U susret stogodišnjici fudbala u Baru (5.): Tempo zabranio klub sa njegovim imenom

Iz prethodnih djelova: Od prvog kluba  iz 1921. godine NK “Četnik”, 1923. godine nastaje NK “Crnojević”. U godinama između dva rata klub je odigrao brojne utakmice a ponajviše prijateljske. Za vrijeme II svjetskog rata odigrao je i nekoliko utakmica sa protiv Italijanskog okupatora. Nakon rata, prvi klub na Pristanu zvao se “Jadran” i “Napredak” (Stari Bar), onda “Obnova”, pa “Tempo”.

Piše: Lazar Macanović. prof.

“Sutjeska” će i te 1948.  godine biti šampion lige, a u društvu republičkih ligaša su, i novajlije koje su do ove lige stigli kroz kvalifikacije organizovane u ljeto i jesen 1948. godine: “Iskra” (Danilovgrad),” Ika” (Berane) i “Tempo” (Bar). 

“Tempo” je u kvalifikacijama bio bolji u dva susreta od “Jedinstva” iz Herceg- Novog. U prvoj utakmici u Baru, “Tempo” je pobijedio sa 3:1. U revanš utakmici u Herceg- Novom 21. oktobra, “Jedinstvo” je pobijedilo “Tempa” sa 1:0. 

“Tempo” se međutim nije dobro plasirao na kraju prvenstva, jer iz četiri prvenstvene utakmice nije osvojio ni jedan bod, a i gol razlika mu je bila veoma loša (4:18), zauzeo je poslednje osmo mjesto. 

1. kolo: Arsenal - Tempo nije odigrana zbog nepodesnog terena

2. kolo: Iskra - Tempo 3:2

3. kolo: Lovćen - Tempo 5:0 (3:0)

4. kolo: Ika - Tempo nije odigrana

5. kolo: Jakić - Tempo nije odigrana zbog nedostatka prevoznih sredstava

6. kolo: Bokelj-Tempo 5:1 (odigrana 19.12.)

7. kolo:Tempo - Sutjeska 1:5 (odigrana 26. decembra)

8. kolo: Tempo - Arsenal nije odigrana iz tehničkih razloga

9. kolo: Sutjeska -Tempo nije odigrana

1. Sutjeska 7  6  1  0  20:2   13

2. Lovćen 6  3  2  1  11:5    8

3. V.Jakić 4  2  2  0   7:3    6

4. Bokelj 6  3  0  3  13:1     6

5. Arsenal 3  1  0  2   5:7   2

6. Iskra 5  1  0  4   8:18  2

7. IKA 3  0  1  2   2:6    1

8. Tempo 4  0  0  4  4:18  0

Prvenstvo je imalo dosta neregularan tok. Loš kalendar takmičenja, poništavanje utakmica, neodigravanje susreta i drugo. Tabelu završnog prvenstva nijesmo uspjeli pronaći, ali je izvjesno da je “Sutjeska” prvak jer se sledeće godine takmičila u Trećoj saveznoj ligi.

Putovanja su predstavljala veliki problem. Na gostovanja se išlo, uglavnom, kamionima. Na karoseriji bi se postavile drvene klupe sve pod šatorskim pokrivačem.

Makadamskim prašnjavim putevima se obično stizalo pred sam susret. Odmah nakon utakmice, slijedio bi povratak u Bar.“Tempo” je bio sastavljen isključivo od igrača iz Bara (Pristana) i da bi se što bolje pripremio za odlučujuće utakmice u kvalifikacijama, “Tempo” je odigrao nekoliko prijateljskih utakmica.

U Baru je 17. i 18. januara 1948. godine, gostovao “Sindikat” iz Skadra. Domaći “Tempo”  je bio bolji i pobijedio sa 6:2. Sastav “Tempa” je izgledao ovako: Barnaba, Savić, Zenović, Mekić, Radović, Ivanović, Sekulić, Marović, Nuhanović, Brajović, Martinović.

Barski “Tempo” je te godine odigrao i dvije prijateljske utakmice sa “Arsenalom” u Tivtu. Na prvoj je Tempo katastofalno poražen sa 13:1. Gol “Tempa” branio je Leonardo Barnaba.

