SVETI VASILIJE OSTROŠKI
Pred kapijom Manastirskom ostarjeli dječak jeca
k’o kad domu roditeljskom odbjeglo se čedo vrati
izmučena duša žudi da dotakne Mošti Sveca
ali stid joj sačuvani ne da k njemu, mora stati.
Evo Ti se Oče vratih prljaviji od svih ljudi
al’ prag Sveti ne smjem preći, strah mi Božiji kročit ne da
i smatr’o bih izbavljenjem da mi Gospod višnji sudi
ali strepim nedostojan od pravednog Tvog pogleda.
Nebo si mi Oče Sveti u nasljedstvo ostavio
legije si nečastivih da sačuvaš mene sreo
rad mene si čašu meda čašom žuči zamjenio
bezumnog me blagosilj’o kad bi svako drugi kleo.
I sad mjesto da se Rajem zasluženim nasladjuješ
danonoćno brižan tražis moju dušu izgubljenu
mjesto divnih Rajskih Dveri Vaskrsenje njeno snuješ
Svetošcu je Oče svojom osvetljavaš pomračenu.
A ja vijek svoj potroših ošamućen ništavilom
odrekoh se ognja Svetog da me grešna strast ogrije
pa zar smijem rane vidat’ roditeljskim Tvojim krilom
zar Te smijem ocem zvati Sveti Oče Vasilije.
Pa okrenu glavu svoju uplakani dječak s’jedi
htjede da se paklu vrati, da od Oca svog se skrije
al’ u trenu izliječen, opet rođen smjerno stanu
dodirnu ga rukom Svetom sami Sveti Vasilije.
Pa zar Oca da se bojiš bogomdano čedo moje
zar očinsku ljubav smije slabost tvoja da pomuti
dovoljna je suza jedna da okaje grijehe tvoje
dovoljan je jecaj iskren Oca tvoga da razljuti.
U mraku si čedo milo čitav zivot tavorio
al’ si Oca sačuvao domu svome da te vrati
ljubavlju si svojom sine put do svjetla prokrčio
Ostrog će se danas Sveti tvom povratku radovati.
Zazvoniše zvona Sveta k’o da nebo samo poje
Krst zasija spasonosni k’o što nikad sjao nije
zaplakaše svi prisutni krijuć’ vrele suze svoje
kad vidješe kako slavi Sveti Otac Vasilije.
Neven Milaković
