Dvije sedmice nakon što je objelodanjeno da je Osnovni sud u Podgorici jasno utvrdio da je Kristijan Dukaj, nekadašnji službenik u kabinetu predsjednika Opštine Tuzi, bio žrtva mobinga, javnost je ostala bez bilo kakve političke ili institucionalne reakcije. Bez reakcije Vlade. Bez osude. Bez pitanja odgovornosti. A što je posebno poražavajuće – bez ikakve medijske pažnje kad je u pitanju uloga aktuelnog ministra ekonomskog razvoja i potpredsjednika Vlade, Nika Đeljošaja.
Sud je utvrdio: mobing se desio. Dukačev poslodavac – Opština Tuzi – mora mu isplatiti 4.000 evra na ime pretrpljenog zlostavljanja. U periodu dok je trpio sistemsko uskraćivanje radnih obaveza, izolaciju sa radnog mjesta, premještaj u prostorije za rad sa strankama, i ignorisanje unutar radne sredine, na čelu te iste institucije bio je – Nik Đeljošaj.
I nije ovo samo pitanje pravne odgovornosti – mada je i ona sada nedvosmisleno utvrđena – već moralne i političke. Iz presude saznajemo da je Dukaju, višem savjetniku za odnose sa javnošću, praktično bio zabranjen ulaz u zgradu opštine. Dobijao je zadatke na kašičicu, jedan pa tri mjeseca ništa. Riječ je o klasičnom primjeru "sindroma praznog stola", dobro poznatoj metodi tihe eliminacije nepoželjnog radnika, u ovom slučaju – uz sve elemente psihičkog nasilja.
Ipak, nakon svega – nijedna institucija nije postavila pitanje kako je moguće da se ovakve stvari dešavaju u javnoj upravi. Nijedan koalicioni partner nije zatražio objašnjenje od potpredsjednika Vlade. Ni ministarstvo za ljudska i manjinska prava, ni vladina Kancelarija za sprečavanje diskriminacije, ni ombudsman.
Sjetimo se – istim onim rječnikom kojim se Dukaju "rukom pokazivalo gdje su vrata", prijetio je ranije uklanjanjem simbola koji mu se ne sviđaju. Sve to je prolazilo uz aplauze ili ćutanje. Sada, kad sud presudi da se zloupotrebljava položaj u najbrutalnijem obliku na radnom mjestu – opet ćutanje.
Jasno je da se presuda protiv opštine odnosi na period kad je Đeljošaj bio prvi čovjek te institucije u momentu dok je mobing trajao. Njegovo ime je nezaobilazno u svakom detalju koji je sud utvrdio. I šta sada? Zar je dovoljno samo platiti 4.000 evra iz opštinske kase i nastaviti kao da se ništa nije dogodilo?
U normalnim društvima, ovakve presude povlače ostavke, izvinjenja, barem javno preuzimanje odgovornosti. U Crnoj Gori, one prođu u sjenci i zaboravu – naročito ako se tiču onih koji su politički korisni, ili medijski zaštićeni.
Zato, ovo nije samo slučaj jednog čovjeka koji je pretrpio nepravdu. Ovo je slučaj čitavog sistema, koji ćuti kad se najgori oblici zloupotrebe događaju unutar vlasti. I to – presuđeno.
