Prvi arhiepiskop i prosvetitelj Sveti Sava liturgijski je proslavljen u hramu Svetog Jovana Vladimira. Svetom Liturgijom načalstvovao je protojerej-stavrofor Slobodan Zeković uz sasluživanje protojereja-stavrofora Radomana Mijailovića, protojereja Jovana Plamenca, protojereja Mladena Tomovića, protojereja Nikole Radovića i jereja Aleksandra Orlandića. Za pjevnicom je odgovarao Vasilije Uskoković uz podršku nekoliko članova hora „Sveti Jovan Vladimir“.
U svojoj besjedi koju je izrekao nakon što je pročitao začalo iz Svetog Jevanđelja, otac Nikola Radović govorio je o Svetom Savi i svemu onome što je ovaj svetitelj uradio za našu Crkvu i za naš rod.
Naglasio je da je Sveti Sava najveći iz roda našega kojeg nam je Gospod podario, da na temeljima njegove ličnosti, njegove duhovnosti, njegovoga djela bude sagrađeno sve ono na čemu danas kao narod počivamo, na čemu kao narod opstajemo, na čemu se kao narod duhovno hranimo i svojim naraštajima prenosimo za buduća pokoljenja ono što nam je on darivao.
„ A šta je to što je Sveti Sava učinio za naš narod? Svi znamo da je Sava – Rastko, dijete plemić, bio monah, da je postao arhipastir, koji je osnovao autokefalnu srpsku pravoslavnu crkvu, arhiepiskopiju Žičku i mnoge druge eparhije koje traju do današnih dana. Znamo da je bio pomiritelj braće svoje, svojega naroda, da je bio prosvetitelj, učitelj, obnovitelj, graditelj i mnoštvo drugih stvari koje je Sveti Sava učinio za svoga života i koje je teško pobrojati.
A još teže je pobrojati ono što je Sveti Sava učinio posle svoga života. Koliko je iz njegovog djela, iz njegove masline koje je zasadio, plodova izniklo u svom srpskom narodu. Ali ono što je činio Sveti Sava i kako je djelao, je veliko zbog toga što je Sveti Sava svo svoje djelo, svo svoje znanje, svu svoju molitvu i svaki svoj duhovni plod temeljio na Presvetoj Trojici, na Gospodu Slave Otcu, Sinu i Svetome Duhu i na Sinu ovaploćenom Gospodu Isusu Hristu. I tu svjetlost i blagodat Božiju koju je primio u sebe i kojom se prosvijetlio, on je onda tu svjetlost prenio na nas i ona i do današnjih dana isijava i nas prosvjetljuje.
Djela koja su učinili Sveti Sava i Nemanjići su nešto što je beskonačno, beskrajno važno za opstanak i za istorijsku samosvijest i postojanje srpskoga naroda. Koliko su samo manastira sagradili na kojima se utvrdila naša istorijska duhovna samosvjest.
Pa u vremenima petovjekovnoga ropstva po Turcima, ti manastiri, svetinje, monasi, bili su jedina svijetila koja su nam sačuvala jedinstvo, škole u kojima su se naraštaji učili i prenosila živa riječ Božija i prosveta našem narodu. Kao da su znali da će posle njih nastupiti petovjekovna tama duhovnoga napreka našega naroda i tolika je sila sjemena bila koje su oni posijali, i sveti Sava i sveti Simeon i svi Nemanjići, da nas je održala u tom petovjekovnom ropstvu.
Nakon oslobođenja od toga ropstva ponovo se zasijala svjetlost Savine prosvete, ali nedugo zatim, ne da đavo mira, nailazi vrijeme socijalizma, komunizma i ponovo se Sveti Sava protjeruje iz škola. Pale se ikone Svetoga Save i Sveti Sava ponovo strada. Kao u vrjeme Sinan Paše 1594. godine kada su spaljene mošti Svetoga Save, tako i u novije vrijeme, krajem 19. vijeka počinje, a onda i u 20. vijeku se opet dešava stradanje Svetoga Save. Ali vidimo kroz te istorijske događaje da svako stradanje ima svoj smisao i svoju dugoročnu misiju, gde će se ostvariti, i ta stradanja nikada nisu bez smisla. Tako vidimo a na mjestu gde je Sinan Paša spalio mošni Svetoga Save, danas stoji jedan od najljepših hramova u pravoslavlju – hram Svetog Save na Vračaru.
