POLA VIJEKA U BIJELOM MANTILU: Milivoje Vujović, ljekar, humanista i svestrani intelektualac

Ako radiš posao koji voliš nećeš raditi nijedan dan svog života. Možda i najbolji reprezent ove izreke je doktor neuropsihijatar Milivoje Vujović koji je ovih dana obilježio tačno 50 godina svoje ljekarske karijere.

U tih pola vijeka nemoguće je procijeniti ni okviran broj pacijenata koji su prodefilovali kroz bolničke ordinacije od Peći preko Trebinja, pa zaključno sa barskom bolnicom gdje je na kraju i dočekao svoju penziju, a u kojoj su ga kolege zvanično ispratile baš ove 2025. godine.

Malo je lakše napraviti rekapitulaciju svih nedaća koje je karijera pratila, posebno kada je sa punih 50 godina života morao da počne sve od nule, odvojen, fizički, od porodice kao podstanar u Trebinju.

Kao jedno od šestoro djece Mileve i Stevana Vujovića od najranijih dana pokazivao je izuzetnu ljubav prema knjigama. Literatura je bila i ostala njegov život. Volio je da uči. Podjednako su mu dobro išle prirodne nauke, pa ga je i jedan od najstrožih profesora Gimnazije u Prištini savjetovao da upiše ili matematiku ili elektrotehniku.

„Medicina je bila prestižan fakultet i tada, a i danas. Nisam bio "Vukovac", ali sam bio odličan učenik. Na prijemnom su se polagala tri predmeta koja su mi išla od ruke. Imao sam odličan skor na prijemnom pa sam na konačnom spisku bio 18. Za jedno mjesto mi je izmakla stipendija za studije u Beogradu, pa sam završio Medicinski fakultet u Nišu 1975.godine, a iste sam i dobio prvi posao. Prvo u Domu zdravlja u Klini, a ubrzo nakon toga i u pećkoj bolnici“, započinje priču Vujović za "Barski portal".

Peć i dan danas osjeća u potpunosti svojim gradom, premda je rođen u Muhadžer Babušu u opštini Lipljan, takođe na Kosmetu. Iako je kao zrela osoba po prvi put došao u ovaj grad zavolio ga je možda i više od svoje supruge, Tatjane, rođene Pećanke. Moglo bi se reći da mu je duša ostala u Peći.

„Moja želja je bila uvijek da živim u Metohiji, odnosno ili u Prizrenu ili u Peći. Sestra Jovanka je već bila udata i živjela je u Peći, a pošto sam dobio posao u bolnici, brzo sam dobio i svoj stan. Nikada se nakon 1999. godine nisam vratio, ali i danas sa Pećancima prisjećam se mnogih događaja“ - kaže naš sagovornik.

Direktor bolnice u Peći postaje 1990. godine, ali se na tom mjestu zadržava jako kratko. Naredne godine, godine ratnih dešavanja, bile su mu najteže u karijeri.
Odgovornost prema poslu je bila toliko jaka da ga je umalo koštala života. Kada je 1999. godine juna mjeseca, par dana poslije prekida NATO agresije na SRJ, sina i suprugu izveo iz Metohije i doveo do Bara imao je radnu obavezu da mora da se vrati, što je i uradio. Dočekao ga je pust i haotičan grad. Iako su „mirovne“ snage KFOR ulazile na teritoriju Kosova i Metohije za njima su još brže ulazili albanski teroristi koji su kidnapovali i brutalno ubijali nealbansko civilno stanovništvo bez ikakvog povoda. Nakon tri dana, na nagovor tasta, odlučio je da ide i on za Bar.

„Ja sam zaista mislio da će KFOR, posebno italijanske snage koje su bile raspoređene po Peći, kontrolisati situaciju. Sa poznatim pećkim advokatom Milivojem Đuričićem, koji je kasnije kidpanovan,  obišao sam tih dana i Vitomiricu. Ideja je bila da se advokati, ljekari i drugi uticajni članovi društva ujedine i budu zadnji, sa sveštenstvom, koji napuštaju grad ako budu morali. Međutim, strah i sve brži dolazak terorista UĆK natjerao je i taj mali broj da napusti grad. Par sati prije nego sam se uputio za Bar još jednom sam se vidio sa Milivojem koji je ostao. Imao je i propusnicu KFOR-a. Nažalost, samo par sati poslije mog odlaska njemu se gubi svaki trag. I izlazak je bio vrlo traumatičan jer su teroristi zaustavljali automobilr i odvodili nealbansko stanovništvo u nepoznato ili pucali u njih. Imao sam u planu ako me zaustave da ne stanem" - prisjeća se doktor Mile, kako ga od milošte zovu prijatelji.

