Nas i Rusa 300 miliona: Crna Gora je uz Moskvu, narod sankcije ne priznaje

PIŠE: Mićo Lutovac

Jutros mi je u mislima odzvanjala stara pjesma Miloja Bubanje – „Nas i Rusa 300 miliona“.

I nekako mi se čini da je danas potrebnija nego ikada.

Jer dok slušamo tu pjesmu, ne slušamo samo brojku. Slušamo pamćenje jednog naroda. Slušamo Crnu Goru koja je Rusiju doživljavala kao majku i zaštitnicu, Srbiju koja u Rusiji i danas vidi velikog istorijskog saveznika i, iznad svega, narode koji su vijekovima osjećali da pripadaju istom duhovnom i civilizacijskom prostoru.

A onda pogledamo današnju Crnu Goru.

I pitamo se - kako smo došli dotle da zemlja koja je nekada u Rusiji gledala zaštitnika danas glasa za sankcije protiv te iste Rusije?

Mogu vajni političari da pišu saopštenja. Mogu ministri da objašnjavaju evropske integracije. Mogu činovnici da nam govore o „usklađivanju spoljne politike“.

Ali narod pamti.

I zato nije slučajno što u Srbiji, a i u najvećem dijelu Crne Gore, Rusija i Vladimir Putin i dalje imaju snažne simpatije i punu podršku.

Dakako, to nije simpatija nastala juče, već je nešto što je dublje od dnevne politike. U pitanju  je pamćenje,. I zahvalnost na svemu što je Rusija za nas radila kroz istoriju.

I upravo o tome sam jutros razgovarao sa jednim ruskim privrednikom u Baru.

Dvojica ljudi, jedan Rus i jedan čovjek sa ovih prostora, ista muka. Tuga.

Jer kako da čovjek iz Crne Gore bude radostan dok Rus gine u Ukrajini? I kako da bude radostan dok Ukrajinac gine od ruske ruke? Zar to nije tragedija za oba naroda? Ili jednog naroda sa dva imena.

Zar Rus i Ukrajinac, bez obzira na političke granice, nijesu toliko bliski po jeziku, istoriji, kulturi i pravoslavnom nasljeđu da svaka njihova pogibija mora da boli?

I tu dolazimo do onoga što mnogi ljudi na ovim prostorima osjećaju, a što se u zapadnim medijima često ne želi čuti.

Mnogi Rusi i mnogi Ukrajinci nijesu željeli ovaj rat.

Običan čovjek želi kuću, porodicu, posao i mir.

Ali velike politike (čitaj zapadne, neonacističke veoma lesto)  imaju svoje interese.

I zato danas gledamo kako ginu ljudi koji su nam, u duhovnom i istorijskom smislu, bliskiji nego što su to mnogi koji nam danas drže lekcije o demokratiji.

I dok pravoslavni svijet krvari, oni koji su daleko od rovova broje milijarde.

To je ono što boli.

Jer ako je cilj bio mir, zašto je oružja bilo sve više?

Ako je cilj bio spasavanje života, zašto se rat godinama nastavlja?

Ako je cilj bio da se pomogne ukrajinskom narodu, zašto se ukrajinska zemlja pretvorila u jedno od najvećih bojišta našeg vremena?

Neko će reći: „To je geopolitika.“

Ja kažem: ne, to su ljudski životi.

I zato mi je danas važna poruka Medvedeva, šefa Jedinstvene Rusije.

On je,čitam, danas poručio da će se specijalna vojna operacija, prije ili kasnije, završiti ili biti obustavljena pod uslovima Rusije. Istovremeno je rekao da ideološko suprotstavljanje Zapadu time neće prestati.

Može neko da voli ili ne voli Medvedeva.

Može neko da voli ili ne voli Putina.

Ali Rusija je danas očigledno odlučna da o svojoj bezbjednosti, svom državnom interesu i svom mjestu u svijetu više ne dozvoli da joj odlučuju drugi. Njoj snaga, posebno vojna, ali i ekonomska, to dozvoljavaju. 

