(BISERI IZ BARKE) Kad radiš u korist svoje štete: Može li rikošet iz Ukrajine dobaciti do Bara?

PIŠE: Tomislav T. Velički

Svjetska scena danas izgleda kao boks meč u kome su svi dobili po nekoliko direktnih udaraca, a niko još nije svjestan da već leži na podu. Amerika podiže pesnice prema Venecueli, Evropska unija se klati na konopcima, dok Rusija, uprkos sankcijama, stoji i dalje — stisnutih zuba, ali uspravna. I sad se postavlja pitanje: može li rikošet iz Ukrajine, taj globalni metak koji luta, pogoditi i nas u  Baru, gdje se more pjeni a politika prska na sve strane?

Crna Gora, taj nekad ponosni „mali misir“ Balkana u najavi, uvela je sankcije Rusiji kao da je jedna od vodećih sila NATO-a, a ne turistička destinacija koja preživljava na šansu i sezonu. Protiv Rusa smo, kažu, iz „solidarnosti“. Sa kim? Sa onima koji ne mogu sami sa sobom? Sa Briselom koji se gasi kao sijalica u poslednjim trzajima struje? Sa Vašingtonom koji je upravo naručio novu vojnu intervenciju, ovaj put protiv Venecuele — države koja ima više nafte nego što Sjedinjene Države imaju argumenata?

Zapad sve slabiji, ali bar mu ostaje ustaljena logika: ako ne možeš kontrolisati tuđu zemlju – bar je napadni. I sve to pod etiketom „demokratije“. Venecuela je kriva jer ima naftu, Libija je bila kriva jer je imala zlato, a Srbija jer je imala kičmu. Rusija? Pa ona je kriva jer postoji.

A mi, siroti balkanski statisti, gledamo kako nam turizam propada, dok smo se u sankcijama našli kao dijete koje se igra šibicama u skladištu benzina. Rusi su nam bili gosti, investitori, prijatelji. A prije svega braća. A mi im sada šaljemo „poruke podrške Ukrajini“ koje niko ne čita ni u Kijevu ni u Moskvi. Najviše ih čitaju u Podgorici, ali ni tamo ne razumiju šta piše.

U međuvremenu, Crna Gora muči muku s Turcima. Jedan dan ih ima 13 hiljada, drugi 100. Kao da su postali novi prirodni fenomen — migraciona magla. Uvodimo vize, jer su, vele, pokušali da ubiju mladića na Zabjelu. Pa onda sutra policija kaže: nije to bilo tako, nisu Turci, nego Azerbejdžanci! Da nije tragedija – bila bi komedija. Izgleda da je naš sistem prvi na svijetu koji bi mogao napraviti „realiti šou“ od potrage za napadačem.

I kad čovjek pomisli da ne može apsurdnije — stiže Novi Sad, gdje se blokadom i suzama trguje kao na buvljaku. Tamo, na godišnjicu nesreće sa nadstrešnicom, blokaderi bi da profitiraju. Njihov duhovni vođa, Miša Bačulov — čovjek koji je, prema istrazi, namjeravao da se „samotruje“, ali tako da ostane živ — uhapšen. Mediji javljaju: „htio da umre, ali da preživi“. To je možda i najtačniji opis opozicione strategije u Srbiji poslednjih 13 godina.

U prvim redovima njegovog karnevala biće i stara garda – dva Čanka, otac i sin, zajedno sa neprikosnovenom Nata­šom Kandić, Dinkom Gruhonjićem i družinom studenata iz Novog Pazara koji su nedavno išarali sve što podsjeća na trobojku, a najviše im smetaju natpisi „Kad se vojska na Kosovo vrati“. Zamislite taj strah od boja i riječi! Oni bi najradije da sve bude sivo, kao njihove ideje. Sa njima je i neizostavni Brajan, naravno.

Ali, neće moći. Srbija se budi, pristojna Srbija, koja ne nasjeda na lažne glumce i političke trbuhozborce. Ona Srbija koja ne mrzi nikoga, ali zna da brani svoje. Ista ona koja je preživjela i sankcije i bombe i sve zapadne lekcije iz demokratije, pa će preživjeti i ove nove „trovače“ sa Jutjuba.

I Rusija će preživjeti. Jer Rusija nikad nije bila samo država, nego ideja – ideja da čovjek nije stvoren da mu naređuju oni koji ga preziru. A kad pristojna Srbija i pristojna Rusija opet stanu jedna uz drugu, mnogima će se tresnuti ogledalo pred oči, od Varšave do Podgorice.

Do tada, neka Crna Gora nastavi svoju veliku diplomatsku misiju: da se svađa sa Rusijom, broji Turke, i čeka sezonce iz Češke da spasu budžet. Ako nas rikošet iz Ukrajine i pogodi — neka bar bude pravo u čelo, da prestanemo konačno da se previjamo između Istoka i Zapada kao turistički jastuk.

Jer, u svijetu koji gori, samo mi na Balkanu uspijevamo da se smijemo. I to, gle čuda — sebi.