Izbjegličke dane proveo je tražeći posao, i to bilo gdje u Crnoj Gori. Nije nailazio na potvrdan odgovor. Šta više, iz bolnice u Nikšiću su poručili da „imaju doktora za izvoz“, a u barskoj nije bilo mjesta. Sa 49 godina vraća se na neki način postojbini svojih predaka – dobija posao u Trebinju (njegovi Vujovići vode porijeklo iz Zasade kod Bileće). Od porodice je bio rastavljen, s obzirom da su sin i žena ostali u kolektivnom centru u Sutomoru.

„Tačno je da sam sa skoro 50 punih godina počeo da živim praktično ponovo kao student, ali i sada kada pogledam unazad, nisam se osjećao staro. Meni godine, hvala Bogu, nisu pravile problem. Veći problem je u to vrijeme bio prevoz. Nismo imali kola, pošto su nam u Baru ukrali auto na parkingu u Makedonskom naselju, pa sam morao da čekam autobuse i vozove. Najveći problem je bila ta neredovna linija kako vozna tako i autobuska“ - priča doktor Vujović.

Nakon četiri pune godine izbjegličko-raseljeničkog života došlo je vrijeme da se porodica ponovo skupi. Izbor je pao na Beograd ili Novi Sad kada mu je, kao u filmovima, zazvonio telefon ljeta 2003. godine sa pozivom iz barske bolnice sa ponudom za posao.

„Ranije sam govorio da mi je želja da radim u Novom Sadu, a da živim u Sremskim Karlovcima. To je bila neka moja idealizacija. Beograd je bio opcija zahvaljujući braći Karić, posebno Bogoljubu. Tu je u opticaju bila klinika Laza Lazarević. Niotkuda, jula mjeseca te 2003. godine, preko telefona dobio sam direktnu ponudu da počnem da radim u Baru, što nam je poprilično promijenilo planove, jer nismo razmišljali o tome da ostajemo na Primorju, iako su nam iz agencija po Novom Sadu govorili da je ovo jedinstveni slučaj da neko sa Primorja dolazi u ravnicu“ - dodaje.

U barskoj opštoj bolnici je radio do izbajanja KOVID pandemije 2020. godine kada je, nakon steknutih uslova, otišao u penziju. Ujedno, i preventive radi, kao jedna od ugroženih grupa stanovnika koji se mogu lako zaraziti. Do zadnjeg dana rada u njegovoj sobi na stolu je bio cijeli planinski vijenac knjiga, stručne literature, nalik Prokletijama, a na zidu slika. Nije to bilo neko umjetničko djelo, porodični portret, naprotiv. To je bila slika Ernesta Čegevare!

„Komunizam je imao svoje propuste, bespotrebne žrtve, ali ono za šta se ja i danas zalažem je socijalna pravda. Protivnik sam kapitalizma i zato sve ove godine zagovaram ideju povratka komunizma kao najbolje forme za život“ - neskrevno govori o ideologiji koju zastupa ovaj svestrani intelektualac, humanista i boem nesvakidašnjeg duha i afiniteta.

U albumima Mileta Vujoviča ne postoji nijedna njegova fotografija bez duge kose. Zahvaljujući dobrim genima, tek se u poznim pedesetim godinama crna kosa prošarala bijelim, sijedim, vlasima, ali su dužina i gustina i dalje tu. Na prvi pogled djeluje da je rok muzika njegov odabir, posebno jer je „ispisnih“ velikih rok zvijezda, ali je njegov muzički izbor potpuno drugačiji. Ogroman je ljubitelj starogradske, etno, muzike (Jordan Nikolić, braća Teofilović i drugi).

Od 2020. godine ordinira u poliklinici "Konzilijum" u Podgorici. Kada napravi paralelu najljepši period mu je ipak bio do 1990. godine.

Ističe da je važna uravnoteženost u životu. Intelektualno uzdizanje da bude propraćeno fizičkom aktivnošću. Liše profesionalne literature često citira Moma Kapora, iako voli i Čehova.

Kapora, veli, citira zato što je on znao da od najobičnijih priča i najobičnijih događaja -  napravi djelo. Kapor je zapisivao sve ono što mu se dešava u životu, od ulice do pijace. Sa druge strane, Čehov je napisao više djela u kojima se spominje medicina jer je i sam bio doktor. U djelu „Neprijatelj“ se otkriva i kako su doktori bili slabo plaćeni jer je Kiril Ivanovič radio za samo 65 rubalja mjesečno, podsjeća Vujović.

Mik Džeger je prebacio 80. godinu života. Lenard Koen je pjevao i sa 90., a doktor Mile... ordinira i sa punih 75 godina života na smjeni zime i proljeća (rođen 21. marta). Ne skače po binama, ali dan danas, vrlo vješto, penje se na krov kuće i garaže, koliko da osmotri da li je sve u najboljem redu. Naročiti je ljubitelj cvijeća, pa jedva čeka da njegovo dvorište zablista svojom proljećnom punoćom i šarenilom.