Plenkovićev ultimatum: Hoće li Podgorica predati ključeve Boke?

PIŠE: Tomislav T. Velički

Postoje trenuci u istoriji jedne države kada se mora jasno odgovoriti na pitanje šta je važnije - članstvo u nekoj međunarodnoj organizaciji ili očuvanje sopstvenog dostojanstva, suvereniteta i nacionalnih interesa. Crna Gora se, sudeći prema najnovijim porukama hrvatskog premijera Andreja Plenkovića, upravo nalazi pred jednim takvim ispitom.

Ako je do juče neko u Podgorici vjerovao da će put Crne Gore prema Evropskoj uniji biti popločan isključivo reformama, vladavinom prava, borbom protiv korupcije i izgradnjom demokratskih institucija, Plenković se potrudio da ga razuvjeri.

Hrvatski premijer, prema prenesenoj izjavi, praktično je poručio da Crna Gora neće zatvoriti pristupne pregovore u planiranom roku ukoliko ne prihvati načela Badinterove komisije u pogledu kopnenog razgraničenja.

Prevedeno na jezik običnog čovjeka, poruka glasi: možete ispuniti sve evropske standarde, možete reformisati sudstvo, očistiti institucije od korupcije i usvojiti svako poglavlje evropskog zakonodavstva, ali ako Zagreb ne bude zadovoljan vašim teritorijalnim ustupcima, evropska vrata ostaće zatvorena.

I tu prestaje priča o evropskim vrijednostima, a počinje politika uslovljavanja.

Jer, ako jedna članica Evropske unije svoj položaj koristi da bi u bilateralnom teritorijalnom sporu ostvarila prednost nad državom kandidatom, onda se s pravom postavlja pitanje: da li je proširenje EU proces zasnovan na pravilima ili politička pijaca na kojoj jači određuje cijenu slabijem?

Crna Gora ne smije pristati da njena teritorija bude ta cijena.

I to ne zato što treba da bude neprijatelj Hrvatskoj, niti zato što treba da odustane od evropske budućnosti, već upravo zato što država koja nije sposobna da zaštiti sopstvene legitimne interese teško može biti ravnopravna članica bilo koje međunarodne zajednice.

Evropska unija može biti strateški cilj Crne Gore, ali njene granice ne smiju biti sredstvo plaćanja ulaznice.

Posebno je problematična samouverenost sa kojom hrvatski premijer nastupa. Kao da je evropska perspektiva Crne Gore privatno vlasništvo njegove vlade, a ne proces u kojem učestvuje čitav niz evropskih institucija i država.

Plenković ima pravo da zastupa interese Hrvatske. Ima pravo i da iznese pravne argumente za razgraničenje. Ali nema politički ili moralni monopol na tumačenje sporne granice, niti njegov predlog samim tim što dolazi iz države članice EU postaje nesporna međunarodnopravna istina.

Hrvatska zaista raspolaže značajnim uticajem u procesu proširenja, jer su za ključne odluke potrebne saglasnosti država članica. Upravo zato njena odgovornost mora biti veća, a ne manja.

Umjesto da svoj uticaj koristi za podsticanje pravičnog rješenja, Plenković ga, sudeći po izjavi u Saboru, pretvara u sredstvo pritiska.

I tu leži suština problema.

Nije sporno da države treba da rješavaju granične sporove. Nije sporno ni da su dobrosusjedski odnosi važan uslov evropskih integracija. Sporno je kada jedna strana svoje viđenje rješenja proglasi jedinim prihvatljivim, a zatim drugoj poruči da će zbog neslaganja biti kažnjena blokadom.

To nije ravnopravno pregovaranje.

To je pokušaj da se politička prednost pretvori u teritorijalni dobitak.

Ako Zagreb smatra da su njegovi argumenti neoborivi, zašto bi se plašio nezavisne međunarodne arbitraže ili sudskog postupka? Ako je granica tako jasna kako se predstavlja, zašto je potrebno potezati evropsku blokadu?

Država koja je sigurna u svoje pravo trebalo bi da bude spremna da to pravo dokaže.

