Student iz Sutomora na prijemu povodom Dana pobjede: Rusija je ognjište duha - bratska stijena slobode
Balša Vojvodić, rođen u Baru, a odrastao u Sutomoru, od prošle godine student je prve godine Fakulteta političkih nauka u Beogradu. Momak iz nekada slobodarske Crne Gore, danas građanin Beograda, nosi u sebi osjećaj istorijske težine, časti i stida. Težine – jer zna šta je Rusija učinila za slobodu svijeta. Časti – jer stoji uz istinu čak i kad je to nepopularno. I stida – jer vidi kako njegova matica Crna Gora danas, sramno, uvodi sankcije Rusiji, svojoj istorijskoj zaštitnici i braći po vjeri i duhu.
Juče je Balša, zajedno sa svojim prijateljem Tarasom Stojkovićem, bio među zvanicama svečanog prijema u ambasadi Ruske Federacije u Beogradu povodom Dana pobjede, gdje ih je dočekao ambasador Aleksandar Bocan-Harčenko. Taj prijem nije bio samo diplomatski događaj – za njih dvojicu to je bio trenutak duboke lične i duhovne veze sa Rusijom.
Taras Stojković je rođen u Beogradu, u braku Ruskinje i Srbina iz Guče. Diplomirani je inženjer građevinarstva, ali i čovjek izuzetno bogate obrazovne i životne biografije. Nosi u sebi zapadni sistem rada, inženjersku tačnost, globalno iskustvo – ali dušu rusku, duboko ukorijenjenu u tradiciju i duhovnost. Obrazovao se na univerzitetima u Kanadi i Australiji, gdje je stekao dvije prestižne diplome, a za svoj rad dobio je više priznanja. Taras je obišao više od 35 država svijeta i ne namjerava da se na tome zaustavi – ali gdje god bio, u srcu mu je Rusija.
„Rusija nije samo moja domovina po majci, ona je moj identitet. Kad gledam Paradu Pobjede, kad vidim Besmrtni puk, osjećam kako srce kuca u ritmu tih ljudi, tih portreta, te istine“, kaže Taras.
Dok su sa ambasadorom razgovarali o značaju Dana pobjede, o žrtvi sovjetskog naroda, o herojstvu koje se ne može izbrisati revizijom, Balša i Taras osjetili su nešto što nije moguće opisati protokolom. To je bio trenutak potvrde – da su na pravoj strani. Da mladost ovih prostora, uprkos medijima, pritiscima i konzumerizmu, nije izgubljena.
„Moja generacija, u Srbiji i Crnoj Gori, duboko osjeća ko je stajao na braniku slobode. Vidimo kroz propagandu, znamo šta je teatar, a šta istina. A istina je u Rusiji. U njenoj istrajnosti, u njenoj vjeri, u njenoj žrtvi“, dodaje Balša.
U vremenu kad se vjera gazi, a pravda u ropstvu stenje, ovi mladi ljudi ne traže brata po slučajnoj geografiji, već po duhu.
„Tada se brat traži – ne po krvi, ali po duhu“, kaže Balša, a Taras dodaje:
„Ja ga imam po oboje.“
Istorijska slika koju nose nije puka romantika. To je životna vertikala. Sveti Petar Cetinjski je ostavio zavjet da Crna Gora ne smije odustati od Rusije – i čak izrekao prokletstvo onima koji to učine. Njegoš je u stihovima slavio Rusiju kao majku slavjansku, a kralj Nikola govorio da je bez Rusije – Crna Gora pusta i izložena.
„Sankcije Rusiji iz Crne Gore su kao da sin plati krvniku majke da mu čuva prag“, kaže Balša, sa gorčinom.
I nije to samo njihov glas. To je glas cijele jedne generacije koja se ne miri s nametnutim istinama. Generacije koja je rođena u slobodi, ali zna da se sloboda brani samo ako je zasnovana na istini. I zato gledaju ka Rusiji – ne kao političkom centru, nego kao duhovnoj osi.
Crna Gora nije bila velika kad je bila bogata – već kad je bila ponosna i uz Rusiju. Srbija nije opstala u vihoru 20. vijeka bez te bratske veze. A ako danas neki pokušaju to da izbrišu, ovi mladi ljudi, Balša iz Sutomora i Taras iz Beograda, neće dozvoliti.
"Rusija – stub istine, zaštitnica Hristovog svjetla u magli ovog svijeta mrtvih, o koga se ogriješismo i na koga nikada se smjesmo zaboraviti“, kaže Balša.
A Taras dodaje:
„I nećemo. Ne dok u nama ima daha, i dok nam istina znači više od komfora.“
