Badnji dan: Podsjećanje na vjenčanje Bara sa Crnom Gorom

U Baru je Badnji dan proslavljen prema tradiciji loženjem badnjaka pred hramom Svetog Jovana Vladimira. Badnjak su, takođe  prema tradiciji donijeli Crmničani, a osveštali su ga barski sveštenici. Brojne vjernike je blagoslovom pozdravio protojerej-stafrofor Slobodan Zeković, namjesnik barski.

U ime Crmničana Barane je nadahnutim govorom pozdravio predsjednik Udruženja Crmničana "13 jul" Gojko Raičević.

Njegovo obraćanje prenosimo integralno...

Danas, zajedno, dolazak Hristov, dočekujemo na obali mora koje kralj Nikola vjenča sa Crnom Gorom nakon oslobođenja Bara prije 141. Godinu (1878). Tužni, jer njegovi Prizren, Đakovica, Peć i srpsko Kosovo, kao i njegova Crna Gora opet čeznu za slobodom.

Srpska Marseljeza ”Onamo namo” danas ima smisao kao i onda kad je napisana 1867. Eho njenih stihova, kao i one veličanstvene poruke „Vjenčavam te srpsko more, sa slobodom Crne Gore“, nikada se, izgleda, glasnije nije čuo nego ovih dana. Pa eto neka i današnji Badnji dan i Božić i svaki dan u godini bude prigodan da se ponavljaju riječi koje su izrečene upravo ovdje u našem Baru.

Takođe, mi se danas radujemo Božiću, na mjestu gdje se ovaj praznik praznovao od kad je uspostavljen, od kad su hrišćani u 4. vijeku dočekali slobodu. Valja napomenuti da se ovdje Božić slavio kao praznik cijelog grada. Ali, to je bilo onda.

Duga je istorija barskih badnjaka. U njima je sačuvana istorija sloge i nesloge, ljubavi i mržnje, napretka i siromaštva, rata i mira. Ipak, kakvo god vrijeme da je bilo badnjak se nalagao. Nekad je tinjao, a nekad bi se se rasplamsao. Ono što je sigurno, svaka iskra božićnog badnjaka osvjetljavala je isti put - put oslobođenja i ujedinjenja.

Ljubav prema Badnjaku i Kosovu, želja da cio naš narod živi pod jednim državnim krovom nije uvezena, ona je naša od pamtivijeka i pripada svima. Pa čak i onima koji je se danas odriču i negiraju. I njima su je njihovi đedovi ostavili kao i nama naši, čistu i uzvišenu.

Ta ljubav, taj jaki patriotski priziv da cio naš narod živi pod jednim državnim krovom nije smišljena osamnaeste, već mnogo prije. Ako je išta “iz bića cijela naroda”, onda je to bilo to.

Kao što Kosovo i Božić slavimo od kada znamo za sebe, tako pamtimo i sve okupatore, njihove “istine”, pokušaje da od nas naprave sluge po mjeri njihovih potreba. Koliko su oni bivali zahtjevniji u tom naumu toliko smo mi odlučniji da se odupremo, koliko su oni bili agresivniji mi smo bili borbeniji. Svakako, sve bi bilo teže da sveti badnjak nije bio oslonac.

Kao i svaka borba i ova je imala žrtava, imala je i svoje posledice. Sa nekima smo se pomirili, prihvatili realnost, ali nikada kao znak slabosti već kao znak svoje širine. Bili smo široki i nudili ruku bratskog pomirenja. Često bi ta ruka, puna bratske ljubavi, bila odbijena, ponekad i odgrižena. Odgrižena kao po pravilu, u vremenu kad smo protiv sebe imali moćne neprijatelje.

Pamtimo naše žrtve, pamtimo njihove zločine, ali pamtimo i zločine koji su urađeni u naše ime. Mi treba da pokrenemo pitanje ko je u našem Baru 1945, izvršio zločin užasnih razmjera nad kosmetskim Albancima. Ovaj zločin je dobio ime po našem Baru, Barski pokolj. Takođe, ko je u naše ime izvršio zločin bez opravdanja nad golobradim Bokeljima. Bratoubilačka ruka je pobila 1944. njih 79 ovdje u Starom Baru. Paštroviće, Pobore, Maine, Grbljane, Krtoljane. Mi dugujemo Bokeljima objašnjenje za ova nedjela napravljena u naše ime.

Vjerujem da istina liječi, da se istinom treba boriti i onda kada ona boli.Ne želim sa ovog mesta da šaljem poruku koja se može tumačiti kao politička. Svakako ne možemo slaviti Božić i praviti se da je sve na taman.

