PIŠE: Protojerej Jovan Plamenac
Od tekstova koje pišem na temu ubijanja nerođenih ljudi, čitaoci uglavnom zaziru. Više razloga je „nepopularnosti“ ove teme.
- Rekao bih da je osnovni razlog što ljudi ignorišu ovu temu njihovo učešće u tom strašnom grijehu. Mnogo žena je potpisalo zahtjev ljekaru-aborteru da ubije dijete u njenoj utrobi. Još više ih je koristilo tzv. sredstva za kontracepciju. Mnogim muškarcima žene i djevojke su što abortirale djecu, što su ih ubile tzv. kontraceptivnim sredstvima. U posljednje vrijeme veoma mnogo djece postrada u procesu vantjelesne oplodnje.
- Javno iznošenje što zapravo znače abortus, tzv. kontracepcija i vantjelesna oplodnja uvijek je reskir da se doživi pogrom od strane feministkinja i drugih „zaštitnika ljudskih prava“, favorizovanih u mejnstrim medijima.
- Potpuno ignorisanje ove teme u medijima, posebno u tiražnim i velike gledanosti i posjećenosti, čine je neprepoznatljivom.
Ovu temu ignorišu i „borci za dječja prava“. Oni se bore za prava rođene djece (kakva prava, druga je priča). Što se tiče nerođene djece, ne zalažu se ni za njihovo pravo na život. Nerođena djeca kao da ne postoje; kao da dijete nastaje rođenjem a ne začećem.
Boreći se samo protiv abortusa, a ne i protiv tzv. kontracepcije i vantjelesne oplodnje, ovu temu u njenoj suštini ignorišu i u Crkvi i organizacije koje se „na marginama Crkve“ bore za život i za porodicu.
Posljednji moj tekst: „Kad rođeni čovjek priušti sebi pravo da raspolaže životom nerođenog“, ako dobro vidim, objavio je samo internet magazin „Sedma sila“. Kada su teme o kojima pišem Vučić, Đukanović, „ćutanje Crkve“... patriotski portali moje tekstove rado prenose (doduše, i to selektivno), ali kada je tema mog teksta najstrašniji, daleko najmasovniji genocid nad Srbima, i to nad najnevinijom populacijom – začetoj a nerođenoj djeci, rijetko ga prenose.
Jasenovac i ostala stratišta srpskog naroda, u Drugom i drugim ratovima jeste strašan zločin. Generacije Srba nad njim se zgražavaju. Ali, on je „mala maca“ u odnosu na srpski autogenocid. Srbi sami pobiju samo u toku jednog mjeseca više Srba nego što su Hrvati pobili u Jasenovcu za sve vrijeme postojanja tog logora.
Saosjećali smo sa narodom u Turskoj i Siriji zbog njihovog stradanja u nedavnom zemljotresu. S pravom. A prema većem stradanju srpske djece u samo jednom danu nemamo nikakav osjećaj.
Nerođena djeca su ubijana od davnina. Ali, uvijek je to doživljavano kao strašan grijeh. Danas je to „normalnost“. Grijeh je bio i razvratnost. Danas je to uobičajeni način života. Upravo razvratnost je glavni uzrok srpskom autogenocidu.
Dakle, najmanji srpčići bivaju ubijani, „šakom i kapom“ – zakonito. Problem bi bio ublažen uvođenjem pravde u pravo, zakonskim sankcionisanjem ubijanja nerođenih ljudi. Ali jedino istinsko rješenje je u vaspitanju mladeži: u školi, kroz medije, kroz podsticaj u kulturi za afirmaciju tradicionalnih vrijednosti života..., te odsijecanjem droge, kocke, rijaliti i LGBT itd. vrjednosnog sistema u medijima, školstvu..., konačno – afirmaciji zdrave porodice. Veliki doprinos u ovom spasiteljstvu mogu da daju Crkva i vjerske organizacije.
Za izvlačenje posrnulog naroda iz blata na tvrdo, dubinsku intervenciju u preusmjerenju toka njegovog života iz propasti ka spasenju, neophodna je vlast koju će da čine vaspitani, čestiti, rodoljubivi, hrabri, psihički i nadasve duhovno zdravi ljudi. Srpskim narodom u njegovim otadžbinama sada vladaju političari koji su na tu poziciju došli što odabirom u špekulativnom izbornom postupku što nametanjem od strane evroatlantista, koji su ili korumpirani, ili ucijenjeni, uglavnom servilni evroatlantskom Zapadu i ako ne direktni promoteri a ono zaštitnici zapadnjačke novopaganske globalističke ideologije. Najbolje se drži Republika Srpska, ali i ona daleko od dobrog.
Danas, na Veliki petak, pravoslavni Srbi se bogoslužbeno prisjećaju stradanja Gospoda Isusa Hrista raspinjanjem na krst. Poneko, možda, i sa osjećajem blagodarnosti Gospodu za njegovu krsnu žrtvu svakog od nas radi. I samo malo ko sa osjećajem da bezmalo svakog trenutka sa Gospodom biva saraspeto po jedno malo srpče.
Upravo Gospod, razapet na krstu radi naših sagrešenja, priziva nas ne na nabijanje glave u pijesak pred grijehom ubistva svoje djece abortusom, upotrebom tzv. kontraceptivnih sredstava ili vantjelesnom oplodnjom, ne na zaboravljanje tog strašnog grijeha, nego na pokajanje zbog njega.
Potiskujući ga, mi ćemo sa tim grijehom u duši njome otići iz ovog života; takvom dušom ćemo u vječnom životu stati pred svoju djecu čiji zemaljski život je prekinut a da nijesu sunca ugledala ni vazduha udahnula našom krivicom, direktno ili indirektno nije toliko važno. Našoj duši biće užasno teško. Takvo stanje duše je, u stvari, pakao.
Krivi su oba roditelja, ali i svi drugi koji su u tom grijehu učestvovali: ljekari i njihovi pomoćnici koji su izvršili abortus, ljekari i njihovi pomoćnici koji su vantjelesno oplodili djecu, farmaceuti koji su proizveli i prodali tzv. sredstva za kontracepciju, oni koji su zakonom zaštitili ovaj zločin, vlastodršci koji ga pokrivaju, propagatori tog zločina i ideologije koja mu je u temelju, urednici medija preko kojih se ova propaganda vrši...
Svi smo prizvani da stanemo pred ovaj zločin, svi koji smo učestvovali u njemu znajući što činimo ili ne znajući, da u istinskom pokajanju izmolimo oproštaj od svoje djece ubijene dok još nijesu rođena a preko njih i od Boga. Pokajanje znači i našu odlučnost da taj grijeh ne ponovimo.
Iskajanom, „opranom“ dušom, u vječnosti ćemo ući u radost života sa svojom djecom koju ćemo tamo zateći. Do tada, palimo im svijeće kao i drugim našim najbližim pokojnicima, prinosimo Bogu žrtvu u znak svog pokajanja: dodatnim postom, pomažući potrebitima, a najbolje boreći se protiv sveprisutne pošasti ubijanja nerođene djece i riječima i djelima, bez obzira koju cijenu za to ćemo platiti.
Ilustracija: Ikona "Gospod Isus Hristos plače nad djecom ubijenom abortusom" (preuzeto sa fejsbuk zajednice "STOP abortusu")
-200x200-rez.jpg)
