Iz Bara u nepoznato: Putovanje koje će promijeniti jedan život

Autorka: Slađana Pečurica

KNJIŽEVNI FELJTON

| Iz romana „Svjetionik na ivici svijeta“ |

1/3 Samanta napušta Bar i preko Dubrovnika stiže u Barselonu, ne sluteći da je pred njom susret koji će promijeniti sve.

...................................................................

PREDGOVOR

Neke priče ne počinju ljubavlju. Počinju nemirom. Počinju osjećajem da život koji živimo više nije dovoljan i da negdje, iza granice poznatog, postoji odgovor koji još nijesmo spremni da čujemo. Ovo nije priča o savršenoj ljubavi. Ovo je priča o putu, izborima, sumnjama, susretima i onim trenucima kada čovjek shvati da se više ne može vratiti na mjesto sa kojeg je krenuo.

Jer, postoje putovanja nakon kojih se kući ne vraćamo isti. Gradovi u ovoj priči nijesu samo kulise. Oni su živi tragovi ljudi koji kroz njih prolaze. More pamti odlazke. Stare ulice čuvaju tajne. Zgrade imaju svoje nijeme priče, a svjetla velikih gradova ponekad osvijetle upravo ono od čega smo godinama bježali. A negdje između Bara, Dubrovnika, Barselone i Pariza, dvoje ljudi koji nijesu tražili jedno drugo pronaći će nešto što će ih natjerati da preispitaju sve u šta su vjerovali. Možda je upravo to smisao putovanja. Ne da stignemo negdje. Već da usput pronađemo sebe.

I DIO: SVJETIONIK NA IVICI SVIJETA PUT KOJI POČINJE NA JUGU

Poglavlje I:

More koje pamti

Samanta je oduvijek vjerovala da more pamti ljude. Tog dana dok je stajala na prostranoj terasi u Baru, dok je sunce tonulo iza linije pučine i dok se noć tiho spuṣ̌tala nad jadransku obalu, ostavljajući na vodi tragove boje bakra i zlata, pred njom se pružala luka čije su ogromne dizalice i brodovi svijetlili u mraku — kao podsjetnik na monumentalnu izgradnju Luke Bar, projekta koji je decenijama oblikovao sudbinu ovog grada, otvarajući Crnu Goru prema svijetu i povezujući je sa dalekim morima.

Samanta je gledala prema luci i pomislila kako su kroz taj isti prostor, mnogo prije nje, prolazile tuđe ambicije, nade i planovi. Ona je sada imala samo svoj kofer, bilježnicu i nejasan osjećaj da mora krenuti.

Ali možda nijedno veliko putovanje ne počinje onda kada čovjek napravi prvi korak. Možda počinje mnogo ranije — u trenutku kada shvati da više ne može ostati tamo gdje jeste. Crnogorsko primorje disalo je onim sporim, starim ritmom koji su poznavali samo ljudi rođeni uz more.

Miris borova miješao se sa slanom vlagom, a daleko na horizontu brodovi su izgledali poput sjenki koje klize između dva svijeta. Kako je noć odmicala, sa terase je gledala kako se sunčeva svjetlost polako razliva po površini Jadrana. Luka Bar bila je već budna. Brodovi su se pomjerali sporo, gotovo dostojanstveno, dok je grad počinjao svoj svakodnevni ritam.

Samanta je voljela ta jutra. Voljela je trenutke prije nego što se grad potpuno probudi, kada čovjek još može da čuje vlastite misli. Na stolu pored nje stajala je kafa, a pored nje otvorena bilježnica. Nije znala šta će tog dana zapisati. Znala je samo da želi da ode. Ne zauvijek. Samo dovoljno daleko da ponovo čuje sebe.

U posljednje vrijeme imala je osjećaj da joj se život pretvorio u niz unaprijed određenih koraka. Posao, sastanci, putovanja, seminari, događaji, ljudi koji su od nje očekivali da uvijek zna šta želi. A ona više nije bila sigurna. Zato je odlučila da spakuje stvari. Na krevetu je stajao veliki kofer Luj Viton, koji je ranije dobila na jednom međunarodnom modnom događaju u Milanu. U njemu su bile pažljivo složene stvari, nekoliko knjiga, bilježnica, mapa, lične sitnice i srebrni privezak koji je uvijek nosila sa sobom.

Čeznula je za pravom avanturom, izazovom koji će joj probuditi duh i odvesti je izvan svakodnevice. Sve je bilo spremno. Nedostajala je samo odluka da zaista krene. Samanta je još jednom pogledala kroz prozor. More je bilo mirno. Kao da joj je govorilo da je vrijeme. Uzela je kofer. I otišla.

Put prema Dubrovniku

Sjela je u svoj auto. Putovanje je počelo rano ujutru, dok su prvi zraci sunca obasjavali obalu. Put između Bara i Dubrovnika bio je jedan od onih puteva koji se pamte cijelog života. S jedne strane prostiralo se more — beskrajno i tamnoplavo, dok su se sa druge uzdizale planine, sive i ponosne.