Drugi prijateljski susret između “Tempa” i “Arsenala” koji je odigran u Tivtu završena je pobjedom “Tempa” od 2:1. Susret je odigran 17. jula.Nakon završetka prvenstva, zbog lošeg rezultata, narodni heroj Svetozar Vukanović - Tempo, po koje je i klub nosio ime, zabranio je da se klub ubuduće zove tako. Klub od 1949. godine dobija naziv "Mornar".

Godina 1949.  

Godišnja skupština Sportskog društva “Mornar” iz Bara održana je u prostorijama bioskopa „Pobjeda”. Dotadašnje društvo je nosilo ime „Tempo”.

Sada je promijenilo ime i dobilo novo: “Mornar”. Kraća informacija o ovom događaju objavljena je u „Pobjedi” od 29. januara 1949. godine.U Baru je 24. aprila odigrano drugo kolo prvenstva Crne Gore gdje je domaći “Mornar” visoko poražen od “Lovćena” sa 6:0.

Tabelu za 1949. godinu je bilo teško sastaviti. Utakmice su obilovale brojnim incidentima. Pred početak drugog dijela prvenstva kažnjena je fudbalska sekcija “Bokelja” sa 5 mjeseci neigranja redi nesportskog ponašanja, dok je “Mornar iz Bara samo djelimično učestvovao u drugom dijelu prvenstva. 

U takmičenju za kup Jugoslavije “Mornar”je u prvom kolu, koje je odigrano 31. jula 1949. godine, poražen od Fk “Mogren” sa 3:1.Prijateljska utakmica odigrana je u Baru između “Mornara” i “Milicionara” (Cetinje) 1:2, u decembru 1949. godine. Jedini gol za “Mornar” dao je Leonardo Barnaba.

Trenerski posao su, onako usput, obavljali Marko Drecun ili Andrija Perović. Trčali su oko igrališta, pucali na gol i to je bilo sve  nikakav sistem. Igralo se borbeno i, naravno, besplatno, iz zadovoljstva.

Godina 1950.  

I te godine klub se takmiči pod novim imenom “Mornar”, koji je poslije uspješnih kvalifikacija na kraju sezone zauzeo šesto mjesto, u ligi osam klubova, uz gol razliku od 19:30.

Prije početka kvalifikacija za učešće u republičkoj ligi, “Mornar” je odigrao nekoliko prijateljskih utakmica. Prijateljska utakmica u Herceg- Novom, Jedinstvo (Herceg Novi) - Mornar 1:1. U “Pobjedi” od 21.januara 1950. godine. Metalac (Titograd) - Mornar (Bar) 9:0 (3:0). Prijateljska utakmica odigrana na stadionu Budu]nosti. Vijest objavljena u Pobjedi 2. februara 1950. godine.

Uslijedile su kvalifikacije:U kvalifikacijama za ulazak u crnogorsku ligu 1950. godine bilo je je sedam vrlo jakih ekipa. Prvu utakmicu “Mornar” je izgubio sa 4:0 od “Jedinstva” iz Bijelog Polja, da bi u preostalih pet utakmica zabilježili isto toliko pobjeda i plasirali se u republičku ligu.

Fudbaleri “Mornara” su ostavili naročiti utisak na titogradsku publiku, koja ih je prozvala “Mađari barski”. Poslije tog uspjeha, na željezničkoj stanici na Pristanu priređen je nezapamćen doček. Okupilo se mnogo svijeta, napravljena je velika “fešta”.  

Kvalifikacije za Crnogorsku liguU Titogradu se održalo kvalifikaciono takmičenje za ulazak u Crnogorsku fudbalsku ligu. Turnir je počeo 30. marta 1950. godine i trajao je 4 dana.

Učestvovalo je 6 ekipa: “Arsenal” (Tivat), “Jedinstvo” (Herceg - Novi), “Mornar” (Bar), “Grafičar” (Cetinje), “Crvena zastava” (Rogami) i “Bratstvo” (Bijelo Polje).

Svakodnevno su se igraje po tri utakmice.Prvo kolo: Bratstvo - Mornar 4:0. Drugo kolo: Mornar - Crvena zastava 3:1. Treće kolo: Grafičar - Mornar 0:1. 4. kolo: Mornar - Arsenal 2:1. Peto kolo: Mornar - Jedinstvo 4:2. Plasman: Arsenal, Mornar, Bratstvo, Grafičar, Jedinstvo, Crvena zastava.

  Novi članovi Crnogorske lige su: Arsenal, Mornar i Bratstvo.