Uostalom, i sama Hrvatska ima iskustvo sa međunarodnim graničnim sporovima. Njen dugogodišnji spor sa Slovenijom pokazuje koliko takva pitanja mogu biti složena i koliko je opasno predstavljati ih kao nešto što se može riješiti jednostranim političkim diktatom.

Zato bi Plenković, prije nego što Crnoj Gori počne da određuje rokove i uslove, morao da prihvati jednu elementarnu činjenicu: članstvo u Evropskoj uniji ne daje Hrvatskoj pravo da sama presuđuje u sporu u kojem je jedna od strana.

Zogović je otvorio suštinsko pitanje: gdje prestaje kompromis, a počinje kapitulacija?
Upravo u tom kontekstu treba posmatrati reakciju potpredsjednika Demokratske narodne partije Miluna Zogovića, koji je Plenkovićev nastup ocijenio kao potvrdu stvarnog karaktera hrvatske dobrosusjedske politike prema Crnoj Gori.

Zogović je, uz očiglednu ironiju, ukazao na to koliko su prijateljski ispružene ruke Zagreba kada se od Podgorice traži prihvatanje rješenja pod prijetnjom zaustavljanja evropskih integracija.

Prema njegovoj ocjeni, Hrvatska traži predaju Prevlake, što bi predstavljalo bezuslovnu kapitulaciju koju građani Crne Gore neće prihvatiti.

On je predložio i konkretnu liniju razgraničenja, od uvale Lučice preko zaseoka Masletići, između visoravni Stupa i Kobile, do zaliva, smatrajući da je to najveći ustupak koji bi Crna Gora mogla napraviti.

Svoje upozorenje zaključio je riječima:

„Sve drugo je predaja ključeva od Boke našim dragim komšijama.“

Može se raspravljati o tome da li je baš Zogovićeva predložena linija najbolje pravno i geografski utemeljeno rješenje. Za takvu ocjenu potrebni su istorijski dokumenti, katastarski podaci, stručne karte i pomorskopravna analiza.

Ali njegova suštinska poruka zaslužuje podršku: Crna Gora ne smije prihvatiti trajno razgraničenje samo zato što joj je neko zaprijetio evropskom blokadom.

Zogović je i dva dana ranije upozorio da članstvo u Evropskoj uniji ne smije biti nagrada za odricanje od teritorijalne cjelovitosti. Posebno je naglasio razliku između privremenog vršenja jurisdikcije i konačno utvrđene državne granice.

To je pravno izuzetno važno.

Privremeni režim ne znači da je spor konačno riješen. Privremeno upravljanje ne predstavlja automatski dokaz nespornog suvereniteta. A dugotrajnost nekog privremenog aranžmana sama po sebi ne pretvara taj aranžman u konačni ugovor o granici.

I baš zato Crna Gora mora insistirati da se o Prevlaci razgovara kao o otvorenom međudržavnom pitanju, a ne kao o već završenoj stvari čiju formalnu potvrdu Zagreb sada očekuje.

Badinterova komisija nije dala Plenkoviću tapiju na Prevlaku
Jedan od najozbiljnijih problema u nastupu hrvatskog premijera jeste način na koji se poziva na načela Badinterove komisije.

Tačno je da je u procesu raspada Jugoslavije prihvaćeno načelo prema kojem dotadašnje republičke granice postaju međunarodne granice novonastalih država, osim ako se zainteresovane strane drugačije dogovore.

Međutim, iz toga ne proizlazi da je svaki metar nekadašnje međurepubličke granice bio precizno utvrđen, niti da je svaki današnji spor automatski riješen.

Upravo je to razlika između prihvatanja pravnog principa i utvrđivanja činjenica na koje se on primjenjuje.

Plenković nastoji da ta dva pitanja predstavi kao jedno - ako Crna Gora ne prihvata hrvatski predlog razgraničenja, onda, navodno, ne prihvata ni Badinterova načela.

To je pogrešna logika.

Crna Gora može u potpunosti prihvatiti načelo poštovanja nekadašnjih republičkih granica, a istovremeno osporavati hrvatsko tumačenje njihovog konkretnog prostiranja.

Upravo to je i zvanična pozicija koju je kabinet premijera Milojka Spajića saopštio povodom Plenkovićevih riječi.

