Autorka: Slađana Pečurica
Književni feljton „Svjetionik na ivici svijeta“ (5)
Ovaj nastavak vodi Samantu i Volkana kroz Luvr, pred čuvenu Mona Lizu, zatim preko Monmartra i istorijskih znamenitosti Pariza do Versaja. U središtu priče ostaje misterija koja prati njihovo putovanje.
......................................................................................
LUVR I OSMIJEH KOJI SKRIVA TAJNU
Luvr je bio jedna od onih građevina pred kojima čovjek osjeti koliko je istorija velika, a ljudski život kratak. Staklena piramida blistala je na jutarnjem suncu. Samanta je već ranije proučavala istoriju muzeja, ali je sada, dok je prolazila njegovim hodnicima, imala osjećaj da se nalazi u samom središtu evropske kulturne baštine. Volkan joj je objasnio da je Luvr prvobitno bio srednjovjekovna tvrđava, podignuta krajem XII vijeka za vrijeme kralja Filipa II, kako bi zaštitio Pariz od napada sa zapada. Kasnije je pretvoren u kraljevsku palatu, a nakon Francuske revolucije otvoren je kao muzej. Danas je predstavljao jednu od najvećih svjetskih riznica umjetnosti. Obišli su galerije antičke umjetnosti, egipatske zbirke, skulpture i renesansne slike.
Posebno se zadržala pred djelima koja su prikazivala antički Egipat. Sjetila se svoje kolumne o Kleopatri, egipatskoj kraljici o kojoj je pisala za nekoliko portala. – Znaš šta me najviše fascinira kod Kleopatre? – upitala je. – Šta? – To što je istorija često pamti kroz njenu ljepotu i ljubavne odnose, a mnogo manje kroz njenu političku inteligenciju, obrazovanje i sposobnost da vlada. Volkan se nasmiješio. – Onda si ti napisala bolju kolumnu od mnogih istoričara. – Nemoj da me hvališ. Mogla bih se naviknuti. – Kasno je za to. Nastavili su prema galeriji u kojoj se nalazila Mona Liza.
Pred slikom je bilo mnogo posjetilaca. Samanta se približila koliko je mogla i dugo posmatrala čuveni osmijeh. – Toliko godina ljudi pokušavaju da odgonetnu šta se krije iza tog izraza lica – rekla je. –Znaš li da postoji jedna neobična teorija o njenom imenu? – šapnuo je. –U Da Vinčijevom kodu Den Braun pominje mogućnost da je Mona Liza skriveni anagram izraza Amon L’Isa, koji se povezuje s drevnim egipatskim božanstvima Amonom i Izidom. Prema toj zamisli, u imenu se krije spoj muškog i ženskog principa, dvije suprotnosti koje zajedno čine ravnotežu svijeta.
Samanta ga je pogledala, a zatim ponovo usmjerila oči prema slici. –Lijepa zamisao, rekla je tiho. –Ali nije istorijski dokazana. –Nije– priznao je Volkan. Volkan je pogledao prema bočnoj strani sale. Na zidu, blizu jednog starog arhitektonskog ukrasa, primijetio je znak. Bio je gotovo nevidljiv. Tri latice koje su formirale mali krug. Samanta je pratila njegov pogled. – To je isti simbol! Volkan je izvadio bilježnicu. Na jednoj stranici nalazio se potpuno isti crtež. Ispod njega bila je kratka rečenica: Osmijeh čuva ono što riječi ne mogu.
Samanta je osjetila kako joj se pažnja potpuno promijenila. Više nije posmatrala muzej kao turistkinja. Sada je tražila trag. – Misliš li da je ovo namjerno ostavljeno? – Mislim da je neko želio da ga primijeti samo onaj ko zna šta traži. U bilježnici su pronašli još jednu napomenu: Ne traži u slici ono što pripada okviru. Ne traži u svjetlosti ono što čuva sjena. Volkan je dugo posmatrao zapis. – Ovo nije obična zagonetka. – Šta onda? – Uputstvo. Samanta je ponovo pogledala prema Mona Lizi. Odjednom joj se učinilo da se iza čuvenog osmijeha krije mnogo više od umjetničke misterije.
