U nedelju veče 25.01.2026 godine, u Velikoj sali Doma kulture u Baru, u organizaciji Pravoslavne crkvene opštine Bar, održano je Svetosavsko Veče. Pozdravno slovo izgovorio je Njegovo visokopreosveštenstvo Episkop dioklijski g. Pajsije.
„Uvaženi gospodine podpredsjedniče gospodine Koprivica, časni oci, draga braćo i sestre, draga djeco.
Cijeli godišnji krug predstavlja jedan neuvenjivi vijenac praznika. I svi ti praznici imaju svoj temelj, jedan događaj, koji je zaista potresao i nebo i zemlju, i kome su se udivili čak i anđelski činovi. A to je događaj ovaploćenja Sina Božijeg, koji, budući vječni Bog, postaje i čovjek kao što smo i mi sami. I sledeći tok ti događaja, počinjemo od praznika Blagovijesti, kada se blagovijesti rodu ljudskom da će se sva ona proroštva o iskupljenju i spasenju roda čovječijega i desiti, kada arhangel Gavril konačno potvrđuje da je došlo vrijeme da se to sve ispuni, a onda kasnije, i rođenje samoga Bogomladenca, praznik Božića. Zatim, dalje, kako slijede praznici Gospodnji, Preobraženje koji je simvol preobraženja cijelog svijeta, preobraženja roda ljudskog, preobraženja ljudskih duša. A zatim, ono slavno Vaskrsenje kojim se pobjeđuje poslednji čovlekov neprijatelj, to jest smrt i jad. A onda, zatim, slijedi Vaznesenje i proslavljanje ljudske prirode, da bi nakon toga se okončalo i krunisalo ovo spasenosno djelo praznikom Pedesetnice, silaska Svetoga Duha na apostole, i kasnije na svakog onog čovjeka koji se krštava. I, kao što rekoh, to je bila osnova za svaki drugi praznik.
A svi ostali praznici, naravno, kao što znamo, posvećeni su i Presvetoj Bogomajici, koji je rod ljudski dao kao svoj dar ovom čudesnom događaju, koja je poslužila ovom čudesnom događaju, a zatim i svi oni sveti koji su slijedili Hristov put i udostojili se te iste slave, slave koju Bog daje onima koji vjeruju u Njega i koji poštuju javanđelske zapovjesti.
Tako i ovaj praznik Svetog Oca našeg Save spada u ovaj vijenac, spada u ovaj krug koji daje slavu cijelom čovečanstvu. I kada bi smo rekli da su ti praznici dio naše tradicije i kulture kao jednog hrišćanskog naroda, bili bismo potpuno u pravo. Ali ne bi bilo dovoljno. Jer ne samo da su ovi praznici dio naše kulture i tradicije, nego mi iz njih, proslavjajući sve te ugodnike Božije i sve ove druge Gospodnje i Bogorodične praznike, stičemo i mudrost.
I svaki od tih praznika nosi neku pouku koja je veoma korisna za nas. Međutim, ako kažemo da svaki praznik ima jedan poučan sadržaj, i to bi bilo potpuno tačno. Ali ne bi bilo dovoljno. Jer svaki ovaj praznik nosi sa sobom i duhovnu silu.
A duhovna sila je potrebna svakome od nas, jer ovaj život ne predstavlja neku vrstu zabave, već predstavlja neprestanu duhovnu borbu u kojoj mi ne bismo mogli izdržati da nema te pomoći Božije, pomoći Presvete Bogorodice i svih svetih.
Zbog toga i ovaj praznik Svetog oca našeg Save za nas ima trostruki značaj. Prvo, mi čuvamo svoju tradiciju i kulturu. Drugo, možemo se vrlo dobro poučiti iz života Svetoga Save šta znači biti hrišćanin i šta znači biti sluga Hristov. I treće, ovaj praznik Svetoga Save daje duhovnu silu svakome ko se sa strahom Božijim i sa poštovanjem moli ovom svetitelju. Zbog toga bih ja želio u ime našeg mitropolita, njegovog Visokoprevosveštenstva gospodina Joannikija, svima vama da čestitam praznik Svetoga Save i da prenesem njegove blagoslove.