Utakmice za prvenstvo Crne Gore:

1. Bokelj 14  10  1  3  32:11  21

2. Arsenal 14    9  2  3  30:13  20

3. Brznik 14    8  1  5  26:19  17

4. Radnički 14    6  4  4  29:20  16

5. Iskra 14    3  6  5  20:24  12

6. Mornar 14   5  2  7  19:30  12

7. Lovćen 14    5  1  8  19:28  11

8.Bratstvo 14    1  1  12  6:38   3

Poslije uspješnih kvalifikacija, počelo je peto poslijeratno prvenstvo Crne Gore. “Mornar” je na staru prvenstva 7. maja 1950. godine visoko poražen. U Tivtu je bilo  Arsenal - Mornar 7:0, nedelju dana kasnije 14.maja u Baru,nešto bolja igra “Mornara” ali samo bod  iz utakmice sa “Bokeljom”,  Mornar-Bokelj 0:0.

Prva pobjeda ostvarena je na svom terenu samo tri dana kasnije, 17. maja Mornar-Iskra 2:0 (1:0).U timu “Mornara” lijepom igrom se istakao Đono Popović. Uprkos porazu barskog tima na Cetinju, odličnu igru prikazali je  golman Božo Kaluđerović, utakmica je odigrana 21. maja a igrali su: Lovćen - Mornar 4:1 (1:1).

Ubrzo zatim uslijedio je još jedan poraz i to u Pljevljima gdje su 4. juna igrali Breznik -  Mornar 2:0. Nakon utakmica: 7 juna, Bratstvo - Mornar, i 11. juna, Radnički - Mornar, “Mornar” se u Baru 18. juna revanširao Pljevljacima i zavilježio visoku pobjedu: Mornar - Breznik 5:0.

Uslijedila je utakmica sa “Lovćenom” u Baru 25. jun: Mornar - Lovćen 2:2 (0:0), prekid 12 minuta prije kraja utakmica registrovana 3:0 za “Mornar”. Na utakmici: Mornar - Lovćen u Baru bilo je 2:2, izjednačujući gol za “Lovćen” dao je Begović.

Sudija je zbog prigovora isključio gostujućeg igrača Uljarevića i 12 minuta prije kraja prekinuo utakmicu zbog incidenta koji su izazvali fudbaleri “Lovćena”. Na kraju  uslijedila su dva visoka poraza sa kojima je “Mornar” završio ovosezonsko takmičenje: 22. jula Iskra - Mornar 5:1, i  30. jula Bokelj-Mornar 4:0.

U drugom kolu “Kupa maršala Tita” sastali su se u Baru “Mornar” i “Arsenal”iz Tivta. Gosti su bili bolji i slavili pobjedu od visokih 9:0.  
Anto Radović.

Anto je sa 16 godina zaigrao za “Crnojevića”. I to slučajno, na utakmici “Crnojevića” protiv Italijanske okupatorske vojske 1943. godine, jedan od igrača “Crnojevića” je zakasnio pa je Anto ušao u igru.

Nije imao kopačke pa mu je Mirko Radonjić dao patike i dres. Na savjete Marćela, Italijana koji je igrao za “Crnojević”, čuvao je njihovog najboljeg igrača. Uklizavao je Anto i borio se za svaku loptu, stalno je bio uz svog igrača koji je bio veliki tehičar i koji je svaki Antov start primao sa osmjehom.

Na kraju mu je i čestitao na dobroj igri.Anto Radović je od te utakmice odigrao nebrojeno mečeva za “Crnojević”, “Obnovu”, “Tempo” i “Mornar”. Igrao je punih 25 godina.

Oprostio se od fudbala u ljeto 1968. godine na utakmici protiv podgoričke “Budućnosti”, za koju je branio Branko Bujić. Poslije dvadeset minuta, sudija je dunuo u pištaljku, a Anto je otrčao počasni krug oko igrališta pod Darovim topolama, praćen ovacijama.

Zatim je skinuo dres sa brojem 5 i predao ga sinu Jovanu. Taj meč je završen 1:1. “Mornar” je izjednačio golom Bata Krcalovića, direktno iz kornera. Anto je bio standardni centar-half, igrač koji se odlikovao beskompromisnom borbenošću i brzinom, što ga je krasila tokom cijele fudbalske karijere. 

Od brojnih anegdota iz svog četrt vijeka fudbala, centarhalf “Mornara”, koji je poturao glavu tamo gdje drugi fudbaleri nijesu smjeli ni nogu, izdvaja se jedan gotovo nevjerovatan događaj iz 1947. godine.