MONMARTR - UMJETNICI, LJUBAV I FENJERI
Ako je Luvr predstavljao istoriju, Monmartr je predstavljao dušu Pariza. Tamo su stigli u kasnim popodnevnim časovima. Ulice su bile pune umjetnika, slikara, muzičara i turista. Na malim trgovima nalazili su se štafelaji, platna i boje, a u vazduhu se osjećao miris kafe i svježih peciva. Volkan joj je pričao da je Monmartr krajem XIX i početkom XX vijeka bio omiljeno okupljalište umjetnika i pisaca. U njegovim ulicama stvarali su brojni slikari, među kojima su bili Pikaso, Renoar i Tuluz-Lotrek. Taj dio Pariza bio je poznat po kabareima, boemskom životu i umjetničkoj slobodi. Samanta se zaustavila pred jednim slikarom koji je portretisao prolaznike. – Želite li portret? – upitao je na francuskom. Volkan je pogledao Samantu. – Mislim da bi trebalo. – Ne, ne... – nasmijala se. Ali slikar je već pripremao papir.
Dok je radio, Samanta je posmatrala trg. Učinilo joj se da je upravo tu, među ljudima koji stvaraju umjetnost, pronašla nešto što je dugo tražila: slobodu da čovjek bude ono što jeste. Volkan je stajao iza nje. Kada je portret bio gotov, slikar joj ga je pružio. Na poleđini je napisao: Za ženu koja izgleda kao da je došla iz neke druge priče. Samanta se nasmijala. – Ovo ću sačuvati.
Šetali su dalje, prolazeći pored malih galerija i restorana. Zatim su stigli do bazilike Sakr Ker. Bijela građevina uzdizala se iznad grada. Njena izgradnja započela je 1875. godine, nakon Francusko-pruskog rata i burnih događaja Pariske komune. Podignuta je kao nacionalni zavjet i simbol duhovne obnove Francuske. Na najvišoj tački Monmartra dočekala ih je njena bijela silueta, čija je kupola dominirala panoramom Pariza. U kasnom popodnevu, dok se sunce spuštalo iza krovova, zidovi od svijetlog kamena blistali su gotovo nestvarnim sjajem. Samanta je zastala na stepenicama i pogledala prema gradu.
– Zanimljivo je kako ljudi, nakon ratova i razaranja, uvijek pokušavaju da podignu nešto što će trajati duže od njihovog bola – rekla je. Volkan je pogledao prema bijeloj kupoli.
– Možda zato što čovjeku, čak i kada izgubi gotovo sve, ostaje potreba da vjeruje u nešto veće od sebe. Ušli su u baziliku i zastali pod njenim visokim svodovima. U unutrašnjosti ih je dočekao veliki mozaik Hristovog lika, jedan od mnogih na svijetu. Tišina je bila gotovo potpuna, tek povremeno prekidana tihim koracima posjetilaca i udaljenim zvukom zvona. Volkan je pronašao njenu ruku i isprepleo prste s njenim, dok su na trenutak zaboravili da ih negdje izvan tih zidova čeka potraga. Sa stepeništa se pružao jedan od najljepših pogleda na Pariz. Sunce je polako zalazilo. Grad je poprimao zlatnu boju, a prvi fenjeri počinjali su da svijetle.
Samanta je stajala pored Volkana. – Mislim da bih mogla ostati ovdje nekoliko mjeseci. – A šta bi radila? – Pisala. Posmatrala ljude. Išla na izložbe. Pila kafu. Možda bih čak naučila francuski kako treba. – A ja? – Ti bi vjerovatno pronašao neku političku konferenciju i pretvorio je u avanturu. Volkan se nasmijao. – A možda bih samo ostao pored tebe. Poljubio ju je. I dok su se njihove sjenke spajale na kamenim stepenicama, Pariz je ispod njih svijetlio kao ogromna pozornica.
