Ljubica Adžović- prabaka filma, gatara koja je proslavila svoje Sutomore
Danas se navršilo devetnaest godina otkako je prestalo da kuca srce Ljubice Adžović, žene koja je iz šatora u Zagrađu ušla u vječnost filmske umjetnosti. Ali njeno ime ne ćuti – ono odjekuje kroz svaki kamen Sutomora, svaki talas Maljevika, kroz svaki osmjeh unuka i praunuka koji sa ponosom izgovaraju: ona je naša. Ne postoji bajka koja bi mogla ispričati njen život vjernije od same istine.
Stara Romkinja, gatara s plaže, s kartama u ruci i nebom u očima, pronađena je ne po oglasu, već po sudbini. Emir Kusturica, uvijek gladan autentičnosti, našao ju je u Zagrađu, u dimiji i marami, i prepoznao u njoj ono što ni ona sama nije znala da nosi — dar. Ne glumački, nego ljudski, duboki, iskonski.
U Domu za vješanje postala je baba svima nama. Nije ona igrala ulogu — ona je bila uloga. Sa licem što je pamtilo vjetrove Balkana, sa očima koje su gledale u tuđu sudbinu, ali nikada nisu žalile svoju. Njen lik osvojio je Kan, ali njena duša osvojila je nas. Kasnije, u "Crnoj mački, bijelom mačoru," nazvala je Branku Katić „pravom unukom“, i nije to bilo ni gluma, ni laskanje. To je bilo sve ono što je Ljubica znala — da voli ljude kao da su krv njena, čak i kad nisu. Ali ni slava, ni svjetla svjetskih festivala nisu mogli iščupati Ljubicu iz korijena. Vratila se u Zagrađe, među svoje, među masline i karte, među šapate koji više vjeruju u sudbinu nego u televiziju. I opet je gledala u budućnost drugih, kao da nikad nije ni otišla. Pričalo se svašta — da je bježala u Francusku, da je tražila azil, da ju je mafija proganjala. Pričalo se čak i da je trgovala bebom — ali to nije bila ona. To je bila druga, sa istim imenom. Ljubica je tada ćutala, kao što samo nevini ćute, a život je taj nesporazum sam ispravio. I ubrzo nakon toga, otišla je tiho, kao što je i došla — 23. maja 2006. No ona nije nestala. Naprotiv.
Danas, devetnaest godina kasnije, njeno sjećanje gori jače nego ikad. Njen praunuk, petnaestogodišnji Lorijan, koji se rodio četiri godine nakon njene smrti, govori za Barski portal s ponosom kakvog rijetko čuješ: „Ja je nikad nisam upoznao, ali je osjećam. Kao da mi je u krvi ostala. Srećan sam što sam njen potomak. Ona nije proslavila samo nas Adžoviće, već i Sutomore, Zagrađe, Đuričine Vode. Neko sad zove naše naselje Pendrek Siti — neka zove, nije važno. Za mene je važno što je prabaka Ljubica bila čudo! Moj tata Brusli mi je pričao o njoj. Kad priča, oči mu sijaju kao da gleda u nebo. E, to je prabaka Ljubica. Žena koja je donijela svjetlost.“
Svi smo mi, na neki način, unuci Ljubice Adžović. I film, i Balkan, i Sutomore, i Zagrađe. Njena priča nije samo bajka — ona je istorija duha koji ne priznaje granice, ni godine, ni titule. Njen život je bio pjesma koju niko nije napisao, ali je svi pamtimo. I kad neko jednom ponovo prođe kroz Zagrađe, i vidi plažu gdje se sudbina čitala kao poezija, neka zna — tu je živjela Ljubica. Tu je počela jedna priča, koja se ne završava.
