Kraljev izbor i srpska žrtva: Šta nam zaista znači 1. decembar

PIŠE: Mićo Lutovac

Postoje datumi koji ne stoje samo u kalendaru nego u dubokom zavjetu jednog naroda. Za Srbe je 1. decembar 1918. jedan od takvih dana. Tada je princ–namjesnik Aleksandar Karađorđević proglasio ujedinjenje Srba, Hrvata i Slovenaca u jednu državu. No da bi se taj čin razumio, mora se pogledati i ono što mu je prethodilo i ono što je moglo biti.

Velike sile su poslije Prvog svjetskog rata, uvažavajući nezamjenljivi doprinos Srbije savezničkoj pobjedi, dale Beogradu praktično odriješene ruke da uredi prostor na kojem se stvarala nova politička karta Balkana. Srbija je, kao pobjednička i priznata država, imala istorijsku priliku da formalizuje Veliku Srbiju, državu koja bi prirodno obuhvatala prostore na kojima su Srbi bili većina ili značajan istorijski činilac. Mnogi smatraju da je to bila najrealnija, najpametnija i najpravednija opcija. Srbi su je bili krvlju zaslužili. Imali su vojsku koja je slomila frontove, narod koji je preživio Golgotu, saveznike koji su bili spremni da im priznaju pravo na državu koja bi konačno okupila sve njihove krajeve.

Ipak, Aleksandar nije krenuo tim putem. Vjerovao je u jugoslovenski ideal. Njegova vizija zajedništva, iako plemenita i vođena iskrenim ubjeđenjem, bila je vizija koja je na kraju najviše koštala upravo Srbiju. Srbi su u tu zajednicu unijeli sve. Unijeli su i krunu, i institucije, i vojsku, i pobjedu, i žrtvu kakvu nijedan drugi narod na tom prostoru nije imao. Samo su Srbi istinski i bez ostatka vjerovali u Jugoslaviju.

Ujedinjenje nije počelo 1. decembra. Prvi korak napravljen je 26. novembra, na Podgoričkoj skupštini, kada su se Crna Gora i Srbija ujedinile kao dvije srpske države. To ujedinjenje nije bilo sporno, niti je bilo rezultat pritiska. Bilo je to prirodno političko i nacionalno zbližavanje, zasnovano na istorijskoj činjenici da je u tadašnjoj Crnoj Gori živjelo oko 95 odsto Srba (u tri vjere) i oko pet odsto Arnauta. Većinska volja naroda bila je nedvosmisleno za ujedinjenje sa Srbijom, a jedini koji je to doživio kao lični poraz bio je kralj Nikola. Njemu nije palo teško ujedinjenje kao takvo, jer je to bila oduvijek i njegova težnja i velika želja. Palo mu je teško što kralj ujedinjene srpske države nije on, nego njegov unuk Aleksandar, rođeni Cetinjanin.

Sama Podgorička skupština, ma koliko je kasnije pokušavali osporavati, ostaje jedan od najčistijih izraza narodne volje. Taj čin je pokazao da je ujedinjenje bilo prvo i prije svega srpsko pitanje, a da je kasnije preraslo u jugoslovensko. I tu se vidi raskršće na kojem se Aleksandar našao. Umjesto da kao pobjednički vladar utvrdi Srbima istorijsku državu, on je izabrao da stvori državu tri naroda, od kojih samo jedan nije sumnjao u zajedničku budućnost.

Istorija je pokazala da su Hrvati i Slovenci u Jugoslaviju ušli iz interesa, straha od Italije ili Austrije, ili kao privremeno rješenje. Nije ih vodila ljubav, nego pragmatika. Srbiju je vodila žrtva i ideal.

Iako možemo razumjeti Aleksandrovu nadu da će bratstvo pobijediti stare podjele, moramo i priznati da je ta odluka za Srbiju značila odricanje od prava koja je krvlju stekla. Srbija je postala žrtva vlastitog jugoslovenstva, država koja se odrekla sebe da bi stvorila nešto veće, a to veće se na kraju okrenulo protiv nje.

Danas, kada gledamo na 1. decembar, ne treba ga slaviti niti oplakivati. Treba ga razumjeti. On je simbol najveće plemenitosti jednog naroda, ali i simbol njegove političke naivnosti. Aleksandar je mogao da zaključi srpsko pitanje zauvijek. Mogao je da stvori državu koja bi bila trajna, stabilna i pravedna. Izabrao je ideal koji drugi nisu dijelili.

Ipak, naša je obaveza da cijenimo veličinu namjere. Jer samo veliki narodi mogu da se odreknu sebe u ime vizije. Ali samo mudri narodi iz svojih grešaka izvuku pouku. Srpski narod tu pouku je platio preskupo, ali je naučio da sloboda i država nemaju alternativu.

Zato 1. decembar nije samo datum. To je opomena. Da srpska žrtva ne smije biti uzaludna. Da država koju gradimo mora biti utemeljena na srpskom interesu. Da bratstvo ne može postojati bez uzajamnosti. Da Srbi nikada više ne smiju ulaziti u tuđe projekte spremnije nego u sopstvene.

I da je, iznad svega, istorija tu da se pamti...