VIDOVDAN
Kad se sjetim Vidov-dana,
Tad oćutim tešku bol;
Što se zbilo našem srpstvu
Na krvavu onu dol.
Kad mi samo na um pane
Našem suncu đe je žar,
Ugasio svoje zrake;
Đe je pao car Lazar.
Kad pomislim, što je bilo
Pet vjekova nazad tu?
Od kad naši prađedovi
Na bojištu ono spu.
Kada stanem dalje mislit,
Dušanovu na propast:
Obuzme me jad i tuga,
Torči mi se svaka slast.
Ali duhom ne malakšem,
Budućnosti gledeć sjaj;
Jer, ko pravi srpski sinak
Moram viđet’ onaj kraj.
Viđet’ groblje, svete kosti,
Viđet’ srpski taj mejdan,
Osvetiti što propade
Tu na sami Vidov-dan.
A ako je božja volja,
Da poginem za rod svoj;
Sjetit će se, ko ja sada
Za osvetu sinak moj.
Sjetit’ će se, kad ugleda
Uboiti očev mač;
Sjetit će ga dužnost sveta,
Srpske zemlje gorki plač.
(Milo Jovović, Srbin katolik iz Bara, 1866-1916)