Živjeli!“
Svetosavsku besjedu iszgovorio je profesor srpskog jezika Veselin Matović.
„Vaše preosveštenstvo, časni oci, sester monahinje, đaci, studenti, roditelji, poštovani Barani,
Neka su vam na zdravlje i na spasenje ovi svečani i blagosloveni dani, u kojima se, širom srpskih zemalja, sabiramo u čast i slavu Svetoga Save – najsvjetlijeg imena naše duhovne i prosvjetne istorije, utemeljivača srpskog obrazovanja, kulture i identiteta. I da taj veliki praznik dočekate u zdravlju i proslavite u duhovnoj radosti!
Hvala organizatoru koji me udostojio da večeras, pred vama, kažem, s trepetom, svoje slovo slave Savi!
Ovo moje izlaganje naslovio sam kao Sv. Sava i naše školstvo. Kamo sreće da sam ga mogao nasloviti kao Sv. Sava u našem školstvu. Ali, nijesam, jer, nažalost, Sv. Save već odavno nema u našim školama. Oni koji su to dozvolili i koji to i danas podržavaju nijesu se pro-slavili.
Sveti Sava, spoznao je prije nego iko u srpskom rodu da je istinska snaga jednog naroda u vjeri, znanju i moralu. I to je osnova njegovog prosvetiteljstva. Utvrditi vjeru, moral i znanje u svom narodu, to je bila njegova misija. Smisao prosvjete nije sama učenost, sticanje teorijskih ili praktičnih znanja, već mudrost i blagočestije, kako je to vidio i njegov veliki duhovni sin i naslednik Lovćenski Tajnovidac. Obrazovanje je za Savu sveto djelo – put kojim čovjek izgrađuje i svoj um i svoju dušu, da bi postao saobrazan Ocu svom nebeskom. Za razliku od kasnijeg Dositejevog racionalističkog prosvetiteljstva, koje zastupa stanovište da znanje samo sobom čini čovjeka moralnim, Savino prosvetiteljstvo je bogoprosvetiteljstvo – prosvećenje i ohristovljenje istovremeno.
Sveti Sava i danas je neprolazan simbol takve prosvjete. Njegova poruka i danas odzvanja jasno i snažno: učiti znači služiti istini, a biti obrazovan znači biti ohristovljen čovjek.
U bogatom narodnom stvaralaštvu, predanjima, pričama i legendama, pripovijeda se kako je Sveti Sava svoj srpski narod učio svemu. Ne samo bogoljublju, istinoljublju i pravdoljublju, nego i raznim praktičnim poslovima: kako se poste srijeda i petak, kako se tka, kako se šije, kako se spravlja sir, kako se suši pastrmka, kako se pletu užad, itd. U tim pričama, koje su uvijek parabolične i višeznačne, zahvalni narod svjedočio je istinu (na svoj način – intuitivno i mitski, ali uvijek hvatajući suštinu stvari), da ga je Sveti Sava izveo iz paganske nevidjelice i neznanja i učinio samosvjesnim, blagorazumnim i samosvojnim narodom, spremnim ne samo da opstane i da se, na balkanskoj vjetrometini, dostojno odupre svim istorijskim olujama, nego i da se, od razjedinjenih i gramzivih plemenskih zajednica sjedini u vjeri i jeziku, i uzdigne do moćne kraljevine, pa i do carskog dostojanstva. I da svojim talentima i stvaralaštvom stane rame uz rame sa najmoćnijim evropskim narodima.
U priči Sveti Sava gradi prozore, kaže se:
„Pođe jednom Sveti Sava da uči narod pobožnosti i veri. (Ovako počinje većina narodnih priča o Svetom Savi.) Idući po svetu, naiđe na ljude gde sa četiri vola unose svetlo u kuću. Zapita ih: ‘Šta radite to, braćo?’