Samanta je vozila polako, uživajući u svakom zvuku motora koji je sjekao primorsku tišinu. Budva je ostala iza nje, a zatim su uslijedili Bokokotorski zaliv, Kotor, Perast, Risan i Herceg Novi. Put je pratio obalu, penjao se i spuštao, otvarajući svakih nekoliko minuta novi prizor. Samanta je vozila sporije nego inače. Nije žurila. Boka joj je djelovala kao mjesto koje čovjeka prisiljava da uspori. Planine su se spuštale prema moru, kamen je svjetlucao pod suncem, a male kuće uz obalu izgledale su kao da su vijekovima čekale upravo ovaj trenutak. Kada je prošla Debeli Brijeg i ostavila Crnu Goru iza sebe, osjetila je neobičnu lakoću. Kao da je granica bila više od linije na mapi. Bila je to granica između života koji je poznavala i onoga što tek treba da se dogodi. U Dubrovniku se zadržala kratko.

Grad je bio poznat, a ipak joj je tog dana djelovao drugačije. Kamen, zidine, uske ulice i more podsjetili su je da nijedan grad zapravo nije samo ono što vidimo. Svaki grad ima slojeve. Neki su vidljivi. Drugi čekaju da ih neko pronađe.

Aerodrom Ćilipi

Aerodrom Ćilipi, nekoliko kilometara južno od Dubrovnika, bio je mali i miran. Za razliku od velikih evropskih aerodroma, ovdje je sve imalo neku gotovo porodičnu atmosferu. Putnici su sjedili uz velike prozore gledajući pistu. Samanta je predala svoj Luj Viton kofer i sjela pored staklenog zida. Avion za Barselonu trebalo je poleti za četrdeset minuta. Dok je čekala, nekoliko ljudi se okrenulo za njom. Samanta je bila visoka, vitka, ali ne krhka. Imala je držanje kakvo su nekada opisivali antički pisci kada su govorili o kraljicama. Njena kosa, tamna i blago talasasta, padala je preko ramena poput sjene. Koža joj je imala toplu boju masline, a oči izrazito crne, krupne i kose — duboke i smirene. Ona je bila fatalna zavodnica koja je plijenila pažnju svojim izgledom i izvanrednim intelektom, pa je njeno ime ostalo upamćeno kao sinonim za eleganciju, snagu i harizmu.

Zadivljivala je ljude britkim umom, pregovaračkim sposobnostima i rječitošću, a samopouzdanje, snažna volja i izražen karakter omogućavali su joj da lako uspostavlja dobre odnose i da se snalazi u najrazličitijim društvenim situacijama. Njen izgled dodatno su naglašavali vitka figura, graciozan stas i pronicljive oči, dok su inteligencija i način razmišljanja ostavljali snažan utisak na svakoga ko bi joj se približio. Spoj ljepote, pameti, odlučnosti i prirodne elegancije činio ju je ženom kojoj su mnogi rado izlazili u susret. Možda je upravo zato mnogima djelovala kao lik iz neke druge epohe.

Barselona

Kada je avion sletio na Aerodrom El Prat u Barseloni, svijet je odjednom postao glasniji. Ogroman terminal bio je pun ljudi, jezika i pokreta. Svjetla su se reflektovala na staklenim zidovima, a veliki ekrani su prikazivali letove iz cijelog svijeta. Samanta je uzela kofer i krenula prema izlazu. Nije znala da će upravo u ovom gradu početi putovanje koje će promijeniti sve. Prije Barselone postojala je samo ona. Djevojka sa koferom Luj Viton, uvijek spakovanim do pola — jer nikada nije znala da li dolazi ili odlazi. Putovala je mnogo, čitala još više, učila gradove kao jezike. Bila je putopisac, spisateljica, žena između seminara, debata i modnih pista, uvijek u pokretu, uvijek na granici između pripadanja i bijega. Nije vjerovala u sudbinu. Vjerovala je u izbor. I baš zato nije znala da će joj se život promijeniti u metrou, u gradu koji nikada nije planirala da zavoli— Barseloni.

Grad koji vas presretne

Barselona nije grad koji se posmatra. Barselona se udahne. Barselona ne čeka da joj se približiš. Ona te presretne. Uzme vas za ruku, povuče kroz ulicu, provede pored izloga, terasa, trgova i starih fasada, a onda vas ostavi pred nečim što niste očekivali. Tako je Samanta ušla u grad s lakoćom nekoga ko je navikao na dolaske, ali ne i na zadržavanja. Smjestila se u luksuzni hotel čija je arhitektura savršeno spajala katalonsku tradiciju i moderni prestiž, prostor u kojem je sve odisalo mirom prije nego što zakorači na užurbane ulice. Grad je bio pun ljudi. Čuli su se različiti jezici, smijeh i muzika, a mirisi hrane miješali su se sa mirisom mora i toplog asfalta. Imala je plan — uvijek je imala plan — nekoliko dana, nekoliko bilješki, nekoliko fotografija koje će kasnije poslužiti kao dokaz da je bila tu.

