Završen sportski kamp "Srbija te zove": Koferi puni uspomena, srca puna Beograda

Deset dana treninga, druženja, Beograda, Hrama Svetog Save, susreta sa predsjednikom Srbije, patrijarhom i brojnih nezaboravnih trenutaka stalo je u kofere koje su jutros učesnici kampa „Srbija te zove“ ponijeli svojim kućama.

Ali ono najvažnije ne može da stane u kofer. To su prijateljstva, uspomene i osjećaj da, ma gdje živjeli, postoji zemlja u kojoj nisu gosti.

Jutros je u Beogradu i zvanično završen ovogodišnji sportsko-edukativni kamp „Srbija te zove“.

Poslije deset dana, 435 dječaka i djevojčica polako se razišlo na različite strane svijeta. Neko prema Crnoj Gori, neko Republici Srpskoj, neko Njemačkoj, Austriji, Francuskoj, Italiji, Americi, Kanadi, Australiji... Djeca sa Kosova i Metohije vratila su se svojim domovima kao jedini učesnici kampa koji su stigli sa teritorije Srbije.

Različite adrese, različiti gradovi i države u kojima odrastaju, ali jedna nit koja ih je ovih deset dana spajala – Srbija.

Kada su 1. avgusta došli u Beograd, mnogi se međusobno nisu poznavali.
Jutros su se rastajali kao prijatelji. I možda je upravo u tome najveći uspjeh kampa.

Dva treninga dnevno – ovdje se došlo i da se ozbiljno radi

Iza osmijeha, fotografija i izleta stajao je ozbiljan sportski rad.
Svakoga dana organizovana su po dva treninga, a mladi sportisti bili su pod budnim okom trenera u pet sportova – fudbalu, košarci, rukometu, odbojci i tenisu.

Kamp nije zamišljen samo kao ljetnje druženje. Njegova ideja je i da Srbija prepozna talenat svoje djece koja odrastaju van njenih granica.
Zato su treninge pratili ljudi iz sporta, a mladi talenti imali priliku da pokažu šta znaju. Nije mala stvar kada sa 12, 13, 14 ili 15 godina znaš da neko ozbiljno posmatra tvoj rad, talenat, disciplinu i odnos prema sportu.

Možda će baš neko od ovih dječaka i djevojčica za nekoliko godina ponovo doći u Beograd – ali tada u dresu nekog velikog kluba.
A mnogi ne kriju ni najveću želju - da jednoga dana obuku dres Srbije.
To je, uostalom, poruka koja se mogla čuti i prilikom otvaranja kampa – da bi najljepši nastavak ove priče bio da neka od ove djece jednog dana zaigraju sa grbom Srbije na grudima.

Kod predsjednika Srbije

Jedan od trenutaka koji će sigurno dugo prepričavati bio je prijem kod predsjednika Srbije Aleksandra Vučića u Palati Srbija.
„Barski portal“ je već pisao o tom susretu, posebno iz ugla 51 mladog sportiste iz Crne Gore, među kojima je bilo čak 13 Baranki i Barana.

Predsjednik Srbije tada im je poručio da čuvaju svoje ime, prezime i porijeklo i da znaju da su im vrata Srbije otvorena.
Posebno je među djecom odjeknula njegova poruka da ih „nigdje niko neće toliko voljeti“ kao u njihovoj Srbiji.

Za djecu koja su rođena i odrastaju stotinama, a neka i hiljadama kilometara daleko, takve riječi imaju posebnu težinu. Jer, Srbija za njih nije samo država na karti. Ona je jezik kojim govore kod kuće, slava koju proslavljaju, priča koju su čuli od djeda i babe, dres za koji navijaju i mjesto koje, čak i kada u njemu nisu rođeni, osjećaju kao svoje.

Pod kupolom Svetog Save
Poseban doživljaj bio je odlazak u Hram Svetog Save.
Učesnike kampa dočekao je patrijarh srpski Porfirije.
Za mnoge od njih bio je to prvi susret sa jednim od najvećih pravoslavnih hramova na svijetu. Pod ogromnom kupolom Svetog Save stajala su djeca koja su u Beograd došla sa različitih meridijana.
Tu sportski rezultat više nije bio važan.
Nije bilo bitno ko bolje šutira, servira, trči ili brani.
Bila su to jednostavno srpska djeca okupljena na jednom mjestu, pred imenom Svetog Save, čija je duhovna i prosvetiteljska misija vjekovima jedna od najčvršćih veza srpskog naroda.

Od istorije do budućnosti – EXPO 2027
A ako je Hram Svetog Save bio susret sa duhovnim i istorijskim temeljima, posjeta sadržajima posvećenim EXPO 2027 bila je pogled u budućnost.
Djeca su imala priliku da se upoznaju sa projektom specijalizovane izložbe koja će 2027. godine dovesti svijet u Beograd i Srbiju.
I to je bila još jedna važna poruka ovog kampa - mladima iz rasejanja Srbija nije predstavljena samo kroz prošlost i tradiciju, već i kao zemlja u kojoj treba da vide svoju budućnost.