‘Evo ima tri dana, načinismo kuću, pa nikako nam se u sobama ne vidi. Tri dana sa ova četiri vola unosimo svetlost, pa sve jednako. Do pred vrata se vidi, a kad u kuću – mrak!’
Sveti Sava se pomoli Bogu, te im reče:
‘E, ljudi Božji, treba načiniti prozore, evo ovako’ – pa im onda načini prozore.
O ovoj kaži mogla bi se napisati cijela socio-istorijska pa i teološka studija.
Novosagrađena, ali nedovršena kuća, bez prozora, to je tek stvorena srpska država, okupljena i uspravljena, mudrošću, pregalaštvom i hrabrošću njenog tvorca, velikog župana Stefana Nemanje, ali duhovno još neutvrđena, neprosvećena, mračna, polupaganska. Srbija koja se početkom 13. vijeka još uvijek koleba između istoka i zapada, između pravoslavlja i sve agresivnijeg katoličanstva. Tako je bilo sve dok Sv. Sava nije otvorio prozore na toj kući, i unio u nju svjetlost pravoslavlja, svetosavskog pravoslavlja, koje je svojom toplinom i prostosrdačnošću obasjalo, spolja i iznutra, svaku srpsku kuću – sebra i vlastelina jednako. Time su Srbi konačno stekli svoju pravu osvijetljenu ili prosvijetljenu, odnosno prosvećenu i osvećenu, dakle domaćinsku kuću, u kojoj su mogli, kao i drugi slovesni narodi, da na svom srpskom jeziku i svojim pismom-ćirilicom, razvijaju svoju kulturu, svoju duhovnost, svoju književnost, svoju arhitekturu, i sve svoje talente, jednom riječju – kuću u kojoj su postali duhovno i moralno profilisan, svetosavski narod. Narod koji je, po uzoru na svoje rodonačelnike, svoje duhovne tvorce i putovođe, Sv: Simeona i Sv. Savu, kao krajnji cilj i smisao svog postojanja, umjesto zemaljskog, izabrao carstvo nebesko, i time, jednom za svagda, definisao svoj identitet. I taj izbor svojim potpisom priznao mu je Vaseljenski patrijarh Manojlo Saranten, a zlatnim pečatom ovjerio vizantiski car Teodor Laskar, u gradu Nikeji, 1219. godine. U prevodu Sv. episkopa Nikolaja Žičkog, to priznanje (gramata) glasi ovako:
„Ja, Manojlo, Vaseljenski patrijarh grada Konstantinopolja, novog Rima, u ime Gospoda našega Isusa Hrista, posvetio sam Savu, Arhiepiskopa svih srpskih zemalja, i dao mu u ime Božje vlast da posvećuje episkope, sveštenike i đakone na teritoriji njegove zemlje; da veže i oprašta grehe ljudi i da uči i krštava u ime Oca i Sina i Svetoga Duga. Prema tome, svi vi pravoslavni hrišćani slušajte njega kao što ste slušali mene“.
Ovo je, nesumnjivo, najvažniji dokument u istoriji srpskoga naroda, njegov rodni list i njegova krštenica. I zato bi ga trebalo čitati na početku svake besjede o Sv. Savi, kao što se na liturgijama čitaju začala iz jevanđeljā.
Kao školska slava, Sveti Sava ustanovljen je mnogo kasnije, sa osnivanjem prvih opštenarodnih škola, u Knjaževini Srbiji, 1840. U Crnoj Gore, to je učinjeno ukazom knjaza Danila, 1856. godine.
