Selektivnost kao osnov pritvora: Pravna konstrukcija ili dokaz namjere?

Piše: dr Vladan S. Bojić, advokat

                 (O diskreciji, reformi i krivičnoj odgovornosti)

 Postoji granica koju svako krivično pravo mora znati i umjeti da prepozna. S jedne strane je zloupotreba vlasti. S druge: pogrešna procjena. Prvo je predmet kazne. Drugo predmet politike, upravljanja i istorijske ocjene. Kada se ta granica zamagli, kaznena država počinje da prodire, ulazi u prostor odluke. Krivično pravo nije stvoreno da sankcioniše loše reforme. Niti da ispravlja upravljačke promašaje. Njegova uloga je stroža ali i mnogo uža: da štiti društvo od svjesne, protivpravne i koristoljubive zloupotrebe ovlašćenja. Sve ispod toga praga pripada drugoj vrsti, tipu odgovornosti.

 Diskrecija nije sumnja, već nužnost

Pravo ne može predvidjeti sve činjenične situacije. Zato zakon često ostavlja prostor procjene titularima raznih vlasti u vidu diskrecionih ovlašćenja. To nije pravna slabost, već nužnost. Ministar, član savjeta, upravni odbor, ne odlučuju mehanički. Oni procjenjuju, tumače, vagaju, po svojoj savjesti i znanju kojim raspolažu. Ta procjena može biti i sporna. Može biti pogrešna, može i da ispadne krajnje loša, pa zato i  naknadno poništena. Ali pogrešna procjena nije isto što i zloupotreba položaja. U rješenju o određivanju pritvora u predmetu Vesne Bratić kao ključni element „osnovane sumnje“ u rešenju sudije za istragu verbatim piše: „posebno imajući u vidu nejednakost u postupanju u odnosu na istovjetne situacije“. Nejednakost u postupanju može biti pravno sporna, ali ona sama po sebi nije dokaz koristoljubive namjere, niti automatski znači krivično djelo. Da bi postojala zloupotreba službenog položaja, potrebno je više od različitog postupanja: potrebna je svjesna i protivpravna namjera. Kada se ta namjera tek pretpostavlja a ne dokazuje, krivično pravo počinje da klizi. Bez diskrecije nema odgovornosti. Bez odgovornosti nema demokratije. Krivično pravo ne postoji da bi sankcionisalo nepopularne ili naknadno osporene odluke, već da bi sankcionisalo decidirano i dokazivo kršenje zakona — uz namjeru, uz korist ili svjesnu zloupotrebu.

 
Kada se politika raščlani na „48 posebnih djela“

U „pritvorskom rešenju“, upravljačka politika razlaže se na 48 „posebnih krivičnih djela“. Produženo djelo postaje zbir pojedinačnih radnji. Težina se povećava brojem. Takva konstrukcija ima snažne procesne posljedice: povećava se percepcija opasnosti, pojačava se kvalifikacija, lakše se obrazlaže pritvor. Ali suštinsko pitanje ostaje: da li je riječ o nizu odvojenih kriminalnih namjera ili o jednoj spornoj upravljačkoj politici reforme koja je naknadno ocijenjena kao nepravilna? Pravna kvalifikacija ne smije stvoriti privid kriminalne opasnosti tamo gdje je spor oko tumačenja zakona.

Ako svaka sporna upravljačka odluka može biti naknadno ocijenjena kao krivično djelo, onda se prostor političke odgovornosti gasi. Ministar više ne odlučuje u skladu sa svojom procjenom, već u strahu od krivične istrage. Diskrecija se pretvara u rizik. Upravljanje u defanzivu. Odluka u potencijalnu optužnicu. To nije pitanje ličnosti. To je pitanje sistema. Sistema koji se izvitoperava, na šta treba na vrijeme upozoriti.

