PIŠE: Mladen Gazivoda
Tirana sada ima auto-put, zaobilaznicu, brzu cestu posebno do aerodroma, ima više tržnih centara sa svim svjetskim brendovima nego što mi imamo pijaca u Podgorici. Kod nas treba čitavo prije podne da se stigne od Podgorice do Tivta, po razlokanim putevima i u kolonama. A ako nekad uspijete da stignete do aerodroma, pokušajte pronaći ulaz u zgradu i toalet!
A onda Drač u Albaniji koji ima desetak trajektnih linija dnevno za Bari i Ankonu u Italiji i mi koji smo izgubili i taj jedan što smo imali do Barija Kao i svake godine, nadležni imaju potrebu, a možda i obavezu, da javnost obavijeste o uspješnosti turističke sezone (a uvijek je najuspješnija).
Ni ove godine se nije od toga odstupilo, iako smo svi bili svjedoci opšteg haosa koji je vladao. Mada još uvijek nema izvještaja o finansijskim prihodima, rezultati su bili vidljivi na terenu. Godinama unazad po tim izvještajima, osim za vrijeme korone, broj turista je uvijek bio veći barem 30 odsto u odnosu na prošlu godinu! Ne znam kakvu računicu to daje, ali kad se malo udubi u tu problematiku, takav trend bi doveo da imamo više turista nego stanovnika, makar u sezoni. „Srećom“ po turističke radnike desila se korona, pa se taj brojčanik resetovao?
Ako sve sagledamo malo temeljnije, mi se uglavnom vozimo istim putevima i koristimo iste aerodrome više od 20 godina uz nešto unapređenja i proširenja. Auto-put Podgorica – Kolašin dužine 41 km je građen sedam godina i otvoren je bez priključnih puteva i benziskih pumpi i to po mraku, sa likom u odijelu koji do tada nije imao nikakve veze sa tim. Kad će se nastaviti gradnja, možemo samo nagađati, ali se bar taj dio koristi.
A recimo, od Kolašina prema skijalištu Bjelasica vodi potpuno isti put kojim se moja generacija vozila, a osim zgrada i vikendica okolo, jedini „napredak“ je što sada služi i kao prečica do Berana. A put nije ni za lokalni saobraćaj. Od Budve do Bara isto kao godinama unazad, pa od Bara do Ade Bojane ili od Kotora do Herceg Novog i tako dalje... Ali ipak, Nikšić – Herceg Novi, Pljevlja – Bijelo Polje, tunel Kolašin – Berane, kao i skorašnji Čevo – Nikšić su novi putevi koji su djelimično unaprijedili povezanost središnjeg sa sjeverom Crne Gore.
Poređenja radi, Albanija, Rumunija, pa i Bugarska praktično nijesu imali turizam u godinama kad je zemljotres 1979. godine pogodio Crnu Goru i srušio veći dio infrastrukture na Primorju, pa ni kasnije tokom osamdesetih kada su rijeke turista iz inostranstva boravile na našoj obali... Ako nijeste znali ili ste zaboravili na turiste iz Njemačke i Engleske - od Ade Bojane pa do Slovenske plaže u Budvi i sve do Herceg Novog. A turisti iz Skandinavije tražili su mjesto više u Igalu. I tako sve do ratova na teritoriji bivše Jugoslavije, devedesetih.
Ali uzećemo u obzir za poređenje iz tog perioda samo ove tri gore pobrojane zemlje iz našeg okruženja, bez Hrvatske, Slovenije i Italije, koje su poznate turističke destinacije... Odlazak u Albaniju prije 20-ak godina, bez puteva, makadamom, pored bunkera koji su bili atrakcija, bio je svojevrstan doživljaj. Tirana, varošica sa kućama i nazovi putevima, sa zaprežnim kolima i stadima ovaca po putu preko Skadra do Drača. Pa Rumunija, ako se neko sjeća improvizovanih tezgi po kolima sa bofl robom koja se mogla kupiti za neki sitniš... I Bugarska, za koju se praktično nije ni znalo da ima plaže do 2000. godine.
I danas kada jedna Albanija u kojoj je turizam bio potpuno nepoznat pojam, imaju Ksamil, Valonu, Sarandu... kilometre savremenih puteva i desetine moderno uređenih restorana i plaža. Čak je i do Plava lakše doći kroz Albaniju, nego kroz Crnu Goru. Pa njihov aerodrom preko kojeg pređe više od 10 miliona putnika godišnje po zvaničnim podacima i naši aerodromi koji u istom periodu prevezu jedva 1 (jedan) milion.
Tirana koja sada ima auto-put, zaobilaznicu, brzu cestu posebno do aerodroma. Više tržnih centara sa svim svjetskim brendovima nego što mi imamo pijaca u Podgorici. Danas kada nama treba čitavo prije podne da se stigne od Podgorice do Tivta po razlokanim putevima i u kolonama, pa ako nekad uspijete da stignete do aerodroma, pokušajte pronaći ulaz u zgradu i toalet. Ili put do Bara kroz Sutomore, vožnja po živcima... Pokušajte, pa da razmijenimo iskustva...
A onda Drač u Albaniji koji ima 10-ak trajektnih linija dnevno za Bari i Ankonu u Italiji i mi koji smo izgubili i taj jedan što smo imali do Barija. Albanija koja je poslije Envera Hodže bila čitav vijek iza nas, a za zadnjih 20 godina je isto toliko ispred nas. Ili Rumunija koja poslije Čaušeskua nije imala praktično ništa, ni automobile, farmerke, žvake, najlon čarape... Sada su članice EU i imaju sređene gradove, bulevare, avio i gradski prevoz. Imaju prelijepe plaže na Crnom moru Mamaja, Mangalija, Eforija. Gradić Temišvar ima tramvaje i trgove koje mi trenutno možemo samo da sanjamo. A onda i Bugarska koja je takođe članica EU i iskoristila pristup Crnom moru i ima Burgas, Varnu, lijepo sređene plaže i hotele, ekskluzivne aqua parkove, ski centar Bansko i napreduju mnogo brže od nas koji smo sve to imali prije 30-ak godina, iako su i oni imali komunizam i jednog Todora Živkova...
Poštovani turistički poslenici i drugi koji imaju veze sa ovom granom privrede, pozivam vas da odete privatnim vozilom, ako se još uvijek sjećate kako je to koristiti auto bez vozača, pratnje i rotacionog svjetla, na neku od crnogorskih plaža usred sezone (čak i ne u špicu). Da stignete do plaže našim putevima, pronađete parking i provedete dan na plaži kao što bi i većina građana Crne Gore ili na kraju kao prosječni turista koji boravi kod nas! Pa da onda razmijenimo utiske i tek tada date izjavu za medije koja će prije svega imati nekog smisla...
I da ne bude zabune ili uvrede zbog naslova, mi sada NIJESMO razvijeni kao turizam u Albaniji, nego smo iza njih! I ne razmišlja(j)te o rezultatima i prihodima koje imaju Hrvatska, Slovenija i Italija ili je to i cilj...
„Prava ljepota putovanja ne sastoji se u upoznavanju novih pejzaža, već u mijenjanju pogleda na svijet“. (Marsel Prust) „Putnik vidi ono što vidi. Turista vidi ono što je došao da vidi“. (G. K. Česterton).