Međutim, sa odvajanjem škole od Crkve, a to nije počelo od juče, nego još od osnivanja prvih narodnih tj. javnih škola u srpskom narodu. Zapravo – sve od Dositeja, sa njegovim protestantsko-prosvetiteljskim idejama, koje mladi Lovćenski Tajnovidac, u pismu Milošu Obrenoviću 1837, naziva „zlim sjemenom koje se sije u srpski narod“. Od tada je počeo da se krnji primat Sv. Save i Svetosavlja u moralnom i kulturno biću srpskog naroda. Posebno u njegovim intelektualnim slojevima, koji se obrazuju uglavnom na protestantskim univerzitetskim centrima po Evropi i koji sve više daju prednost Dositejevom u odnosu na prosvetiteljstvo Sv. Save. Napokon, ta će se utakmica (koja je u srpskoj prosvjeti i kulturi trajala skoro vijek i po), završiti 1946. godine, kada su, slijedeći Lenjinov Dekret o odvajanju Crkve od države i škole od Crkve, iz 1918, u kome se između ostalog kaže: „Škola je odvojena od Crkve, predavanje religioznih učenja u svim državnim zavodima, nije dozvoljeno“, militantni ateisti, zabranili u školama i u javnom prostoru i vjeronauku i svetosavske svečanosti. Bio je to, kako kaže mitropolit Amfilohije, „radikalni zaokret u našem cjelokupnom obrazovanju, zaokret sa katastrofalnim posljedicama“. Nažalost, u tom pogledu, ništa se ni do dana današnjeg nije promijenilo u našem školstvu. Ako pažljivije pogledamo odredbe čl. 5 našeg današnjeg Opšteg zakona o obrazovanju i vaspitanju, koje kažu: „U javnoj ustanovi i u ustanovi kojoj je dodijeljena koncesija za izvođenje javno važećeg obrazovnog programa obrazovanje i vaspitanje je svjetovnog karaktera“,
i dalje:
„U ustanovi iza stava 1 ovog člana nije dozvoljeno religiozno djelovanje“,
vidjećemo da je to skoro doslovno prepisana navedena odredba iz Lenjinovog Dekreta.
Ostavljene bez svog zaštitnika i oslonca, škole su od tada postale svojevrsna sjemeništa u kojima se i dan-danas sprovodi planska ateizacija nad omladinom, a onda i u svim segmentima društva. Samo su iz takvih škola nastavnici su mogli povesti svoje učenike pred Cetinjski manastir da demonstriraju protiv mitropolita Danila Dajkovića zbog njegovog suprotstavljanja rušenju Njegoševe kapele na Lovćenu, i samo su se takve škola mogle, tridesetak godina kasnije, odreći imena srpskog jezika i ćirilice.
Pa ipak, sve do nedavno, tačnije do 2004. Sv. Sava i njegovo Žitije Sv. Simeona, prvo originalno djelo u srpskoj književnosti, iako stavljeno u kontekst i šablon tzv. socijalističkog morala i ateističke recepcije (pa se i Sv. Sava i Sv. Simeon razmonašuju – vraćaju im se u čitankama svjetova imena: Stefan Nemanja i Rastko Nemanjić), bili su obavezne nastavne jedinice u našim školskim programima i udžbenicima.
No, ako su 1946, radikalnni ateisti sprovodili boljševički dekret, pedeset godina kasnije, njihovi naslednici, mutirani u radikalne etnonacionaliste, otići će korak dalje, pa će nam, pod geslom uvođenja Crne Gore u novi civilizacijski krug i njenog oslobođenja od viševjekovne srpske i svetosavske okupacije, vratiti u škole i javni prostor austro-ugarski okupatorski program iz 1916, godine. Nakon toga, iz školskih programa naprasno nestaju i Sveti Sava i preko četrdeset znamenitih srpskih pisaca. Nestala su i sva književna djela za koja se vezuju najdublja kolektivna osjećanja srpskog naroda, i sve drugo što bi našu omladinu upućivalu na njeno kulturno-istorijsko nasleđe. Učinjeno je to sa istom namjerom sa kojom je Sinan paša spalio Svetiteljeve mošti na Vračaru 1595. godine.
