Čas posvećen Robertu Tijaniću: Filozof koji je tragao za beskonačnom istinom

Danas je barska Gimnazija svoj čas posvetila nedavno preminulom profesoru filozofije Robertu Tijaniću.

Uz njegovu porodicu, kolege profesori i učenici prisjetili su se njegovog djela i osvrnuli na mnoge generacije kojima je predavao a sve proparaćeno njegovim slikama, riječima i dragima uspomenama. O dragim sjećanjima na znamenitog profesora govorili su - direktorica Marija Đonović, profesori Vojislav - Miki Novaković, Jasna Šćekić,  Nela Dabanović i Marica Nikitović kao i učenici Eva Strela Lekić (tekst čitao Ilija Zeković) i Majda Kurgaš.

"Barski portal" objavljuje tekst obraćanja profesorice Marice Nikitović:

Ovo obraćanje započinjemo sa stihovima iz Luče Mikrokozme:

„Teško li se u polet puštati i sopstvenim umovanjem dodirivati tajinstva čovjekove duše i odgonetati ona pitanja čiji su ključevi "u grobnici carstva".

I pred tim upitanostima: da li je ljudski život "snoviđenje strašno", i da li smo samo putnici na zemlji, a svjesni da "tvar je Tvorca čovjek izabrana", posvećujemo ovaj čas profesoru Robertu Tijaniću.

Sva naša nastojanja da sopstvenim mjenjem, talentom visprene rječitosti ili intuitivnim poimanjima dokučimo tajnu čovjekove duše i uma, nedovoljna su, jer što više želimo reći o znanju, učenosti, rasuđivanju i sozrecenju filozofije uvaženog profesora Tijanića, to smo, pred veličinom njegove učenosti, nedostojni da uopšte govorimo.

I tu činjenicu ne spoznajemo samo u ovom času. Upravo zbog toga, svjesni trenutka, možda nas može opravdati želja i osjećaj dužnosti da govorimo u spomen profesoru, iako znamo da će sve što budemo rekli biti samo "tren u vrhu vala".

Profesor Robert Tijanić bio je filozof koji je tražio više istinitih puteva u vaseljeni i koji je tragao za različitim oblicima jedne, jedinstvene i beskonačne istine. i, kao što Sokrat kaže: kada duša takvog filozofa spozna carstvo ideja, kad "okrilati", tada se takav um uzdiže i izdvaja, jer postaje zagledan u neki drugi svijet u kojem preispituje sveopštu povezanost ideja, kao dokaz te besmrtne i beskonačne istine.

Profesor Tijanić je otkrivao mnoge puteve na koje se uputio čovjekov um kroz istoriju čovječanstva, a na njegovim časovima otkrivali su se svijetovi makrokosmosa koji su se prepoznavali i u sopstvenoj duši. I iskru tog svjedočenja, prenosile su generacije njegovih učenika.

Susret sa takvim čovjekom za sve nas, i njegove kolege i učenike, bio je dragocjen jer nam takvi učitelji prenose duhovno znanje suočavajući nas sa brojnim zagonetkama cjelokupnog božjeg domostaja.

Njegov filozofski um proučavao je i preispitavao svekoliko znanje čovječanstva, a knjige su, znamo, bile svijet u kojem je bivstvovao njegov um. I kad neko, poput takvog učitelja i prijatelja, napusti ovaj zemaljski šar, odzvoni negdje stih da je "svaka smrt po jedna propast svijeta".

Ostaje za čovjekom jedno prisustvo praznine jer je, koliko juče, bio tu, među nama. Ipak, tek kada neko ode kad ostanu uspomene, riječi i djela, prazninu popunjava jedno novo sjećanje i oživljava pred nama novi, besmrtni čovjekov duh. Mi tada, još dublje, otkrivamo i spoznajemo veličinu čovjekovog bića i samu njegovu misiju.

I kada profesor otputuje i preseli se u neki drugi, višnji dom, iza granica smrti, on istovremeno ostaje u sjećanju svojih učenika i prijatelja, u poukama i riječima, u učenju i znanju. I ova čudesna tajna jeste vaskrsenje.

I kada zagledamo kroz sjećanja u njegov lik, čini nam se, na trenutke, da su u njemu postojali i Dimitrije i Ivan i Aljoša istovremeno. Dimitrije koji voli život, Ivan čiji um sve preispituje, i Aljoša koji čvrsto i bezuslovno vjeruje i koji na pitanje ima li Boga odgovara DA, ima li besmrtnosti, da - ima. Tako je svjedočio i profesor Tijanić.

Iz jednog nedavnog sjećanja, u nadi da će reći prave riječi utjehe, iskrsavaju danas riječi profesora: ne treba da tugujemo za onima koji su napustili ovaj naš vidljivi svijet. Mi jedino ne možemo da se čujemo telefonom i vidimo, ali ćemo se jednog dana svi opet sresti i biti zajedno.

Profesore Tijaniću, zvono u gimnaziji ne najavljuje samo početak i kraj časa, već u njemu, čudesnom tajnom, možemo osjetiti neku posebnu, metafizičku nit koja kroz sjećanje na znanje i učenje spaja sve duše koje su ikada kročile u prostor barske gimnazije.

Učenje i znanje pripadaju samom duhu bića i ono je, po svojoj suštini neuništivo, beskrajno i vječno, a samim tim i čovjekov duh postraje besmrtan. "A pošto duša i dalje živi poslije smrti, ostaje dobro koje se ne gubi smrću, već uveličava".

I opet sjećanje: na misao filozofa koju je uvaženi profesor predložio kao zadatu temu povodom promišljanja o značaju vrline. Tema je glasila: Zvezdano nebo nada mnom i moralni zakon u meni. Možda je i ova izabrana misao jedna od onih u kojoj možemo prepoznati ontološke kategorije i temeljne vrijednosti i plemstvo filozofskog duha preofesora Roberta Tijanića koji je barskoj gimnaziji podario i u njoj ostvario izuzetnu filozofsku, pedagošku i učiteljsku misiju.

Hvala vam što smo imali čast da budete naš učitelj, naš profesor i prijatelj.

Vječna pamjat i Carstvo nebesko, profesore."