I upravo zato mnogi u Srbiji i Crnoj Gori u Putinu vide čovjeka koji je rekao dosta.

Ne zato što žele da Ukrajinci stradaju.

Naprotiv.

Mnogi koji podržavaju Rusiju upravo govore suprotno - neka se ovaj rat završi tako da prestane pogibija i da narodi koji su toliko bliski ponovo počnu da žive jedni pored drugih.

Za mnoge pravoslavne ljude, ovaj rat ima i duboku duhovnu dimenziju.

Oni ga doživljavaju kao sukob svijetova – ne samo država, već vrijednosti.

Sa jedne strane pravoslavna tradicija, porodica, vjera, nacionalno pamćenje i pravo jednog naroda da sam odlučuje o svojoj budućnosti.

Sa druge strane, po njihovom doživljaju, jedan agresivni liberalni model koji sve više odbacuje tradicionalne vrijednosti.

Neki vjernici zato ovaj sukob doživljavaju čak kao borbu dobra i zla, Boga i Satane.

To je njihovo duhovno čitanje ovog vremena.

I nije na nama da im zabranjujemo da tako vide svijet.

Ali jedno moramo reći - pravoslavlje je već previše stradalo.

Previše je hramova, manastira, porodica, sveštenika i vjernika stradalo kroz istoriju.

Previše je pravoslavne krvi proliveno da bismo danas mirno gledali kako se pravoslavni narodi međusobno ubijaju.

Zato ne razumijem radost onih koji slave svaku rusku pogibiju.

Ne razumijem ni one koji slave ukrajinsku pogibiju.

Nema pravoslavne pobjede u bratskoj pogibiji.

Ako Rusija pobijedi, najveća pobjeda mora biti da se rat završi.

Ako Ukrajina sačuva svoj narod, najveća pobjeda mora biti da taj narod konačno dobije mir.

Ako i jedni i drugi ponovo budu živjeli, onda će to biti pobjeda nad najgorim mogućim ishodom.

Zato, kada me pitaju zašto u Srbiji i Crnoj Gori postoje ljudi koji podržavaju Putina, odgovor je jednostavan.

Zato što mu vjeruju.

Zato što u Rusiji vide snagu koja se nije povukla pred pritiskom.

Zato što pamte ko je bio uz Srbiju kada je Srbiji bilo najteže.

Zato što pamte rusku podršku srpskom pitanju u Savjetu bezbjednosti.

Zato što pamte istoriju Crne Gore i Rusije.

I zato što mnogi od njih vjeruju da Moskva, ma koliko njene metode bile sporne za one koji je posmatraju sa strane, suštinski pokušava da obezbijedi uslove u kojima će Rusija preživjeti kao samostalna sila, a ruski i ukrajinski narod jednoga dana ponovo živjeti bez rovova između sebe.

To je pogled koji postoji.

I nije ga moguće izbrisati sankcijama.

Ni deklaracijama.

Ni pritiscima.

Ni medijskim kampanjama.

A Crna Gora?

Ona može da glasa za sankcije.

Ali ne može sankcijama da izbriše činjenicu da u ovoj zemlji postoji snažna rusofilska tradicija.

Ne može da izbriše Njegoša.

Ne može da izbriše Svetog Petra Cetinjskog.

Ne može da izbriše generacije koje su Rusiju doživljavale kao bratsku zemlju.

Ne može da izbriše onaj osjećaj koji i danas živi u mnogim crnogorskim kućama.

„Nas i Rusa 300 miliona.“

Možda broj više nije važan.

Možda je važnije pitanje koliko je ostalo onih koji još pamte.

A ja bih volio da ih ostane što više.

Ne da bi neko ratovao.

Ne da bi neko mrzio Ukrajinu.

Ne da bi neko slavio pogibiju.

Nego da bismo sačuvali ono najvažnije - da pravoslavni čovjek ne zaboravi pravoslavnog čovjeka.

I da jednog dana, kada oružje utihne, Rus i Ukrajinac ponovo mogu da kažu jedan drugom:

Brate, dosta je bilo.

Jer pravoslavlja je već previše stradalo.

A bratske krvi – još više.