Izbori u Republici Srpskoj pokazali su ono što su mnogi pokušavali da sakriju od javnosti – politička snaga Milorada Dodika i SNSD-a nije nestala, nije se istopila pod pritiskom sankcija, međunarodnih pritisaka i političkih pokušaja marginalizacije, već je, naprotiv, potvrđena na biralištima.
Dodik je, uslovno rečeno, „pregazio“ konkurenciju.
Iako zbog političkih i pravnih okolnosti nije lično bio kandidat, izborni rezultat je prije svega bio test njegove politike i političkog kursa koji godinama predstavlja u Republici Srpskoj. SNSD je osvojio najviše glasova za Narodnu skupštinu Republike Srpske, a kandidat te stranke Savo Minić pobijedio je u trci za predsjednika Srpske. Prema preliminarnim rezultatima, Minić je osvojio oko 264.700 glasova, dok je njegov glavni protivkandidat Branko Blanuša dobio oko 213.000.
Još je indikativnija razlika u snazi stranačkih lista. Prema podacima koji su objavljivani tokom izborne noći, SNSD je u trci za Narodnu skupštinu Republike Srpske imao više nego dvostruko više glasova od drugoplasirane liste. U jednom presjeku nakon prebrojanih oko 80 odsto glasova, SNSD je imao 143.847 glasova, a drugoplasirani Savez za pravdu i red 50.177.
To nije tijesna pobjeda, niti rezultat koji se može objasniti slučajnošću.
I svakako nije rezultat političkog pokreta koji je navodno „pred nestankom“.
To je poruka.
Kada narod kaže svoje
Posebno je važno što je Dodik, nakon objavljivanja rezultata, zahvalio građanima Republike Srpske i poručio da je riječ o pobjedi na svim nivoima. Istakao je i očekivanje da će SNSD sa koalicionim partnerima imati dvotrećinsku većinu u Narodnoj skupštini Republike Srpske.
Politička suština ovih izbora zato je mnogo šira od pitanja ko će sjedjeti u kojoj fotelji.
Građani Republike Srpske su, uprkos svim pritiscima, glasali za kontinuitet politike koja insistira na snažnom položaju Republike Srpske, njenim nadležnostima i posebnom odnosu prema Srbiji.
I tu dolazimo do drugog dijela priče.
Do Srbije.
Do Aleksandra Vučića.
Srpska je pokazala pravac – Srbija bi mogla da ga potvrdi
Samo dan prije ovog izbornog rezultata, na skupu u Grockoj, predsjednik Demokratske narodne partije Milan Knežević iznio je vrlo jasnu političku procjenu: da „Ujedinjena Srbija“ nema alternativu i da će Aleksandar Vučić biti sljedeći premijer Srbije.
Knežević je poručio da ne postoji politička sila koja može da pobijedi narod, podsjećajući na atmosferu sa skupa u Beogradskoj areni.
„Postoji li politička sila, snaga, NVO, ili obavještajna služba koja može da pobijedi onaj narod koji se sinoć okupio u Areni. Ne postoji“, rekao je Knežević.
Njegova poruka bila je još direktnija kada je govorio o međunarodnom kontekstu.
„Na Vučićevoj strani su i svi globalni lideri – i Vladimir Putin i Donald Tramp i Si Đinping, a na blokaderskoj su Aljbin Kurti, Tonino Picula i Milo Đukanović“, kazao je Knežević.
Naravno, ovo je Kneževićeva politička ocjena, a ne formalna izjava trojice pomenutih državnika da podržavaju konkretnu izbornu listu. Ali njena suština je jasna: Srbija se, prema ovom viđenju, nalazi u sudaru dva politička koncepta – jednog koji želi da zadrži samostalnu politiku Beograda i drugog koji bi Srbiju ponovo vezao za političke centre moći izvan nje.
Dodikova pobjeda kao najava beogradskog epiloga?
Teško je zanemariti simboliku vremenskog slijeda.
U Republici Srpskoj, uprkos svim pokušajima da se Dodikova politika politički i institucionalno oslabi, birači su dali snažan rezultat njegovoj političkoj opciji.
U Srbiji, Aleksandar Vučić ulazi u izbornu trku za mjesto premijera nakon što je, zbog ustavnih ograničenja, napustio funkciju predsjednika. Njegova Srpska napredna stranka nastoji da zadrži političku dominaciju nakon gotovo dvije godine snažnih protesta i studentskog političkog organizovanja. Izbori su zakazani za 25. oktobar.
I upravo zato će rezultat u Republici Srpskoj biti pažljivo analiziran i u Beogradu.
Dodik je ovim izborima pokazao da se politička snaga ne mjeri brojem naslovnih strana u zapadnim medijima, sankcijama ili izjavama međunarodnih zvaničnika, već prije svega glasovima naroda.
A ako se isti princip primjeni na Srbiju, onda pred Vučićem nije mala politička utakmica, već borba za potvrdu kursa koji je Srbija vodila prethodnih godina.
Od Banjaluke do Beograda
Dodik je nakon pobjede posebno zahvalio Aleksandru Vučiću, uz poruku da je njegov uspjeh na izborima koji slijede važan i za Republiku Srpsku. Zahvalio je i Donaldu Trampu i Vladimiru Putinu.
To je možda i najvažnija politička poruka izborne noći.
Banjaluka i Beograd nisu dvije odvojene političke priče.
One se u velikoj mjeri posmatraju kao dio istog nacionalnog i geopolitičkog prostora.
Kada je Republika Srpska izabrala nastavak politike koju predstavlja Dodik, poslata je poruka da pritisci spolja nisu dovoljni da promijene izbornu volju srpskog naroda.
A sada na red dolazi Srbija.
Ukoliko Vučić na izborima 25. oktobra ostvari ubjedljivu pobjedu, to će biti mnogo više od još jednog izbornog rezultata. Biće to potvrda da se politički pravac Beograda ne određuje u Briselu, Vašingtonu ili bilo kojem drugom centru moći, već prije svega u Srbiji.
I zato je sasvim jasno zašto se izbori u Republici Srpskoj danas posmatraju i kao svojevrsna uvertira za ono što će se dogoditi u Srbiji.
Dodik je dobio svoju bitku.
SNSD je pokazao snagu.
Republika Srpska je rekla šta misli.
Sada je red na Srbiju.
Ako je suditi po političkoj atmosferi koja se stvara oko Vučićeve kampanje, i ako se izborna matematika iz Srpske čita kao politički signal, onda bi 25. oktobar mogao da bude dan kada će Beograd pokazati da je ono što je u Banjaluci izgledalo kao ubjedljiva pobjeda – tek prvi čin šireg političkog raspleta.
U tom smislu, poruka iz Republike Srpske je vrlo jednostavna - kada srpski birači odluče da brane svoj politički kurs, ni pritisci, ni sankcije, ni kampanje protiv njihovih lidera ne moraju biti dovoljni da ih zaustave.
A sada ostaje da se vidi da li će Srbija taj scenario ponoviti – i da li će Vučićeva pobjeda biti još ubjedljivija.
M.Lutovac