Igrao je za tadašnju “Obnovu”. Bio je učenik Ugostiteljske škole u Ulcinju, kada mu je jedne nedjelje oko 9 sati stigao telegram iz Bara da dođe na kup utakmicu protiv “Bokelja” koja je bila zakazana u dva sata. Otišao je na autobusku stanicu, iako je znao da je autobus za Bar otišao još u 8 sati.

Ponadao se da će pronaći neko prevozno sredstvo. Dres “Mornara” za njega je bio svetinja. Čekanje je bilo uzaludno, nigdje žive duše. Pogledao je na sat, bilo je 10,05. Više nije bilo vremena za gubljenje, krenuo je trkom za Bar, preko Bijele Gore,  Možure,  Kunja, Kru ta, Pečurica, Dobre vode, Zaljeva i Mirovice i stigao na Pristan.

“Mornarevo” igralište je bilo odšpartano i postavljene su bile zastavice, ali pusto. Do početka utakmice bilo je ostalo 45 minuta, znači  36 kilometara od Ulcinja do Bara prešao je za 3 sata i 10 minuta. Oko 20 minuta do dva došli su njegovi suigrači, i rekli:

“Evo, Anto je stigao!” i dali mu opremu. Poslije utakmice koju su dobili sa 2:0, prišao mu je trener Andrija Perović, pružio ruku i kazao: “Dobro si igrao, ali si mogao još bolje”. Kada mu je rekao da je neposredno prije meča pretrčao 36 kilometara, ostao je zapanjen.

Onda ga je poljubio i uzviknuo: “Svaka ti čast”. Kasnije su ga poveli na večeru i našli Omera Palangića - taksistu, da ga povede nazad za Ulcinj.Anto Radović naročito pamti revanš utakmicu za ulazak u Crnogorsku ligu protiv podgoričke “Mladosti”  iz 1953.

U prvom susretu u Baru rezultat je bio 1:1 i na revanš smo otišli sa malim šansama da se probijemo u naredno kolo. Krenuli smo kamionom za Podgoricu, reda radi,  ni sami nijesmo vjerovali u uspjeh.

Na Komarnu smo konačili. Iz jedne bistijerne zahvatili smo hladne vode, a ručali smo dobar komad slanine i hljeb iz barske pekare. Neočekivano, do nogu smo sa 5:0, potukli favorizovane Podgoričane i plasirali se u Crnogorsku ligu.

U Baru smo dočekani kao prvaci svijeta.“To su bila teška vremena kada sam igrao” - prisjeća se Anto, “sami smo kupovali kopačke, nismo imali ni plate, ničega, bio sam željan da se najedem.

Dešavalo se da se najedem murava da ne bih bio gladan. Na putovanjima smo spavali po privatnim kućama, ako nas ko primi. Jednom smo spavali na jednoj željezni`žčkoj stanici na stolicama, pa ujutru utakmica. A igrali smo dobar fudbal.

Starim Pristanjanima je poznata anegdota sa Antom, kada je došao sa jednog putovanja. Zadivljen je danima pričao kako je vidio u Brazilu da jedan odbrambeni igrač na centaršut protivnika lagano glavom umiri loptu i doda je golmanu.

Na sledećoj utakmici “Mornara” i Anto je probao nešto slično ali je postigao jedan od najljepših autogolova na ovim prostorima - u sami ugao gdje se spajaju stativa i prečka. Naravno, barska publika je aplauzom pozdravila efektan gol. - “Mornar” mi je dao sve - priča Anto.

Poslao me je na ugostiteljski zanat, zahvaljujući kome sam obišao pet kontinenata i vidio čitav svijet. Plovio sam petnaest godina. Poslije toga bio sam upravnik hotela “Ineks - Zlatna obala” punih 20 godina, sve do penzionisanja.”

Slike:

1. Ekipa “Tempa” iz 1947 - 48. god: Božo Savić, Leonardo Barnaba, Nešo Brajović, Anto Radović, Meto Divanović, Sreto Martinić, Kika Ivanović, NN, Ilija Lalević, Nikola Janković

2. Nikola Nikezić, Enriko (Riko) Prelević, Đuro Marović, Frano Prelević

3. “Mornar” iz 1950. Detalj sa utakmice

4. Anto Radović, sa Lazom i Batom Krcalovicem

5. Đuro Marović