DOM INVALIDA - NAPOLEONOVA SJENKA
Narednog dana posjetili su Dom invalida, grandiozni kompleks čiju je gradnju naredio kralj Luj XIV u drugoj polovini XVII vijeka, želeći da obezbijedi dostojanstven dom i njegu ranjenim i ostarjelim vojnicima. Iznad čitavog kompleksa uzdizala se veličanstvena pozlaćena kupola, pod kojom je počivao Napoleon Bonaparta. Samanta je usporila korak dok su ulazili u monumentalni prostor. – Napoleon je bio čovjek koji je obilježio čitavu jednu epohu – rekla je. – Od mladog korzikanskog oficira postao je car Francuza i proširio svoju vlast na veliki dio Evrope, a zatim izgubio gotovo sve u nizu ratova koji su promijenili granice i sudbinu mnogih naroda.
Nakon poraza kod Vaterloa 1815. godine prognan je na ostrvo Sveta Jelena, gdje je umro 1821. Njegovi posmrtni ostaci vraćeni su u Francusku 1840. godine, a ovdje su položeni u veličanstvenu grobnicu. Volkan je pogledao prema sarkofagu, a zatim prema njoj. – Čudno je kako čovjek može da osvoji toliko teritorija, a da na kraju ipak ostane samo uspomena. – Možda je to najveća pouka istorije. Moć prolazi, granice se mijenjaju, ali ono što čovjek ostavi iza sebe nastavlja da živi.
Nastavili su da hodaju u tišini. U tom prostoru, među hladnim kamenim zidovima i odjecima davnih bitaka, njihova bliskost djelovala je još snažnije. Volkan joj je na trenutak dodirnuo dlan, a ona mu je uzvratila stiskom koji je govorio više od riječi. – Da li bi ti ikada poželio takvu moć? – upitala ga je. Volkan je zastao. – Ne bih želio da vladam ljudima. Ali bih volio da imam dovoljno snage da zaštitim ono što mi je važno. Samanta ga je pogledala. – A šta ti je najvažnije? Nije odmah odgovorio. Samo joj je poljubio ruku. Njoj je to bilo dovoljno.
MOST ALEKSANDRA III - RUSKI TRAG U PARIZU
Suton nad Senom bio je obojen nijansama starog zlata i tamnog indiga kada su Samanta i Volkan stigli do Mosta Aleksandra III. Od svih pariških mostova, ovaj je djelovao kao da pripada nekom drugom vremenu – vremenu careva, raskošnih balova i velikih obećanja koja su se sklapala između udaljenih prijestonica. Zlatni krilati konji na visokim kamenim stubovima blistali su pod posljednjim zracima sunca, dok su se raskošne svjetiljke u stilu bel epok polako palile i bacale tople odsjaje na mirnu površinu rijeke. Na mostu su se preplitale umjetnost, istorija i elegancija jednog doba koje je vjerovalo da ljepota može da nadživi sve političke promjene.
Samanta je zastala nasred mosta i pogledala prema njegovim pozlaćenim skulpturama. – Znaš li da ovaj most nije samo jedan od najljepših u Parizu, već i simbol prijateljstva između Francuske i Rusije? – upitala je. Volkan joj je prišao i obavio ruke oko njenog struka. – Pričaj mi – rekao je, spuštajući usne blizu njenog uha. – Nazvan je po ruskom caru Aleksandru Trećem, koji je vladao od 1881. do 1894. godine. Njegov sin, Nikolaj II, posljednji ruski car, položio je kamen temeljac mosta 1896. godine, tokom posjete Parizu. To je bio snažan simbol francusko-ruskog savezništva, koje je u to vrijeme imalo veliki politički i vojni značaj. Volkan je pogledao prema zlatnim figurama na stubovima.
– Dakle, sin je položio kamen temeljac mosta koji nosi ime njegovog oca. – Da. Most je svečano otvoren 1900. godine, za Svjetsku izložbu u Parizu. Njegova konstrukcija bila je posebno osmišljena tako da ne zaklanja pogled na okolne palate i bulevare. Zato je neobično širok, a istovremeno ima jedan jedini elegantni luk. Svaki njegov ukras ima svoju simboliku – od nimfi koje predstavljaju Francusku i Rusiju, do pozlaćenih figura koje simbolizuju slavu, nauku, umjetnost i trgovinu.
