Kafana "Samo tako" - kamen temeljac sutomorske boemije

PIŠE: Milenko Miško Jovanović

Kada bi kafane mogle govoriti, „Samo tako“ u Sutomoru bi, bez dileme, govorila glasom naroda – glasom pjesme, dosjetke, šale, zakuske i bratske čašice. Nije to kafić, ni gastro bar, niti neki „fancy lounge“ – to je kafana. Prava, živa, iskrena i svojeglava. Onaj ko ovdje svrati, ako ne ostavi dio sebe – nije ni ušao kako valja.

Smještena tik uz magistralu Bar - Petrovac, sa izlazom i na tzv. Stari put, , „Samo tako“ je već decenijama oaza stalnih gostiju, prolaznika koji postanu redovni, umjetnika u bijegu od kancelarija i žurbe, i svih onih što znaju da su najbolja mjesta najskromnija. Dok se napolju mijenjaju fasade, reklame i ukusi, unutra ostaje isti miris drveta, dima i tek skuvane kafe.

Naziv što se živi
Ako mislite da ste naišli na slučajno ime – griješite. Naziv je svojevrsna sudbina. Ovdje je sve „samo tako“ – i  rakija zimi što grije kosti, i hladno "zaječarsko" , i špricer s "podgoričkim" bijelim ljeti što liječi žeđ i jezik, i pogled ka Sozini, Rumiji i morskoj pučini - što liči na razglednicu, i razgovor što pršti od smijeha i mudrosti. Kao što reče jedan starac koji je ovdje ostavio kosti:

„Ovdje, sinko, kad sjedneš – život se malo smiri. Sve drugo može da čeka.“

Domaćini što te prime kao rod rođeni
Kuhinjom gospodari Sneža, vrijedna i uvijek nasmijana. Ona zna kad ti treba jača čorba, a kad tiha riječ. Njen miris koljenice često izbije na ulicu do podne, kao poziv na sabat. Uz nju su Ruža – stamena, uvijek tiho prisutna, i Nikola – konobar  što više liči na rođaka nego na poslužitelja: malo više opušten, ali dobar kao hljeb.

I kad misliš da si upoznao sve, za stolom kraj šanka te dočeka Prika – živa legenda kafane. Njegov staž se mjeri ne u godinama nego u anegdotama. Kad on priča, cijela kafana zaćuti – jer Prika ne priča priče, on priča život. Njegovi biseri o parenju tigrova su antologija.

Gazde i vremena koja se pamte
Sjećanje vraća na prve gazde: Časlava, čovjeka čija se riječ poštovala, a pjesma slušala. On je postavio temelje po kojima kafana i danas stoji. Poslije njega, ređali su se zakupci. Jedno vrijeme kormilo je držao Nemanja Simić, koji je ovdje zaradio nadimak Sulundar, a danas je tu i jedina stvarna gazdarica Ratka – žena što umije i da se našali i da riječima zagolica dušu kao da svira na guslama. Kad ona priča, i turisti što ne znaju srpski klimaju glavom.

Sadašnji zakupci kafane - braća Milačići - Goran i Zoran čuvaju renome ove institucije s dušom, koja je kamen temeljac sutomorske boemije.  Jedno vrijeme kafana "Samo tako" bila je pod zakupom Bora i Mire iz Beograda, koji su ovdje ostvaili takođe sjajne utiske. Nažalost Boro više nije među živima, a upravo je Mira koja se javila potpisniku ove reportaže, glavni "krivac" što ona nastaje.

Humor što se prenosi kao narodna poslovica
Jedan je Vojo Perović – gospodar sutomorskih drumova  i majstor „tombole“. Njegove doskočice se prenose od stola do stola kao da su narodna mudrost. U zimskim mjesecima, kada bure zatvore prozore i more utihne, Kum Nelje i njegov vjerni drug Setko donose svoju toplinu. „Nema zime dok ima ljudi“, kaže Nelje, trzne rukama kao da stalno svlači jaknu, uštine se ispod ramena i podigne čašicu na pola puta do usana...

Vrijeme Radovana Raška Lalića
Jedno od zlatnih doba bilo je kad je zakupac Radovan Raško Lalić udahnuo kafani ritam. Tada su večeri trajale do jutra, pjevalo se iz duše, a muzika uživo bila je važnija od vijesti na televiziji. Danas se te noći prepričavaju kao bajke – a svaka je imala svoju istinu i svoju čašicu. Tada su okosnica kafane ovdje bili legendarni Lazo Mišković, Mitar Dujović, Mimo Đurović, Slobo Bojanović...  I danas su ovi veterani sutomorske zbilje u odličnoj formi uprkos godinama koje odlično "nose"-. 

Likovi bez kojih priča nije kompletna
Tu su i Slobo, Boban, Ljubo Pećanac i njegov imenjak Mrvić,Milača, Raco, Bane slikar, Žuti, braća Čelebići, Veljo,  Nurko  – ljudi što su ispili more piva, odigrali bezbroj krugova "tombole" i ispričali priče u koje niko ne vjeruje, ali se pamte. I kad ih neko zaboravi pomenuti, kafana ih sama dozove – kroz šalu, kroz čašu, kroz osmjeh gosta što sjedi na njihovom mjestu. Među onima sa posebnim boemskim nervom je i Vesko Vučinić zvani Lepi. Često spomene Svetog Petra na pomalo neuobičajen način. Tu je, dakako, i neizbježna Tanja, uvijek zagledana u tikete.

Kafana kao utočište i redakcija
I sam autor ovih redova, novinar po zanatu a boem po srcu, ovdje je napisao stotine tekstova. „Samo tako“ je bila i dopisništvo, i zaklon od žurbe, i mjesto inspiracije. U vrijeme laptopova i brzog interneta, ovdje je još uvijek najbolja „aplikacija“ – papirna salveta i olovka.

Živa kafana, živa priča
No, da ne otkrivamo baš sve. Ostavimo nešto i za neku narednu priču, jer ova kafana – za razliku od mnogih – još živi. I živjeće, sve dok ima ljudi koji znaju da je duša mjesta uvijek u ljudima. A ovdje ih je bilo – i biće. Samo tako.