Iz Vlade je poručeno da Crna Gora nema teritorijalnih pretenzija prema susjedima i da ne dovodi u pitanje Badinterov princip, ali da je neophodno najprije utvrditi stvarnu liniju nekadašnje međurepubličke granice, koja na spornom području nije bila u potpunosti definisana.

Takođe je predloženo da se pitanje najprije rješava bilateralnim dijalogom, a ukoliko dogovor izostane, pred odgovarajućom međunarodnom instancom.

Taj stav predstavlja važan institucionalni argument koji bi morao biti polazište svake ozbiljne državne politike.

Jer nije nikakva antihrvatska politika tražiti dokaze.

Nije antievropski insistirati na međunarodnom pravu.

I nije teritorijalna pretenzija odbiti da se sporna granica utvrđuje na osnovu političke snage susjedne države.

Naprotiv, upravo je to način da se spriječi da spor postane trajni izvor nepovjerenja.

Prevlaka nije obična parcela, već strateško pitanje Boke
O Prevlaci se ne može govoriti kao o beznačajnom komadu kamena na krajnjem jugu hrvatske obale.

Riječ je o poluostrvu koje ima izuzetan geografski položaj na ulazu u Bokokotorski zaliv, jedan od najvažnijih prirodnih i pomorskih prostora Crne Gore.

Istorijski posmatrano, Prevlaka je imala vojnostrateški značaj upravo zbog položaja na ulazu u Boku. Danas taj prostor, pored bezbjednosne dimenzije, ima značaj i za pomorski saobraćaj, prostorne planove, zaštitu životne sredine i razgraničenje na moru.

Zato bi bilo krajnje neodgovorno da se pitanje kopnene granice posmatra izolovano od pomorskog razgraničenja.

Ne znači to da bi svako rješenje koje Prevlaku ostavlja Hrvatskoj automatski lišilo Crnu Goru pristupa Boki. Pomorska prava i sloboda plovidbe uređeni su međunarodnim pravom. Ali znači da bi nepromišljeno prihvatanje graničnog sporazuma moglo imati dalekosežne posljedice po pregovarački položaj Crne Gore.

Zato se ne smije dopustiti da se kopnena granica riješi pod pritiskom, a pitanja mora, plovidbe i drugih prava ostave za neko neodređeno sjutra.

Prevlaka, Boka i pomorsko razgraničenje moraju biti posmatrani kao povezana pitanja, uz puno uvažavanje međunarodnog prava.

Država koja to ne bi učinila pokazala bi da nije dorasla odgovornosti upravljanja sopstvenim nacionalnim interesima.

Danas Prevlaka, sjutra novi uslov: dokle će trajati politika ustupaka?
Posebnu pažnju zaslužuje činjenica da Prevlaka nije jedino pitanje koje Zagreb postavlja pred Podgoricu.

Prethodnih mjeseci hrvatska strana insistirala je i na pitanjima spomen-ploče u Morinju i naziva gradskog bazena u Kotoru.

Crna Gora je 20. oktobra donijela odluku o promjeni naziva bazena koji je nosio ime Zorana Džimija Gopčevića i naknadnom odobravanju spomen-ploče u Morinju. Ipak, hrvatska uslovljavanja time nisu okončana.

To otvara pitanje koje se više ne može izbjegavati - postoji li uopšte konačna lista zahtjeva Zagreba, ili će se svaki ispunjeni uslov pokazati kao uvod u neki novi?

Naravno, pitanja ratnih stradanja, sjećanja na žrtve i odgovornosti za zločine zaslužuju ozbiljan i dostojanstven pristup. Ali nijedno od tih pitanja ne smije biti instrument političke trgovine, niti sredstvo kojim će se jedna država držati u stalnom položaju dužnika.

Pomirenje nije jednosmjerna ulica.

Dobrosusjedstvo ne znači da jedna strana neprestano ispostavlja zahtjeve, a druga ih ispunjava u nadi da će konačno dobiti dozvolu da nastavi svojim putem.

Ako Hrvatska želi istinsko partnerstvo, onda mora prihvatiti da i Crna Gora ima svoje istorijsko pamćenje, svoje interese, svoje pravne argumente i pravo da kaže ne.

