Živojin Rakočević: Metohija - kruna naše civilizacije
Već dugi niz godina Srbi sa Kosova i Metohije, pored svakodnevne i redovne borbe za preživljavanje i goli opstanak, suočavaju se sa brisanjem istorije, te naziva Metohija, čije samo ime predstavlja neizbrisivu tapiju na kojoj piše da ona pripada Crkvi.
Na poslednjoj sjednici Savjeta bezbjednosti UN, na kojoj se razmatrala situacija na Kosovu i Metohiji, predstavnica albanskih vlasti sa Kosova i Metohije, Donika Gervala Švarc, izjavila je da Kosovo i Metohija ne postoje, te da su ”Kosovo i Metohija izraz hegemonističkih ambicija Srbije nad Kosovom”.
Komentarišiću ovu neobičnu pojavu, preimenovanja vijekova, koja prijeti da se zapati i van prostora Kosova i Metohije, književnik i novinar Živojin Rakočević je u razgovoru za Radio ”Svetigora” kazao da je obračun sa jezikom i imenima poslednji stadijum totalitarizma, totalitarnih režima i totalitarne svijesti, koji sobom nose diskriminaciju i pritisak na one koji na takvo grubo krivotvorenje i otuđenje, ne pristaju.
Rakočević navodi da riječ Metohija, za vlasti u Prištini, predstavlja određenu vrstu ”markera” i ”okidača”, za postupanje svoje administracije prema Srbima koji tu žive, ali i onima koji ih posjećuju.
”Ovaj trenutak u kojem mi živimo nosi sa sobom neko novo čitanje prošlosti i neko novo čitanje sadašnjosti i on nastoji da napravi razlike koje nikada nisu bile tako prisutne. Sadašnji režim u Prištini i vlasti su odlučili da neka imena uzmu kao trenutak identifikacije, kao mesto identifikacije, kao nešto što će vas otkriti i posle čega vi bivate izbačeni iz života. ”
On podsjeća da ovaj problem, u ovakvom intenzitetu, traje već dvije decenije.
”Od pogroma, 17. marta 2004. godine, počinje agresivna kampanja koja se institucionalno pojačava od samoproglašenja kosovske nezavisnosti, da bi kulminirao sa vlašću Albina Kurtija. Onog trenutka kada vi imate to negdje upisano, kada se pojavljujete pred činovnicima; kada izgovorite javno; kada vam se ”omakne” da to kažete, vi tog trenutka prestajete da postojite za tu administraciju, a i za većinu stanovništva, tako da jednostavno termin ”Metohija” u ovom trenutku, sada, u proteklih petnaestak godina, služi kao okidač da se prema vama pokrene nešto loše ili da jednostavno budete izbačeni iz života. ”
Iako prisustvo konstantnog pritiska i diskriminacije svakodnevno ostavlja tragove u životima Srba sa Kosova i Metohije, odolijevanje tim pritiscima je prirodna i sveta stvar, kao što je prirodno da se Metohija zove Metohija.
”Metohija je toliko istorijski, životno i jezički utemeljena u svemu onome što mi jesmo, da je nama potpuno prirodno da je spominjemo, da živimo sa njom, da je prosto ne možete izdvojiti iz jezičkog i duhovnog bića. Osećate da je ona tu i da je oduvek bila u svakoj našoj perspektivi ukljičujući, čak i one ideološke.”
On podsjeća da Albanci, do pre nekoliko decenija, nisu imali nikakav problem sa korišćenjem naziva Metohija i upućuje na prepisku Svetozara Vukmanovića Tempa sa vrhom Komunističke partije Jugoslavije, u kojoj ga upozoravaju da ne koriste naziv Dukađin, već naziv Metohija, kao da to nisu iste teritorije. Rakočević navodi da je čak i jedan tako tvrd ideološki sistem, kakav je bio komunizam, imao nekakvog osjećaja za to, za razliku od današnjeg totalitarnog, kakav sprovode Albanci na Kosovu i Metohiji.
”Ovo vreme nema, čak ni taj osećaj. Ono je izbrisalo sve što ima pomen Metohija, jer ga jednostavno podsjeća na neku vrstu prisustva drugog i drugačijeg. To ime, ta zemlja, taj prostor, te svetinje, ta književnost, ta istorijska perspektiva, ona je apsolutno neugasiva i kada bi sve nestalo, ostala bi Metohija. Ostala bi u jeziku, i kao zvuk, kao sećanje na našu najsvetiju, najplodniju, najosvećeniju, najlepšu zemlju.”
Srbi sa Kosova i Metohije vide dalje, vide jasnije, gledaju otmenije i čekaju strpljivije, jer ih je upravo Metohija naučila da: Ko pretrpi do kraja, taj će se spasti.
”Sledi ono što se zove trpljenje i ono što se zove – niko na svetu nije pobedio jezik i niko na svetu nije pobedio Boga i niko na svetu ne može iz korena jednog jezika, iz njegovog bića, izbrisati nešto što se u ovom slučaju zove Metohija. Ta represija, ti okidači, to buđenje da drugi ne može u svom jeziku koristiti ono što je njegovo, a što nikoga ne vređa, to je trenutak u kojem vi vidite da taj koji uvodi takve zabrane jeste suštinski nesiguran. Svaki totalitarni i isključivi progon nekoga ili nečega govori o suštinskoj nesigurnosti onoga ko taj progon sprovodi, u bilo kom obliku u bilo kojoj formi”, kaže Rakočević.
Na pitanje kakva su rješenja i ima li nade za bolji položaj Srba na Kosovu i Metohiji, Rakočević odgovara da je nada uvijek prisutna, te da je jedno sigurno, a to je da se prisustvo Metohije u Metohiji ne može dovesti u pitanje.
”Rešenja su naravno u nadi da će totalitarne matrice, totalitarni i etnokratski sistem u Prištini jednostavno morati jednom da popusti i da će ta sloboda naša, onakva kakva jeste, imati neki novi oblik. Do tada živimo u onome što se zove čekanje slobode, a što reče Branko Miljković: Da li će sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj, to ćemo tek da vidimo. Metohija je drugo ime za naše istorijsko, etničko, emotivno, jezičko, državno, nacionalno, kulturološko, duhovno i ako hoćete, na kraju, za naše svečovečansko prisustvo. Tri čudesna bisera srpske i svetske umetnosti i duhovnosti – Pećka Patrijaršija, Visoki Dečani i Bogorodica Ljeviška su na vrhu krune koja se zove Metohija, u njoj su naši kraljevi i getozirana sirotinja.”
O. B.