Samanta je zastala i ponovo pogledala rijeku. – Postoji nešto tužno u toj priči – nastavila je tiše. – Aleksandar Treći i Nikolaj Drugi pripadali su dinastiji koja je vjerovala u trajnost carstva. A samo nekoliko godina nakon što je most otvoren, svijet se promijenio. Ratovi, revolucije i pad dinastija pretvorili su njihovu epohu u istoriju. Volkan ju je blago okrenuo prema sebi. – A most je ostao. – Ostao je – šapnula je. – Kao podsjetnik da neke veze traju duže od vremena u kojem su nastale. Naslonila se leđima na njegove grudi, a on joj je nježno sklonio pramen kose s lica.
U daljini se Ajfelova kula presijavala nad gradom, dok su se svjetla duž Sene ogledala u vodi poput rasutih zvijezda. – Možda je zato ovaj most toliko poseban – rekao je Volkan. – Sagrađen je da poveže dvije države. Samanta se okrenula prema njemu i nasmiješila. – A mi smo prešli mnogo više od jedne rijeke. Volkan ju je privukao sebi i poljubio. Njihov poljubac trajao je dugo, dok je grad oko njih nastavljao da živi svojim večernjim ritmom. U tom trenutku nijesu razmišljali o tragovima, zagonetkama ni sjenkama koje su ih pratile. Postojali su samo njih dvoje, most koji je čuvao priču o jednom carstvu i osjećaj da se njihova sopstvena priča, uprkos svim opasnostima, tek ispisuje. Kada su se konačno odvojili, Samanta je još nekoliko trenutaka ostala u njegovom zagrljaju. Te večeri Most Aleksandra III nije bio samo mjesto kroz koje su prošli. Postao je dio njihove priče.
VERSAJ - RASKOŠ FRANCUSKIH KRALJEVA
Sljedećeg jutra, Pariz ih je dočekao obasjan blagim suncem. Napustili su centar grada i krenuli ka Versaju, ostavljajući iza sebe bulevare i užurbane trgove. Kada su stigli do palate, pred njima se otvorio svijet raskoši, simetrije i vrtova koji su izgledali kao da ih je oblikovala sama ljudska želja za vječnošću. Hodali su pored širokih fontana i pažljivo uređenih aleja, dok su se u daljini uzdizale fasade nekadašnje kraljevske rezidencije. Volkan je zastao pred jednim od prozora i pogledao prema vrtovima. – Ovdje je francuska monarhija pokazivala svu svoju moć – rekao je. – Luj XIV pretvorio je Versaj u središte kraljevskog života, mjesto na kojem su ceremonije, dvorska pravila i raskoš bili gotovo jednako važni kao politika. Samanta je pogledala prema dvorcu. Volkan se nasmiješio. – Izgleda da se istorija neprestano seli iz jednog grada u drugi. – Ponekad je dovoljno da jedan vladar vidi nešto lijepo pa da poželi da stvori svoju verziju toga. Ali nijedna kopija nikada ne može imati potpuno istu dušu.
Prošli su kroz raskošne odaje, posmatrajući portrete, ogledala i pozlaćene detalje koji su svjedočili o vremenu u kojem je svaki pokret na dvoru imao svoje značenje. U Dvorani ogledala zastali su na trenutak. Svjetlost se prelamala kroz visoke prozore i ogledala, stvarajući utisak da se pred njima otvara beskonačan niz prostorija. Volkan je uzeo Samantu za ruku. – Da li bi voljela da živiš u jednom ovakvom dvorcu? Ona se nasmijala. – Možda na jednu noć. Ali ne bih mijenjala slobodu da mogu da odem gdje god poželim. – Onda ćemo nastaviti da putujemo. Poljubio joj je ruku.
Samanta je spustila pogled prema svojoj bilježnici. Među zapisima o carevima, mostovima i palatama nalazio se i jedan simbol koji su već nekoliko puta vidjeli, ali još nijesu razumjeli njegovo pravo značenje. Prešla je prstom preko njega, osjećajući da se njihova potraga polako približava novom otkriću. Pariz im je dao mnogo više od odgovora. Dao im je priče o ljudima koji su vjerovali u svoje snove, o carstvima koja su nestala i građevinama koje su nadživjele svoje tvorce. A negdje iza svih tih priča čekao ih je novi trag.
(Nastaviće se)