Gradovi su za nju do tada bili fusnote u biografiji jedne žene koja je znala mnogo, ali je osjećala oprezno. Barselona je to promijenila već prvi dan. Smjestila se u luksuzni hotel čija je arhitektura savršeno spajala katalonsku tradiciju i moderni prestiž. Sve je odisalo mirom prije nego što je zakoračila na užurbane ulice. Samanta je odlučila da upoznaje grad korak po korak. Šetala je čuvenom La Ramblom, posmatrajući ulične umjetnike i šarenilo tezgi sa cvijećem, kada ju je magnetska privlačnost zvukova i mirisa skrenula sa glavne staze pravo ka srcu starog grada. Koraknula je pod gvozdeni svod legendarne pijace La Bokerija. Bio je to čitav jedan skriveni, užurbani grad u malom, vizuelna simfonija i prava atrakcija koja je odmah očarala njena čula.

Na ogromnom prostoru, podijeljenom u stotine savršeno uređenih tezgi, svega je bilo u izobilju. U vazduhu se miješao opojni miris zrelih narandži, svježe cijeđenih egzotičnih sokova i mediteranskog sunca. Pogled su joj privlačile piramide jarkog tropskog voća, mirisni začini sa svih strana svijeta i tradicionalni španski specijaliteti izloženi sa posebnom estetskom pažnjom. Ta živopisna mješavina glasova lokalnih prodavaca, boja i svježine učinila je da Samanta na trenutak zastane, fascinirana energijom mjesta gdje je Barselona disala u svom najčišćem obliku.

Izlazeći iz živopisnog šarenila La Bokerije, Samanta je nastavila šetnju, dozvoljavajući gradu da je vodi. Prošla je pored talasaste fasade Kaza Batljo, fascinirana oblicima koji su prkosili tradicionalnoj arhitekturi, a onda se uputila ka monumentalnim tornjevima koji su dominirali nebom Barselone – Sagrada familija. Stala je ispred te nevjerovatne bazilike, posmatrajući kamene detalje koji su izgledali kao da su izrasli iz same prirode. Znala je priču o njenom tvorcu, Antoniju Gaudiju, geniju koji je četrdeset tri godine svog života posvetio ovom grandioznom djelu.

Njegova vizija rađala se kroz crteže, planove i složene makete, dok je geometrijom i oblicima nadahnutim prirodom stvarao arhitekturu kakvu prije njega gotovo niko nije zamislio.

Te davne 1926. godine, starac u iznošenom odijelu, bez dokumenata, zamišljeno je prelazio ulicu, zaputivši se prema crkvi Sant Felip Neri, kao što je to činio gotovo svakoga dana, kada ga je udario tramvaj. Zbog skromnog izgleda i činjenice da kod sebe nije imao nikakve dokumente, prolaznici ga nisu prepoznali. Smatrali su ga običnim siromahom i odveli ga u Hospital de la Santa Creu, bolnicu namijenjenu siromašnima. Tri dana nakon nesreće, 10. juna 1926. godine, Gaudi je preminuo. Samanta je još trenutak gledala u kamene oblike pred sobom. Pomisli kako je život ponekad neobično nepravedan: čovjek koji je stvorio djela pred kojima će generacije zastajati, u svom posljednjem trenutku izgledao je svijetu kao neko koga niko ne poznaje. Možda je upravo u tome bila najveća pouka – da vrijednost čovjeka nikada ne možeš procijeniti po odijelu koje nosi, novcu koji ima ili načinu na koji ga svijet na prvi pogled vidi.

Neke veličine prolaze pored nas tiho, gotovo neprimjetno, dok ne shvatimo koliko smo zapravo bili blizu nečemu velikom. Shvatila je veliku životnu pouku koja se krila iza ovog kamena – velika djela nadživljuju svoje stvaraoce, a prolaznost tijela je nebitna ako iza čovjeka ostane vječnost. Gaudi nije umro na toj ulici, on je nastavio da živi u svakom luku, svakom stubu i svakom zraku sunca koji se prelamao kroz vitraže bazilike.

Prava vrijednost čovjeka ne mjeri se onim što nosi u džepovima dok hoda ulicom, već onim što ostavlja svijetu kada sa nje ode. Ispunjena tom snažnom spoznajom, krenula je dalje, spuštajući se niz stepenice obližnje stanice metroa, nesvjesna da je tamo čeka njen sopstveni sudbinski susret.

(Nastaviće se: "Sudbinski susret u Barseloni".)

Napomena: Roman je fikcionalno djelo; stvarne lokacije i istorijske ličnosti dio su književnog ambijenta