Slučaj ponovnog izbora

Sličnu pravnu matricu vidjeli smo i u slučaju ponovnog izbora generalnog direktora Javnog servisa kad su članovi Savjeta univerzitetski profesor, slikar, javne ličnosti, krivično osuđeni zato što su u okviru svojih diskrecionog ovlašćenja i čak tajnim glasanjem, nakon poništaja prethodne odluke, ponovo izabrali isto lice. Sud je zaključio da su mu tim „pribavili korist“ u vidu funkcije.Nije utvrđena lična korist. Nije dokazana korupcija. Nije postojala privatna dobit. Postojala je pravna procjena — za koju je sud naknadno utvrdio da je bila pogrešna. Kada glasanje unutar kolektivnog organa postane osnov krivične odgovornosti, onda diskrecija gubi svaku svoju zaštitu.
 

Lekcija iz Srbije

Podsjetimo se reforme pravosuđa u Srbiji 2009. masovnog reizbora sudija i tužilaca, naknadnog poništavanja odluka i duboke institucionalne krize. Ta reforma je bila žestoko kritikovana, zaista loša, ustavnopravno korigovana i politički osporena. Ali nije postala predmet nikakve krivične odgovornosti donosilaca odluka, zato što se pokazala kao pogrešna. Razlika između katastrofalne reforme i krivičnog djela nije bila relativizovana. I upravo u toj i takvoj razlici leži stabilnost pravnog poretka.

Reforma je bila osporena, donekle je ispravljena i institucionalno je bila korigovana. Nije postala nikakav krivičnopravni predmet zbog same činjenice da je bila pogrešna.

Proporcija kao uslov vladavine prava

Posebno zabrinjava kada se krivičnopravna represija primjenjuje prema licima bez kriminalne prošlosti, bez dokaza o ličnoj koristi, bez koruptivne veze, dok javnost postavlja pitanje da li je kaznena energija države usmjerena tamo gdje je društvena opasnost zaista najveća. To nije pitanje selektivne kritike, već hijerarhije opasnosti. Vladavina prava nije samo rigidno kažnjavanje. Ona je mjera. Ona je sposobnost da se razlikuje zloupotreba od greške, korupcija od procjene, namjera od spornog tumačenja.

Krivično pravo nije sredstvo političke odgovornosti

U svakoj demokratskoj državi neizostavno mora postojati jasna i vidljiva granica između političke i krivične odgovornosti. Ta granica nije formalnost – ona je temelj vladavine prava. Politička odgovornost podrazumijeva procjenu uspješnosti nečijeg rada, povjerenje javnosti i legitimitet da se obavlja određena funkcija. Ona se iskazuje kroz razrješenje, ostavku, gubitak mandata ili javnu kritiku. Za političku odgovornost nije potrebno dokazivati umišljaj. Krivična odgovornost je nešto suštinski drugo. Postoji samo ako su ispunjeni svi zakonski elementi krivičnog djela – jasno opisana radnja, protivpravnost i, što je najvažnije, krivica u vidu umišljaja. Bez umišljaja nema krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja. Ukoliko se upravljačke ili reformske odluke, čak i kad su sporne, neuspješne ili jako politički motivisane automatski tretiraju kao krivično djelo, dolazi se do — opasnog presedana. Tada svaka radikalnija promjena, svaki pokušaj prekida ranije prakse, i svaka neuspjela reforma može postati osnov za krivični progon. Krivično pravo ne služi da sankcioniše lošu procjenu, lošu političku strategiju ili pogrešan reformski model. Ono služi da sankcioniše jasnu dokazanu namjeru da se krši zakon za pribavljanja protivpravne koristi ili nanošenja štete. Ako nema lične koristi, ako nema dokazane namjere da se zakon prekrši, ako se radi o odlukama donijetim i vršenim u uvjerenju da su u interesu institucionalne promjene — onda je naravno pitanje eventualne političke ili upravne odgovornosti legitimno. Ali krivična odgovornost zahtijeva mnogo više od toga. Posebno je opasno kada se krivični progon koristi kao mehanizam stvaranja presedana kojim bi se buduće institucionalne reforme stavile pod prijetnju krivičnog gonjenja, jer luči atmosferu straha i to parališe donosioce odluka. Državna uprava u takvom okruženju prestaje da donosi odluke,  jer svaka odluka postaje rizik. Vladavina prava ne znači samo kažnjavanje nezakonitosti, nego podrazumijeva i zaštitu od prekomjerne, i neosnovane kriminalizacije političkih ili upravljačkih odluka. Krivično djelo ne nastaje zato što je odluka bila politički motivisana, ili reformska ili stroga. Ono nastaje samo ako su dokazani svi zakonski elementi, a ovdje uključujući — umišljaj. Očuvanje te razlike nije pitanje pojedinca. To je pitanje pravne sigurnosti svih.