Vidimo da ovdje kod nas u Crnoj Gori, gde je ponajviše u srpskom narodu progonjena Crkva, progonjen Sveti Sava, da se danas u Crnoj Gori ponajviše i proslavlja Sveti Sava. Samo vidimo koliko ima svetosavskih akademija u svakom gradu, poviše svetosavskih akademija u hramovima.
Evo danas u gradu Baru, nije li čudo Božije, radni je dan, da je hram Svetog Jovana Vladimira ispunjen nama ovde sabranima oko imena Božijeg i oko Svetoga Save. Nije li čudo da u Crnoj Gori u kojoj je toliko bio progonjen Sveti Sava, da danas imamo u Podgorici da se gradi prva škola posvećena Svetom Savi u Crnoj Gori. To je jedno od velikih čuda.
Vjerujte, braćo i sestre, mislimo da posle onoga hrama u Podgorici, Hristovog Vaskrsenja, i ovoga sabornog hrama u Baru, da je to najveće čudo koje se dogodilo u novije vrijeme u Crnoj Gori. Da se gradi jedna takva ustanova, gimnazija Svetoga Save zajedno sa hramom Svetoga Save u Podgorici, koja će imati dugoručnu misiju, toliko veliku, da toga nismo ni svjesni. I Bog da nagradi sve one trudbenike, da se svi uključimo, da pomognemo da se ta škola dovrši, a gde će se nastaviti u budućim vremenima našim generacijama da se prenosi prosveta i riječ Svetoga Save i svetosavlje.“
Na kraju je otac Nikola blagoslovio sve prisutne, posebno, kako je rekao, našu djecu koja se okupljaju oko Svetoga Save, poželjevši im da ona budu nosioci prosvetiteljstva Svetoga Save, njegove riječi koja se temeljila na ovaploćenom Bogu Logosu, Isusu Hristu. Da sve što djelaju, da djelaju kao što je djelao sveti Sava.
„Ako pročitamo njegove spise, njegovo zakonopravilo, vidimo u kome je on propisivao crkvene zakone, državne zakone, da sve što je počinjao da radi Sveti Sava, počinjao je sa molitvom i završavao je sa molitvom. Tako i naša djeca da svoj život usmjere u tom pravcu, da im molitva bude početak i kraj svega, da im Sveti Sava bude uzor, kao i svi naši srpski svetitelji, a da im temelj svega bude Presveta Trojica, ovaploćeni Gospod, Logos naš, Gospod Isus Hristos, kome je slava i hvala u vjekove vjekova. Amin.“
Po završetku Svete Liturgije i pričešća vjernih oci su pristupili osvećenju Slavskih darova koje su prinjeli vjernici koji Svetog Savu proslavljaju kao svog zaštitnika.
Otac Slobodan Zeković je na kraju pozdravio prisutni narod, poželjevši svima srećan i blagosloven praznik Svetoga Save, koji je svima nama zajednička slava. Da molitve Svetog Save uvijek budu sa svima nama. Praznik je posebno čestitao djeci, omladini i svim prosvetnim radnicima. Tradicionalno, kaže otac Slobodan, svake godine imamo kuma Slave koji prinosi darove u čast Božiju i Svetog Save u ime svih nas. Ove godine to je bio Slobodan Okuka sa svojom porodicom koji je slavu predao Veljku Šćepanoviću.
Zatim su djeca dječijeg hora „Sveti Jovan Vladimir“ otpjevala nekoliko pjesama u čast Svetoga Save, a po završetku su oci podijelili djeci i prigodne poklon paketiće.
Sabranje je nastavljeno u gosoprimnici „Agape“.
Dejan Vukić