Taman kad smo pomislili da smo slobodni vratiše se i Turci, Talijani, Njemci, Španci, Francuzi i svi koji su ikad okupirali ove prostore, samo ovoga puta svi zajedno i još pomognuti od onih koji su nam bili saveznici u dva rata. Istina saveznici koji su nas i tad ubijali sa visina. Tako da danas imamo protiv sebe sve istorijske neprijatelje i ovaj naš najgori, izrođeni dio zajedno sa njima. Protiv nas, protiv Srbije, protiv Rusije, protiv zdrave pameti i protiv Badnjaka.

Kosmet je bio pod Turcima pet vjekova pa nikad nije bio zaboravljen i ostavljen. Proći će i ovo. Neka naš badnjak iskri, a gdje iskri tu će i da plamti.

Bio je naš narod i pred većim iskušenjima, a brojna su svjedočanstva.

U biblioteci SANU u Beogradu, čuva se liturgijska knjiga Svetog Jovana Zlatoustog, koji je rukopisao jeromonah Sava Očinić - budući mitropolit cetinjski. Jeromonah Sava je bio jedan od pismenijih ljudi svoga vremena i vodio je prepisivačku školu. Njega su Crnogorci izabrali za vladiku 1692, ali je hirotonisan tek 1694 u Herceg Novom. Do svoje hirotonije on prebiva kao jeromonah u manastiru Dobrska ćelija blizu Cetinja, koji je tih nekoliko godina sjedište Mitropolije i crnogorske slobode. Manastir je srušen uoči njegovog izbora za vladiku 1692, iste godine kada se upokojio vladika Visarion. Ukoliko toj i takvoj slici dodamo da je patrijarh izbjegao u Austriju, da veliki rat traje i da su Turci oko njega jasno je u kakvim je uslovima živio još uvjek nehirotonisani vladika. Opšte beznađe. Tih dana na poleđini pomenute knjige potpisa se otprlike ovako:

"Ja, jeromonah Sava, posljednji kaluđer Cetinjskog manastira".

Deset godina kasnije vladika Danilo Petrović će, blagodareći ruskoj pomoći, obnoviti manastir tj.napraviti ovaj današnji. Ali, o tome Sava nije mogao znati ništa.

On ne zna za buduću istoriju Petrovića i buduću saradnju sa Rusima. Njemu se čini da je sve izgubljeno i propalo. Zato piše ove apokaliptične riječi, ne sluteći da je spasenje tu, blizu i da će za koju godinu krenuti sveopšta obnova i promjena geo-političkih odnosa.

Vladika Sava je nije dočekao. Umro je 1697. poslije svog kratkog trogodišnjeg vladikovanja.

Razna vremena su donosile razne nevolje. Gubila se vjera u narod, u crkvu, nada u bolje sjutra. Bilo je vremena u našem trajanju, kad bi pali, obezboženi i obeznađeni Zaboravili bi i na porijeklo i na svetog Savu.

“Ima, ima zečeva i kukavica u Srpskome rodu koji izdaju Svetoga Savu, izdaju svoju dušu, izdaju svoju Crkvu; ima ih i među sveštenicima i monasima, avaj, možda i među vladikama.”

Reče sveti Justin, a znamo da je sveti znao šta govori, da su njegove riječi oslikavale realnost onog vremena, ali znamo da svako doba donese Miloša, Lazara i Gavrila.

Moje večerašnje praznično slovo nije okrenuto istoriji tek samo radi istorije, nego upravo radi budućnosti. I dok, čekajući dolazak Sina Božijeg, pored badnjaka tražimo plamen božanske topline da se upali u našim srcima budimo u mislima makar na tren sa onima koji, bojim se, ostadoše obeznađeni na našem Kosmetu. Pomislimo i na one kojima je narušeno zdravlje, na našu braću i sestre koji su nedužni zatočeni i koje nevine proganjaju i stavljaju na stub srama.

Moja je želja, da se pred ovim svetim badnjacima sjetimo kako sve dolazi u svoje vrijeme.

Kako nas Biblija uči, nekad se more otvori i napravi put, a nekad ono isto povuče za sobom onoga koji se bori protiv Boga. Dočekajmo Božić u slozi i zdravlju, podignimo glavu bez straha, jer nemamo se koga bojati do Boga.

"A ako je Bog sa nama, ko će protiv nas"?

Mir Božji Hristos se rodi!