Granica koja se ne smije izgubiti

Jedno pitanje koje pripada prostoru upravljanja javnom politikom premješteno je u krajnji prostor u prostor krivičnog prava i progona. Taj prelaz nije samo procesni čin. On je civilizacijsko pitanje.Suština optužbe svodi se na tvrdnju da je ministar, prilikom razrješenja direktora obrazovnih ustanova, postupao selektivno — neke je razriješio, a neke nije. Iz te selekcije izveden je i zaključak o zloupotrebi službenog položaja. Ovdje, međutim, nije riječ samo o konkretnom. Riječ je o granici. Ali čijoj?

Pitanje je jednostavno: da li kažnjavamo zloupotrebu moći ili kažnjavamo odluku sa kojom se ne slažemo? Ideološki, politički, etički, privatno, čak i emotivno. Ako se ta granica izbriše, niko više neće odlučivati slobodno. Svako će odlučivati u strahu od naknadne kriminalizacije. A uplašena vlast nije odgovorna vlast. Krivično pravo mora opstati u zaštiti od zloupotreba. Ali ako postane sredstvo korekcije spornih reformi i upravljačkih procjena, onda prestaje da bude krajnje sredstvo i počinje da bude — prvo. A kada krivično pravo postane prvo sredstvo, granice počinju da se gube.

Društvo u kojem se upravljačke odluke sistemski kriminalizuju postaje društvo u kojem niko ne želi da odlučuje. A bez odlučivanja nema reforme, nema promjene, nema odgovornosti. Krivično pravo mora štititi društvo od zloupotrebe vlasti. Ali isto tako mora štititi vlast od pretvaranja političke odluke u krivični rizik bez jasnih i konkretnih dokaza. Granica je tanka ali jasna. Ona mora postojati. Jer kada diskrecija postane krivično djelo onda više niko nije siguran: građanin, službenik, država sâma.

Prekoračenje granica krivične odgovornosti neizbježno proizvodi ono što se u ustavnopravnoj teoriji naziva chilling effect: efekat obeshrabrivanja. Kada se sporna pravna procjena ili diskreciona odluka sankcionišu kao krivično djelo, drugi titulari javnih ovlašćenja počinju da odlučuju ne po svom najboljem profesionalnom rasuđivanju, već prema stepenu rizika. Diskrecija se više ne koristi slobodno, već oprezno; ne radi ostvarivanja javnog interesa, već radi izbjegavanja lične izloženosti. Taj tihi strah ne vidi se u presudama, ali mijenja ponašanje sistema. A sistem koji odlučuje u strahu nije sistem slobodne i odgovorne vlasti. Kada se krivično pravo proširi na sferu sporne procjene, nastaje chilling effect — strukturno autosuzdržavanje u vršenju zakonitih ovlašćenja. Titulari funkcija tad biraju najbezbjednije ne nužno najispravnije rešenje. Dugoročno to ne smanjuje zloupotrebu, nego — koči odlučivanje. Takva degenerizacija je suptilnija od kazne, ali podjednako razorna za vladavinu prava.

Nužnost samorazumijevanja selektivnosti

Posebno zabrinjava činjenica da se krivičnopravna represija u ovakvim predmetima primjenjuje prema univerzitetskim profesorima, umjetnicima, intelektualcima sve ljudima — bez kriminalne prošlosti, bez dokaza o ličnoj koristi, bez koruptivne veze, bez prikrivenih imovinskih transfera. Njihova „opasnost“ proizlazi iz načina na koji su vršili diskreciona ovlašćenja ili tumačili sudsku odluku. Istovremeno, javnost s pravom postavlja pitanje selektivnosti: da li je kaznena energija države usmjerena tamo gdje je društvena opasnost najveća, ili tamo gdje je pravna kvalifikacija najlakše izvodljiva? Kada se produženo djelo konstruiše kao niz desetina „posebnih radnji“, a pritvor opravdava apstraktnom mogućnošću uticaja, stvara se snažan utisak da težina predmeta proizlazi više iz pravne konstrukcije nego iz stvarne kriminalne opasnosti. To nije pitanje ličnosti, nego proporcije, jer vladavina prava nije samo kažnjavanje. već i mjera. Ceterum censeo: Sudija za istragu u rešenju o pritvoru naglašava da se radi o „48 posebnih krivičnih djela u okviru produženog krivičnog djela“i u takvoj brojnosti nalazi dodatnu težinu. Ali, broj radnji ne može zamijeniti dokaz namjere, kao što ni množina ne pretvara spornu upravljačku procjenu u više zasebnih kriminalnih volja.