Posebno zabrinjava što se u dijelu političke javnosti svaki otpor zahtjevima Zagreba gotovo automatski predstavlja kao ugrožavanje evropske budućnosti.

Kao da je patriotizam postao smetnja evropskim integracijama.

Kao da je za dobijanje evropske legitimacije potrebno najprije pokazati spremnost na nacionalno odricanje.

Takva logika nije samo pogrešna. Ona je opasna.

Jer, država koja danas prihvati nepovoljan teritorijalni sporazum samo zato što joj prijeti blokada, sjutra će biti izložena istoj metodi pritiska u nekom drugom pitanju.

I po cijenu odlaganja članstva u Evropskoj uniji
Crna Gora treba da nastavi evropske integracije. Treba da sprovodi reforme, jača institucije, unapređuje životni standard i nastoji da postane ravnopravna članica evropske porodice naroda.

Ali to nastojanje mora imati granicu.

Ta granica je državni interes.

Nijedna politička generacija nema pravo da, zarad kratkoročnog uspjeha, trajno oslabi pravni položaj države u pitanju njenih granica.

Vlade dolaze i odlaze. Premijeri mijenjaju kabinete. Evropske politike se mijenjaju. Ali međunarodni ugovor o granici ostaje i obavezuje generacije koje dolaze.

Zato bi Podgorica morala da ima dovoljno političke hrabrosti da Zagrebu i Briselu saopšti: želimo u Evropsku uniju, ali ne prihvatamo da se naša evropska perspektiva koristi kao sredstvo za iznuđivanje graničnog sporazuma.

Ako to znači da će članstvo biti odloženo, onda je odlaganje manja šteta od potpisivanja trajno nepovoljnog sporazuma pod pritiskom.

Evropska unija nije nastala da bi države gubile dostojanstvo na njenim vratima.

Naprotiv, njena osnovna ideja jeste saradnja ravnopravnih država, bez obzira na njihovu veličinu.

Ako je to i dalje evropski princip, onda Crna Gora ima puno pravo da traži njegovu primjenu.

Ukoliko, međutim, Brisel prihvati da jedna država članica koristi proces proširenja kako bi nametnula svoje viđenje sporne granice, onda bi se moralo postaviti i pitanje kredibiliteta same politike proširenja.

Ne može se od Crne Gore tražiti da poštuje evropske principe, a istovremeno je kažnjavati zato što insistira na ravnopravnosti i međunarodnopravnom rješavanju spora.

I upravo zbog toga bilo bi pogrešno da Podgorica u ovom slučaju nastupa sa strahom od blokade.

Strah je najgori savjetnik u pregovorima o nacionalnim interesima.

Državni interes mora biti iznad partijskih podjela
Ovo pitanje ne smije ostati isključivo tema DNP-a, Miluna Zogovića ili bilo koje druge političke stranke.

O Prevlaci se mora govoriti kao o državnom pitanju.

Zogovićeva reakcija zaslužuje pažnju upravo zato što je otvorila raspravu o granici koju državni pregovarači ne smiju preći.

U isto vrijeme, odgovor kabineta premijera Spajića, kojim se naglašava da Badinterov princip nije sporan, ali da konkretna granica tek treba da bude utvrđena, pokazuje da postoji prostor za šire državno saglasje.

Čak je i predsjednik Jakov Milatović, prema izjavama iznijetim tokom rasprave u hrvatskom Saboru, ranije ukazivao da bi prihvatanje ugovora o granici prije pregovora moglo dovesti Crnu Goru u nepovoljan položaj.

To su različiti politički akteri, različite ideološke pozicije i različiti pristupi evropskim integracijama. Ali upravo zato njihovi stavovi pokazuju da zaštita državnog interesa ne mora biti partijsko pitanje.

Crnoj Gori je potrebna ozbiljna državna strategija, a ne još jedna politička svađa.

Potrebno je okupiti najbolje pravnike za međunarodno pravo, istoričare, geografe, hidrografe i stručnjake za pomorsko razgraničenje. Potrebno je prikupiti i sistematizovati svu relevantnu dokumentaciju o nekadašnjim republičkim granicama, istorijskim administrativnim nadležnostima i dosadašnjim međudržavnim sporazumima.