Sve što je htjela austro-ugarska vlast u okupiranoj Crnoj Gori, 1916, imamo danas (2026), u našem školstvu , i sve uspostavljeno sa istim namjerama. Prvo, okupator je tada razorio Lovćenski kapelu, da bi umjesto nje podigao spomenik caru Franju Josifu, zatim je u školama zabranio ćirilicu, srpsku istoriju i epsku narodnu poeziju; predmet Srpski jezik preimenovao je u „nastavni jezik“, podrazumijevajući pod tim imenom „hrvatski jezik“, a Bukvar zamijenio Početnicom za opće pučke škole. Danas, u slobodnoj i neovisnoj Crnoj Gori – opet je razorena Lovćenska kapela, a umjesto nje, podignut paganski mauzolej; srpski jezik preimenovan je u tzv. crnogorski, ćirilica je samo dozvoljeno, a latinica proglašena„državnim“ pismom, srpske istorije u školskim programima skoro i nema, kao ni epske narodne poezije; Bukvar je zamijenila Čigra slova i glasova.
Tako su se u našem školstvu, početkom 21. vijeka, usaglasile doktrine Vladimira Lenjina i Franja Josifa, prva s ciljem uništenja naše svetosavske duhovnosti, a druga s ciljem potiranja našeg srpskog jezičkog, kulturnog i nacionalnog identiteta, da bi, tako udružene, nakon što su, prije 57 godina srušile Njegoševu crkvu na Lovćenu, ugase i svetosavsku svijeću, u Nemanjića postojbini.
Ali je nijesu ugasile nego su je raspalile.
Nikada Sveti Simeon i Sveti Sava nijesu bili prisutniji u Crnoj Gori, nego što su danas. To svjedoče, između ostalog, i brojne svetosavske akademije, najposjećenije i najsvečanije kulturno-duhovne manifestacije na ovim prostorima. Danas, kamo god pogled okrenemo, vidimo – sijaju po Crnoj Gori obnovljene crkve i oživljeni manastiri, i ne samo oni koji su stradali u komunističkom, nego i oni koji su razrušeni u turskom vremenu. I nikada nijesu tako sijali, i možda nikada nije bilo toliko života, radosti i vjere u tim svetilištima, kao što ih ima danas. Sve su to podigli i ukrasili sinovi i kćeri Sv. Save, „car Nemanje blagom“, neprolaznim blagom kojim su, kako se kaže u pjesmi Kud se đede car Nemanje blago, podignuti „bjel Vilindar nasred Gore svete i Studenica na Vlahu Starome i Milješevka na Hercegovini, ali i oni koji su podizani vjekovima poslije Nemanjinog upokojenja. Tim blagom, koje niti se može izbrojiti niti se potrošilo, podignut je i ovaj Barski Vilindar, „vilinski“ sazdan i ukrašen, u slavu Sv. Kneza Jovana Vladimira, „da se njemu poje leturđija, onog svijeta, kao i ovoga“.
I zato, ne samo s razumnom nadom nego i sa dubokim uvjerenjem da će se uskoro Sv. Sava vratiti u naše školske programe i udžbenike i ponovo otvoriti i vrata i prozore na našim školama i osvijetliti sve naše školske učionice, kao što je u ovoj divnoj paraboli unio svjetost u novosagrađenu srpsku kuću, i da će naše pokoljenje opet klikovati: Bježi grdna kletvo s roda, Srbi zavjet ispuniše, ja vas još jednom najtoplije pozdravljam.
Neka je vječna slava i hvala Svetome Savi, našem prosvjetitelju i zaštitniku!“
Prisutna pubilka koja je do poslednjeg mjesta ispunila salu Doma kulture uživala je u bogatom kulturno-umjetničkom programu, za koji su zaduženi bili: izvođač tradicionalne muzike Branka Zečević, narodni guslar Nikola Krivokapić, Hor „Sveti Jovan Vladimir“, KUD „Sveti Jovan Vladimir“, Pjevačka grupa „Darovi Svetog Jovana Vladimira“ i Polaznici barske Škole vjeronauke koji su izveli igrokaz – priču o igumaniji Hilandara.
Voditelji programa bili su dr Dijana Marojević, profesor FDU u Beogradu i Pavle Ilić, glumac gradskog pozorišta u Podgorici.
Tekst/foto: Dejan Vukić