Kada tužilaštvo kaže da je neko „trebalo“ da razriješi određeni broj direktora, ono u suštini ulazi u prostor procjene koji je zakon ostavio ministru. Pitanje više nije da li je prekršena norma, već da li je donesena „pravilna“ odluka.A krivično pravo ne sankcioniše nepopularne odluke. Ono sankcioniše jasno i dokazivo protivpravno ponašanje. Da li selektivnost znači protivpravnost? Selektivnost per se nije dokaz zloupotrebe. Ona je često posljedica različitih činjeničnih stanja. Jedna škola nije ista kao druga. Jedan upravni odbor nije u istoj situaciji kao drugi. Da bi postojala zloupotreba, nužno je mnogo više: i jasna zakonska obaveza, i njeno svjesno kršenje, i namjera pribavljanja koristi ili nanošenja štete. U obrazloženju rešenja namjera se pretpostavlja, ali ne konkretizuje. Navodi se moguća razlika u zaradi, ali se ne pokazuje da je odluka donijeta radi lične koristi. Pominje se „protivpravnost“ a ne objašnjava u čemu se ona sastoji van različite procjene primjene zakona. Krivično pravo ne može počivati na rekonstrukciji motiva bez jasnih dokaza, već počivati — na činjenicama.

Preagresivne — kvalifikacije i tretman u funkciji narušavanja dostojanstva

Posebnu zabrinutost izazivaju preagresivne krivičnopravne kvalifikacije praćene brutalnim medijskim tretmanom. Slika univerzitetske profesorke, bez bilo kakve ranije kriminalne prošlosti i bez navoda o ličnoj koristi, s lisicama na rukama, postaje u digitalnom dobu trajni zapis ne samo o konkretnom krivičnom postupku, već o društvenom odnosu prema ljudskom dostojanstvu. Pretpostavka nevinosti nije nikakav apstraktni princip; ona sveprožimajuće podrazumijeva i jasnu obavezu države da mjere procesne prinude primjenjuje — s mjerom i humanošću. Jer čak i kada se vodi krivični postupak, lice — nije lišeno svoga dostojanstva. Ako kazneni sistem izgubi osjećaj za tu granicu, ne šteti samo pojedincu već i sopstvenom moralnom autoritetu.

Lišavanje slobode u demokratskom pravnom poretku predstavlja izuzetak, ne instrument procesne udobnosti. Za njega su neophodne konkretne i individualizovane činjenice.

Država ima pravo da goni. Ali ima i obavezu da čuva dostojanstvo onih koje goni. Inače, kazna počinje prije presude, a stigma ostaje i ako pravo kaže sjutra —drugačije.

Pretjerana krivično pravna kvalifikacija

Politička odgovornost nije što i krivična odgovornost. Ovo je pokušaj pravljenja presedana putem automatske kriminalizacije političke odgovornosti. Za „poneki“ loš ili za pogrešan rad ministara, reformu nakon izmjena zakona, bez ikakvih ličnih koristi i malverzacija, razrešavani su, ali nikada uz medijsku pompu stavljane lisice i hapšeni. Krivični progon je ultima ratio, ali se u Crnoj Gori direktno preko slučaja osude članova Odbora direktora zbog glasanja i to tajnog Raonića i pribavljanja njemu “funkcije direktora” kao protivpravne koristi “počela zidati takva sudska praksa”.

