"CPC" - politička fantazija bez vjere, naroda i budućnosti

PIŠE: Mićo Lutovac

Tzv. Crnogorska pravoslavna crkva (NVO "CPC") jedan je od najočiglednijih alata političkog inženjeringa u novijoj istoriji Crne Gore. Nije crkva, nije pravoslavna, a ni "crnogorska" u smislu narodne i duhovne većine. Kao i njena još apsurdnija “sestrinska” pojava – Crnogorska katolička crkva, i CPC je proizvod političke volje, a ne vjere, predanja ili kanonskog poretka.

Lažna obnova nečega što nikad nije postojalo kao autokefalija

Tvrditi da je CPC “obnovljena” 1993. godine znači direktno falsifikovati istoriju. U cjelokupnoj istoriji pravoslavlja ne postoji nijedan kanonski dokument koji potvrđuje da je ikad postojala autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva. Mitropolija crnogorsko-primorska je bila eparhija pod jurisdikcijom Pećke patrijaršije, a kasnije Srpske pravoslavne crkve – sa punim kontinuitetom, svetiteljima, episkopima, manastirima i narodnom vjerom.

Takozvana CPC je pokušaj da se vještački napravi “crkva” tamo gdje već postoji neprekinuta linija pravoslavlja pod okriljem SPC. To je kao da neko sutra pokuša da “obnovi” Dukljansku monarhiju i proglasi se kraljem.

 Registracija u MUP-u ne pravi crkvu

Nijedna crkva u pravoslavnom svijetu nije nastala registracijom u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Pravoslavna crkva ne nastaje papirologijom, već apostolskim nasljeđem, liturgijskim životom i priznanjem drugih pravoslavnih crkava. "CPC" nema nijedan od tih elemenata.

Ista je situacija sa Crnogorskom katoličkom crkvom – koja je 2013. godine registrovana kao vjerska zajednica sa sjedištem u Sutomoru, u opštini Bar. Nije je priznao Vatikan, a među katolicima u Crnoj Gori izazvala je ogorčenje. Ipak, nastavlja da postoji – samo na papiru.

Proizvod DPS-SDP kombinacija, ali bez podrške svojih tvoraca

"CPC" je politički projekat nastao tokom devedesetih godina, kada je dio crnogorske političke elite, predvođene DPS-om, tražio mehanizam za razbijanje duhovnog jedinstva srpskog pravoslavnog naroda u Crnoj Gori. Cilj nije bio vjera, već kontrola.

Međutim, paradoksalno, čak ni sami lideri tog projekta nikada je nisu priznali. Tadašnji predsjednik Crne Gore Filip Vujanović, u intervjuu od 18. jula 2011. godine, izjavio je:

„Za mene je jedina kanonska pravoslavna crkva u Crnoj Gori – Srpska pravoslavna crkva.“

To što je i vrh države ignorisao CPC dovoljno govori o njenom kredibilitetu, čak i u očima političkih pokrovitelja.

 Nadgradnja bez naroda

Uprkos stalnom prisustvu u pojedinim medijima, narod nikada nije prihvatio "CPC". Pravoslavni Crnogorci idu u hramove SPC, koji su puni na svim liturgijama, praznicima i slavama. "CPC" nema monaštvo, nema liturgiju, nema eparhije, nema bogosloviju, nema mladi kadar, nema vjernike.

Ipak, država je finansira. U 2024. godini, "CPC" je dobila 28.564 evra iz budžeta Ministarstva pravde. To je novac svih građana – uključujući i one koji sa "CPC" nemaju ništa. Paradoksalno, novac poreskih obveznika ide organizaciji koju ne priznaje nijedna kanonska crkva u svijetu i koja se formalno vodi kao nevladina organizacija.

Politička iluzija, a ne Crkva

"CPC" i Crnogorska katolička crkva su refleksi iste politike – pravljenje “crkava” kao političkih instrumenata. Ali ono što nije nastalo vjerom, ne može preživjeti u vjeri. Ni "CPC" ni Crnogorska katolička crkva (CKC) nemaju narod, nemaju kanon, nemaju priznanje, nemaju budućnost.

Jedina kanonska pravoslavna crkva u Crnoj Gori ostaje Srpska pravoslavna crkva – sa vjekovnim kontinuitetom, svetiteljima, manastirima i narodom koji je nije napustio, ni u ratovima, ni u komunizmu, ni pod pritiscima režima.

"CPC" je i dalje ono što je od početka bila – papirna konstrukcija bez temelja, politički balon koji će se isprazniti čim nestane interesa onih koji su ga naduvali.