A zatim ponuditi Zagrebu pregovore na osnovu argumenata, bez ultimatuma i ucjena.

Ako dogovor nije moguć, onda spor treba uputiti nadležnom međunarodnom sudu ili arbitraži, uz potrebnu saglasnost strana.

To je civilizovan, pravno utemeljen i evropski put.

I to bi trebalo da bude zajednički stav vlasti i opozicije.

Plenkoviću, prijateljstvo se ne dokazuje ultimatumima
Plenković bi morao znati da se dobri odnosi susjednih država ne grade na ponižavanju slabijeg partnera.

Hrvatska i Crna Gora imaju mnogo razloga za saradnju. Dijele Jadransko more, povezane su ekonomskim interesima, turizmom, saobraćajem, kulturom i brojnim ljudskim vezama.

Upravo zato je štetno kada se odnosi dvije susjedne države svode na političku formulu po kojoj jedna postavlja uslove, a druga treba da ih prihvati.

Hrvatska ima pravo da štiti svoje interese.

Ali isto pravo ima i Crna Gora.

Hrvatska ima pravo da se poziva na istorijske dokumente.

Ali to pravo ima i Crna Gora.

Hrvatska ima pravo da traži pravno utemeljenu granicu.

Ali nema pravo da svoje tumačenje proglašava konačnom istinom koju druga strana mora prihvatiti pod prijetnjom blokade.

U tome je razlika između partnerstva i diktata.

I zato bi najbolji odgovor Plenkoviću bio jedinstvena, odlučna i pravno argumentovana pozicija Crne Gore.

Bez nepotrebnih uvreda prema hrvatskom narodu. Bez raspirivanja starih sukoba. Ali i bez kompleksa niže vrijednosti, straha i spremnosti na ustupke po svaku cijenu.

Poštovanje susjeda ne znači odricanje od sebe.

Naprotiv, istinski dobrosusjedski odnosi mogu postojati samo između država koje međusobno priznaju pravo na dostojanstvo, suverenitet i ravnopravnost.

Evropa da, ali ne po cijenu države
Na kraju, pitanje Prevlake daleko prevazilazi jedan granični spor.

Ono postaje ispit zrelosti crnogorske državne politike.

Hoće li Crna Gora pokazati da je sposobna da samostalno definiše i štiti svoje nacionalne interese, ili će dozvoliti da joj se oni oblikuju u kabinetima susjednih vlada?

Hoće li evropske integracije biti put njenog jačanja ili izgovor za prihvatanje svakog zahtjeva koji dolazi iz države članice Evropske unije?

I hoće li se neko u Podgorici konačno usuditi da kaže da postoje stvari koje nisu predmet političke trgovine?

Milun Zogović je svojom reakcijom otvorio upravo ta pitanja. Njegovo upozorenje da se Prevlaka ne smije predati pod pritiskom zaslužuje ozbiljnu raspravu, a ne olako odbacivanje kao još jedna partijska izjava.

Istovremeno, državni organi moraju utvrditi i braniti konkretnu liniju razgraničenja na osnovu prava i dokaza, jer nacionalni interes nije samo snažna politička poruka već i obaveza da se ona potkrijepi činjenicama.

Plenkoviću zato treba odgovoriti mirno, ali odlučno: Crna Gora nije protiv Evrope. Nije protiv Hrvatske. Nije protiv kompromisa.

Ali jeste protiv toga da joj se budućnost uslovljava prihvatanjem spornog teritorijalnog rješenja.

Ako je cijena ulaska u Evropsku uniju odricanje od legitimnih državnih interesa, onda tu cijenu ne treba platiti.

Bolje je u Evropu ući kasnije, kao država koja je sačuvala dostojanstvo i svoja prava, nego ranije, sa potpisom na sporazumu koji će buduće generacije smatrati istorijskom greškom.

Jer Evropska unija može da sačeka. A jednom trajno ustupljena prava na teritoriju ne vraćaju se lako.

I neka zato iz Podgorice konačno stigne poruka koju će razumjeti i Zagreb i Brisel:

Prevlaka nije na prodaju. Boka nije predmet političke trgovine. A Crna Gora nije država kojoj se granice mogu crtati evropskim ultimatumima.