Ni u jednom dijelu obrazloženja „pritvorskog rešenja“ nije konkretizovan element protivpravnosti niti jasno naznačeno koje je zakonsko ovlašćenje prekoračeno. Nije dovoljno tvrditi da je neko „trebalo“ razriješiti određena lica. Potrebno je pokazati: da je postojala jasna i nedvosmislena zakonska obaveza, da je ona svjesno prekršena, da je postojala namjera pribavljanja koristi ili nanošenja štete. Iz rešenja proizlazi upravo suprotno: postojala je pravna i činjenična složenost primjene zakona. Ovo je zaista klasičan primer kriminalizacije upravljačke diskrecije.

Cijelo rešenje implicitno tretira neslaganje u procjeni zakonitosti oko upravljačke odluke krivično djelo, što jeste — opasna ekspanzija krivičnopravne odgovornosti  derogiranje principa ultima ratio, potiskivanje upravne i disciplinske odgovornosti.

Između—maladministration i overcriminalization—širenja krivične odgovornosti

Savremena pravna teorija pravi jasnu i krajnje oštru razliku između maladministration —lošeg upravljanja, pogrešne procjene, neuspjele javne politike i criminal misconduct — svjesnog i protivpravnog ponašanja sa elementom kažnjive namjere. Ta razlika nije tehnička. Ona je civilizacijska. Krivično pravo počiva na načelu ultima ratio: ono je krajnje sredstvo. Aktivira se onda kada sve druge forme odgovornosti nisu dovoljne.

Kada se krivično pravo proširi na prostor političke ili institucionalne greške, nastaje fenomen koji anglo-američka doktrina naziva overcriminalization: prekomjerna kriminalizacija javnog života. Neuspjela reforma, pa čak i katastrofalna, nije sama po sebi nikada krivično djelo. Istorija modernih država puna je loših reformi. One su ispravljane različitim metodama, političkom smjenom, ustavnosudskom kontrolom, institucionalnim korekcijama. Nisu ispravljane optužnicama. Krivična odgovornost nastaje tek kada se utvrdi jasno i svjesno kršenje zakona radi protivpravne koristi ili sa namjerom nanošenja štete. Bez tog osnovnog elementa — nema kaznenog legitimiteta.

Proces širenja krivičnog prava na sve sfere koje tradicionalno pripadaju i upravnom pravu, disciplinskoj odgovornosti, političkoj odgovornosti, mora se pravno obuzdati.

U demokratskim pravnim sistemima važi princip: Not every bad decision is a crime. Da bi nešto bilo krivično djelo, potrebno je: jasno kršenje zakona, dokaziva namjera, kao i protivpravnost koja prelazi prag loše procjene. Neuspjela reforma, katastrofalna,
u konceptu izmjena zakona i/ili u realizaciji — sama po sebi nije krivično djelo.

Univerzitetski profesor Vesna Bratić

Bivši ministar gđa Vesna Bratić je uradila nešto što je smatrala nužnim da se učini u procesu realizacije zakonskih izmjena, da predefiniše, da radikalno uredi stanje u povjerenom resoru. Da li je njena procjena bila dovoljno utemeljena ili nije ili je bila pored toga još i politički obojena, to nije relevantno. To je izvejsno sada iz ovog ugla pokušaj jedne neuspješne reforme. Ali očigledno nije postojao nikakav umišljaj da se učini bilo kakvo krivično delo što je centralno pitanje za krivično djelo koje joj se stavlja sada na teret (416 KZ) i to će ostati sve do kraja centralno pitanje. Niko nije mogao predvidjeti ishode sudskih postupaka a posebno u „pravosuđu Crne Gore“ i da je moguće i učinjena greška u propisanim procedurama čak i uz političku pristrasnost.

Posebno su loše obrađeni razlozi pritvora, zar je bitno gdje je ko rođen? To je krajnje problematično u svjetlu člana 14 EKLJP. Još će tu ispasti da je to što je profesorka Srpkinja bitan element bića krivičnog djela iz člana 416 KZ kao i pritvorskih osnova zbog „težine“ zaprećene kazne i zbog činjenica „dvojnog državljanstva“. Ali evropska sudska praksa je više puta naglasila da sâma visina kazne nije dovoljna da se zaključi postojanje „opasnosti od bjekstva“. Potrebne su konkretne indicije. Isto važi i za koluzionu opasnost: dosluha, mogućnost uticaja na svjedoke nakon više godina. Navodi se hijerarhijski odnos kao i činjenica da su neki svjedoci bili saradnici. Ali sve bez konkretnog pokušaja uticaja to ostaje—pretpostavka. ESLJP konzistentno zahtijeva: i konkretne činjenice, individualizovanu procjenu, realne indicije o namjeri bjekstva,a u rešenju nema ni navoda o bilo kakvom pokušaju napuštanja zemlje, čak ni o prividu skrivanja, ni o prethodnoj finansijskoj pripremi, ni o nekakvom uništavanju dokaza. Ovakvo lišavanje slobode ne smije biti sredstvo procesne sigurnosti. Ono je izuzetak.

