Ovako se ne doprinosi uspjehu turističke sezone: Da se zalediš od cijene kugle sladoleda u Baru

PIŠE: Mićo Lutovac

Portal BiznisCG objavio je juče priču koja je, s pravom, izazvala burne reakcije. Na fotografiji fiskalnog računa sa barske rive jasno stoji: četiri kugle sladoleda – 10 evra. Da, dobro ste pročitali – jedna kugla 2,50 evra.

Nije riječ o turisti u prolazu koji se slučajno zatekao u Baru, već o Mihaelu Baderu, Njemcu koji već petnaest godina živi u Utjehi, ima svoju kuću, posao, i što je važnije – iskreno voli Crnu Goru.
Ipak, čak ni on nije mogao da sakrije iznenađenje. Na svom profilu uporedio je barske cijene sa onima u Njemačkoj. U Njemačkoj, kaže, kugla sladoleda u prosjeku košta od 1,50 do 2,00 evra, a rijetko gdje, čak i u prestižnim zonama Berlina, Minhena ili Hamburga, prelazi 2,20 evra.

Ipak, u Baru – malom mediteranskom gradu u zemlji čiji je BDP neuporedivo manji, čija je prosječna plata duplo, pa i trostruko manja od njemačke – sladoled je, izgleda, luksuzna roba.

Prije samo nekoliko godina – druga slika

Da se podsjetimo: ne tako davno, na plažama Sutomora, bilo je moguće kupiti čak dvije ili tri kugle sladoleda za jedan evro. To nije bila jeftina roba – to je bila mjera zdravog razuma. Danas, sa cijenama koje rastu brže od turističkog prometa, stičemo utisak da ugostitelji sve više računaju na „jednokratne“ goste koji će platiti šta god im se zatraži, jer sjutra – možda više neće doći.

I tu počinje problem.

 Mihael Bader upozorava:
„Sladoled od 10 evra za porodicu nije pozivnica – to je alarm.“

 Alarm koji, izgleda, neki ne žele da čuju. Gostima nije sporno da cijene rastu u razumnim granicama, ali kad osnovne stvari poput sladoleda, kafe, vode ili pomfrita postanu luksuz, onda više nije riječ o turizmu – nego o otuđivanju.

Turisti postaju oprezni

Bar nije sam u ovome. Sve više gostiju sa sjeverne i zapadne Evrope otvoreno komentariše da crnogorske cijene, naročito na obali, polako prestižu zapadnoevropske. Na rivama i plažama, na najatraktivnijim lokacijama, kafa košta 2,50 evra, porcija pomfrita i do 6 evra, flaša vode od pola litra 2 evra.

Turisti koji ove scenarije već poznaju iz nekih drugih država, počinju da traže alternativne destinacije: Tursku, Egipat, sjevernu Grčku, gdje i dalje mogu dobiti više za manje.

 Šta se može uraditi – i to hitno

Ne govorimo ovdje o državnoj kontroli cijena – već o zdravom pristupu i samosvjesnoj odluci ugostitelja, turističkih organizacija i lokalnih vlasti da ne dozvole da se kratkoročna dobit pretvori u dugoročnu štetu.

Prije nego špic sezone uzme maha, potrebno je:

 - Organizovati sastanke ugostitelja, lokalnih turističkih organizacija i nadležnih opštinskih službi, sa ciljem postizanja dogovora o prihvatljivom nivou cijena za osnovne proizvode.

 - Promovisati ugostiteljske objekte koji nude fer cijene i kvalitetnu uslugu kao pozitivne primjere.

 - Obavezno istaći cijenovnike na vidnim mjestima, kako bi gosti bili unaprijed upoznati sa troškovima, bez neprijatnih iznenađenja.

 - Ponuditi „turističke mape pristupačnosti“ – brošure i aplikacije koje bi gostima olakšale izbor i usmjerile ih ka objektima sa realnim cijenama.

 - Pojačati rad turističke i potrošačke inspekcije, ne u represivnoj funkciji, već kao mehanizam zaštite ugleda grada i održivosti turizma.

 - Turizam nije samo smještaj, plaža i dobra reklama. Turizam su i mali, svakodnevni troškovi koji određuju ukupni utisak. Ako posjeta Baru postane „paprena“, ostaće nam samo fotografije praznih terasa.

 - Možda je najbolje da se, kao društvo, vratimo jednoj jednostavnoj formuli:
Kvalitet + pristupačnost = zadovoljan gost.

 Sve ostalo je kratkog daha.