Na „Marakani“ pred peharima prvaka Evrope i svijeta
Za mlade ljude kojima je sport svakodnevica, posjeta stadionu „Rajko Mitić“ imala je posebnu draž.
Na čuvenoj „Marakani“ obišli su muzej Crvene zvezde.
A tamo – istorija.
Pehari, fotografije, dresovi i svjedočanstva vremena kada se beogradski klub popeo na krov Evrope, a potom i svijeta.
Možda je poneko od mladih fudbalera, gledajući te trofeje, bar na trenutak zamislio sebe kako jednog dana i njegovo ime ostaje zapisano u nekom velikom sportskom uspjehu.
A onda i druga strana beogradske fudbalske priče.
Na stadionu Partizana djeca su imala priliku da osjete atmosferu prave prvenstvene utakmice i vide kako izgleda veliki fudbal sa tribina jednog od najpoznatijih srpskih stadiona.
Za mladog sportistu teško da postoji bolja motivacija.

Od ministara do muftije – svi među djecom
Kamp su tokom trajanja posjećivali ministri, državni funkcioneri, ljudi iz sporta i javnog života, ali i predstavnici vjerskih zajednica.
Među gostima je bio i muftija Jusufspahić.
I u tome je takođe bilo simbolike - djeca su mogla da vide Srbiju koja razgovara, dočekuje i okuplja.
Kamp su posjetili i ministar sporta Zoran Gajić i ministarka za brigu o porodici i demografiju Jelena Žarić Kovačević, a sama država je u organizaciju ovog velikog projekta uključila više institucija. Kamp je zvanično otvorio premijer Đuro Macut. 

Ali djeci će titule njihovih gostiju vjerovatno biti manje važne od osjećaja da je neko došao upravo zbog njih.
Da ih vidi.
Da ih pozdravi.
Da im kaže da su važni.

Beograd koji će ponijeti kući
Između dva treninga i brojnih organizovanih aktivnosti upoznavali su Beograd.
Njegove ulice, hramove, stadione, spomenike i znamenitosti.
Za neke je to bio prvi susret sa glavnim gradom Srbije. Drugi su već dolazili, ali je ovoga puta bilo drugačije.
Jer nisu došli kao turisti.
Došli su kao dio jedne velike srpske porodice.
I zato Beograd za njih ovih deset dana nije bio samo administrativni glavni grad Republike Srbije.
Bio je, u onom širem i emotivnom smislu, glavni grad svih Srba – mjesto susreta naroda čiji pripadnici danas žive rasuti od Kosova i Metohije i Crne Gore, preko regiona i Evrope, pa sve do Amerike, Kanade i Australije.

Srbija je zemlja svih Srba
Kada se jedan ovakav kamp završi, najlakše je sabirati brojeve.
435 djece.
Deset dana.
Pet sportova.
Dva treninga dnevno.
Desetine aktivnosti, susreta i posjeta.
Ali suština nije u brojevima.
Ona je u jednom djetetu koje će se vratiti u Njemačku i drugarima pričati o Beogradu.
U drugom koje će u Crnoj Gori pokazivati fotografije iz Hrama Svetog Save.
U dječaku sa Kosmeta koji je stekao druga u Kanadi.
U djevojčici iz Austrije koja će možda još ozbiljnije trenirati jer sada sanja dres Srbije.
U telefonskim brojevima i kontaktima koji su razmijenjeni.
U prijateljstvima koja neće prestati onog trenutka kada autobus napusti Beograd.
I u jednoj važnoj spoznaji koju ova djeca nose svojim kućama - Srbija je zemlja svih Srba, bez obzira na to gdje su rođeni i gdje danas žive.
Granice država mogu odrediti adresu stanovanja. Ne mogu odrediti kome pripadaju nečije uspomene, jezik, kultura, korijeni i osjećanja.
Zato je naziv „Srbija te zove“ mnogo više od imena sportskog kampa.
To je poruka.
A sudeći po licima djece koja su jutros napuštala Beograd puna utisaka, Srbija ih je pozvala – a oni su taj poziv čuli.
Sada odlaze kućama.
U Podgoricu, Zetu,  Bar, Berane, Herceg Novi, na Kosovo i Metohiju, u Republiku Srpsku, Njemačku, Austriju, Francusku i na daleke kontinente.
Ali jedno mjesto od jutros imaju više.
Mjesto na koje znaju da mogu ponovo da dođu.
Jer Beograd će ih čekati.
I Srbija će ih ponovo zvati.

Milenko Jovanović