Diskontinuitet je uzrok, negativne posledice su kontinuitet

Promjena režima notorno ogrezlog u endemskoj korupciji, organizovanog kriminala i srasle sprege vlasti — statusa zarobljene države iz izveštaja EK morala je dovesti do diskontinuiteta u svim sferama državne vlasti a ne nikako „vezivanja za mrca“. To je ta velika strateška greška i uzrok jer, sve od tada nadalje su samo logične posledice.

Do 2020. u izvještajima Evropske komisije tematizovale su sistemski kritikovanje zbog slabosti vladavine prava, strukturne korupcije, dok političke promjene prirodno proizvode institucionalni diskontinuitet. Ali diskontinuitet i kad je naglašen, ne može se retroaktivno kriminalizovati ako nije praćen dokazivim umišljajem.

Jedino je jedna žena, profesor pokušala napraviti diskontinuitet i uradila to što su trebali novi vlastodršci, putem kratkoročnog korjenitog vanrednog stanja ili lex specialisa i sada ovako grubo nastradala. Krivično djelo ne nastaje zato što je neka ili su što su neke odluke ili reforme bile politički motivisane ili bile radikalno reformski skrojene, ili pretjerano strogo konceptualizovane ili realizovane. Rađa se, svakako je na pomolu  i nastavlja se u Crnoj Gori praksa sistemski opasnih presedana.

Ako se upravljačka odluka i reformska intervencija, bez lične koristi, bez dokazanog umišljaja kvalifikuje kao zloupotreba položaja svaka će radikalnija institucionalna promjena, svaka će odluka o preispitivanju valjanosti ranijih kadrovskih politika, svaki — diskontinuitet u sistemu postaje potencijalni predmet krivičnog gonjenja.

Kratak je put ali veliki luk — od pravne do kaznene države i prioriteta pravde

Dakle opasnost je u tijesnoj zoni, onda kada krivično pravo prevaljuje stroge granice. Uskoro će se pisati esejistika o granicama “kaznene države“.Država koja neuko ciljno čak i u dobroj vjeri izgubi osjećaj za granicu ne postaje stroža. Postaje nesigurnija. A bez sigurnosti u granice krivične odgovornosti— nema ni istinske vladavine prava.

Predmetni osvrt nije odbrana jedne ličnosti, već upozorenje o širenju kaznene države.

Umjesto zaključka važiniji je — ekskurs

Država koja kriminalizuje lošu političku procjenu ne proizvodi pravdu, već tišinu. Da li su sve političke procjene i radnje prije profesorke zaista bile tako besprekorne. Diskrepanca je toliko jasna da bi svako razumno društvo vidjelo razmjere svoga poraza.

Diskrepanca prioriteta krivičnoprvnog progona je uznemiravajuća da traži odgovore.

Krivično pravo mora štititi društtvo od zloupotrebe vlasti. Ali ono mora štititi i konkretan pravni poredak od svoje prekomjerne kriminalizacije upravljačke procjene. Očuvanje te granice nije pitanje pojedinca. To je pitanje stabilnosti pravnog sistema.

Krivična odgovornost postoji samo onda kada su dokazani svi njeni zakonski elementi  jasna protivpravnost i umišljaj. Sve ispod tog pripada drugim oblicima odgovornosti. Precrtavanje te ivice ne jača pravni sistem, već ga čini ranjivim i jako nepredvidivim. A nepredvidivost je ona osnovna sveprožimajuća suprotnost svakoj—vladavini prava.

Podgorica, 18. februar 2026.

www.in4s.net