Fudbal, zavičaj i narod: Monografija o FK "Lovćen" iz sela Babiće okupila rasutu Metohiju

Ponekad jedna knjiga nije samo knjiga. Ponekad je ona povratak kući.

U restoranu „Babić“ u Čačku sinoć je održana promocija monografije „Lovćen u Metohiji“, jedinstvenog svjedočanstva o jednom vremenu, jednom narodu, jednom zavičaju i jednom fudbalskom klubu koji je postao mnogo više od sporta.

Sala je bila ispunjena do posljednjeg mjesta. Okupili su se nekadašnji fudbaleri, članovi uprave, osnivači kluba, porodice igrača i brojni Metohijci porijeklom iz sela i naselja Babiće, Vragovac, Počešće, Milovanac, Pištane i Krstovac kod Peći, ali i njihovi prijatelji iz drugih mjesta Metohije. Danas u tim mjestima više nema Srba. Protjerani su nakon NATO agresije 1999. godine, ali sjećanje na zavičaj nije moglo biti protjerano.

A upravo je to suština monografije čiji su autori Zvonko Đurović, Vukosav Đukić, Marinko Ćukić i Stevan Đurović.

Kako su sami napisali u potresnom uvodnom slovu, želja im je bila da otrgnu od zaborava rodni kraj, kako novi naraštaji ne bi izgubili trag o korijenu iz kojeg su nikli.

I uspjeli su. Jer, monografija nije samo priča o FK „Lovćen“. Riječ je o  istoriji šest srpskih naselja u Metohiji. Svojevrsni je to porodični album jednog naroda, ali i hronika života, rada, slavlja, krsnih slava, prijateljstava i komšiluka. Na njenim stranicama žive ljudi, kuće, porodice i generacije koje su stvarale Metohiju.

Posebno mjesto zauzima priča o Fudbalskom klubu „Lovćen“, koji je od osnivanja velikog kluba 1995. godine do 1999. napravio pravi sportski podvig. Za svega nekoliko godina prešao je sve rangove takmičenja na Kosovu i Metohiji, imao omladinsku selekciju i postao ponos čitavog kraja.

Međutim, priča o imenu kluba počinje mnogo ranije. Još davne 1976. godine, naime, grupa mladića okupljena u Vragovcu odlučila je da ekipi za turnir u malom fudbalu da ime „Lovćen“. Nije to bio slučajan izbor.

Svi su znali odakle su došli njihovi preci.

Svi su znali da su njihove porodice iz Crne Gore stigle u Metohiju.

Zato su, kako je zapisano u monografiji, „iz Crne Gore došli u Crnu Goru“.

Lovćen je tako postao više od planine. Postao je simbol porijekla, zavjeta i pripadnosti.

Mnoge porodice iz ovih metohijskih sela korijenima su povezane sa sa Starom Crnom Gorom, Vasojevićima, Piperima, Kučima, Bratonožićima.... Ime kluba nosilo je najsvetiji simbol Crne Gore, a njegovi igrači i navijači čuvali su tu vezu daleko od mora, podno Prokletija.

Sinoć je ta nit ponovo oživjela.

Program je nadahnuto i profesionalno vodila novinarka Staša Koprivica, koja je bez muzičke pratnje otpjevala nekoliko pjesama. Posebne emocije u njenom izvođenju izazvala je „Vila sa Košara“ autora Nevena Milakovića, poznatog književnika i pjesnika iz Bara. U mnogim očima pojavile su se suze, jer je svako u sali u toj pjesmi prepoznao dio sopstvenog života.

Govoreći o nastanku monografije, Vukosav Đukić ispričao je i anegdotu iz vremena igračkih dana kada je, nakon promašenog penala, u žaru utakmice opsovao rođenog brata Žarka, što je izazvalo smijeh i aplauze prisutnih. 

Posebno nadahnut govor održao je narodni guslar i epski pjevač iz Nikšića Dragutin Perović, direktni potomak Pavla Orlovića iz Koosvske bitke i Batrića Perovića iz „Gorskog vijenca“.

Njemu je tom prilikom uručeno visoko priznanje – Orden Svetog kneza Lazara Društva guslara „Car Lazar“ iz Prištine u progonstvu, sa blagoslovom patrijarha srpskog Porfirija.

Orden mu je uručio Mišo Albijanić, istaknuti kosovsko-metohijski sportski radnik i društveno-politički pregalac, danas u 89. godini života predsjednik tog guslarskog društva.

Perović je podsjetio da su autori monografije porijeklom iz Vasojevića, potomaka vojvode Vasa Momčilova, te poručio da su u knjizi uspjeli da objedine duhovni, moralni i sportski život svog zavičaja.

„Svi smo mi arterijski vezani za Kosovo i Metohiju, a ime Lovćen nosi posebnu simboliku“, kazao je Perović, govoreći u stihu i duboko dirnuvši prisutne.

Toplim riječima okupljene je pozdravio i Miloš Dimitrijević iz Goraždevca, dugogodišnji predsjednik Opštine Peć u sistemu Republike Srbije nakon 1999. godine.

Među brojnim gostima bili su i nekadašnji direktor Sportske dvorane u Peći Vuko Vuković, čiji je pokojni brat Veselin nosio dres Lovćena, zatim Prizrenac Zvezdan Radošević, kao i Žarko Đukić iz Bara, penzionisani major i bivši igrač kluba. Bio je tu neizostavno i legendarni trener "Lovćena" Miki Dević. Nekadašnji golman istog kluba, ali i čuvar mreže drugih klubova na Kosmetu - Slaviša Šekularac poznatiji kao Šeki....

Na promociju su stigli ljudi iz Kosovske Mitrovice, Bara, Budve, Tivta, Nikšića, Danilovgrada, Spuža, Beograda i Republike Srpske.

I svi su došli iz istog razloga. Da se prisjete. Da se ponovo sretnu. Da potvrde da zavičaj nije geografija nego pamćenje. Da evociraju uspomene na one koji su u međuvremenu preselili u, kako se to često kaže, neki bolji život. I lebde nad srpskom Metohijom, dakako, tako je poput anđela čuvajući za neka nova pokoljenja Srba.

Dakle, sinoć u Čačku promovisana knjiga, ali je u stvarnosti oživjela čitava jedna Metohija. I to - ona Metohija u kojoj su se igrale utakmice, zvonila školska zvona, slavile krsne slave i rađale generacije. Metohija koje danas nema na mapi njenih nekadašnjih stanovnika, ali je i dalje živa u njihovim srcima.

A dok god postoje ovakve knjige i ovakva okupljanja, živjeće i Lovćen u Metohiji. I vratiće se Lovćen u Metohiju. Jednako kao što će, vrlo brzo,  i Njegoševa kapela na vrh Lovćena. 

Dogodine u Metohiji!!! 

Milenko Miško Jovanović