Amerikanci bi preko Đukanovića da nastave da vladaju Crnom Gorom

Piše: otac Jovan Plamenac

Posvećeno Milanu Kneževiću, s molitvom da njegovo stradanje bude na vaskrsenje naroda u Crnoj Gori.

 Demokratska partija socijalista sama ne uspijeva da osvoji većinu glasova onih koji izađu na izbore, i pored sveg bezakonja i nasilja koje vrši nad crnogorskim narodom, koristeći za to kompletan državni aparat: i policiju, i sudstvo, i tužilaštvo…

Državne firme oni koriste kao mjesto za uhljebljenje onih koji za njih glasaju, ili pak kao šargarepu glasačima, koju im drže pred nosom u izbornim kampanjama obećavajući im posao. Takođe, državne firme, ali i najveći broj privatnih, arene su svojevrsne torture koju sprovodi režim. Zaposleni u tim firmama su pod pritiskom da moraju da glasaju ili za DPS ili za njihove satelite.

 Naime, DPS ustupa državne firme, fondove pa i institucije svojim koalicionim partnerima kao nadoknadu za njihovu podršku i oni ih koriste na isti način kao Demokratska partija socijalista one kojima ona upravlja: zapošljavaju svoje ljude, na već zaposlene vrše pritisak da glasaju za njih…

Za opstanak na vlasti DPS koristi i državnu infrastrukturu. Sve ono što kao vršioci vlasti urade sredstvima iz Budžeta, neki put ili putić na primjer, upisuju u svoje zasluge. Taj bezobrazluk DPS-a i njegovih koalicionih partnera ide dotle da mnogo toga neće da urade dok ne uđu u predizbornu kampanju. Onda krenu asvaltiranja puteva i slično.

 Iako to rade novcem crnogorskih građana, oni ga pripisuju sebi toliko uporno i napadno da ljudi to doživljavaju zaista kao dobro koje im je od njih došlo, zaboravljajući da su po nekoliko godina, čekajući izbore, lomili noge i automobile putevima kakve je više rjetkost vidjeti i u najsiromašnijim državama Afrike.

Sve to, kao i kupovine ličnih karata, špekulacije sa spiskovima ljudi koji imaju pravo glasa i druge kriminalne aktivnosti koje DPS koristi da bi opstao na vlasti (koje je koristio i u Referendumu o državno-pravnom statusu Republike Crne Gore 2006. godine), do detalja je poznato predstavnicima zapadnjačke demokratije koji su mentori crnogorskog režima.

Zapadnjačka demokratija danas je po svojoj suštini antihrišćanska. Sljedovati joj, znači biti antihrišćanin. 
Aktuelni crnogorski režim je u podaničkom odnosu sa Zapadom. U taj odnos zapao je prihvatajući pravila, i sa njima farsu, zapadnjačke demokratije.

Globalistički Zapad svojim podanicima u Crnoj Gori (a slično i ostalim podanicima, barem u Regionu) nametnuo je pravila ponašanja koja su plodotvorila uništenjem privrede i posljedično ekonomskom zavisnošću upravo od Zapada. Zapad je preuzeo crnogorske banke, telekomunikacioni sistem i dobrim dijelom medije, i tako doveo crnogorski narod u potpunu finansijsku, informacionu pa i kulturološku zavisnost i obavještajno ga je pokrio do nivoa pojedinca.

Mentori sa Zapada blagonaklono su gledali na pljačkašku privatizaciju državnih preduzeća, na to raskubanje privrednog resursa koji je bio osnov egzistencije žitelja Crne Gore, kao što su blagonaklono gledali i na ekspresno bogaćenje tih istih ljudi koji su sprovodili privatizaciju: u švercu cigareta, nafte i drugog, dok je narod bio pridavljen sankcijama (kaznama) koje su mu uvele – države Zapada. Upravo takvi, ubrljani švercom i drugim lopovlucima, kao dijete pekmezom, njima trebaju. E, baš ti koji njima trebaju na vlasti su u Crnoj Gori bezmalo tri decenije. Uz njihovu podršku, naravno.

Neće mentori sa Zapada da se bave svakom šušom i marušom. Njima je potreban glavni, onaj u čijim rukama je režim, a kojem su ruke dovoljno u tijestu nepočinstava. Ko li je taj?
Naravno, to svako u Crnoj Gori zna, pa i djeca.
Mlateći Milom Đukanovićem kao metlom, završili su sve što su htjeli: odvojili su Crnu Goru od Srbije, iznudili crnogorsko priznanje njihove tvorevine Kosova za državu, uveli Crnu Goru u NATO, organizovali pederske manifestacije ulicama crnogorskih gradova, pa i iznudili protjerivanje ruskog diplomate iz Podgorice…

Dok optužuju Rusiju da se miješa u unutrašnja pitanja Crne Gore, oni ne samo da se miješaju u njih, nego brutalno upravljaju Crnom Gorom. Svoju liberalnu ideologiju i njen vrjednosni sistem, koji rezultira obogotvorenjem novca i pederastije, uništenjem porodice i tradicionalnih moralnih vrijednosti, upumpavaju u svijest crnogorskog naroda. Uveli su je i u crnogorske škole.

O kojem nivou nasilja režima, do balčaka podatnog Zapadu, nad crnogorskim narodom je riječ, svjedoči izjava predsjednika Vlade Duška Markovića da je preko 85 odsto građana Crne Gore bilo protiv priznanja Kosova za državu, ali da su oni to ipak uradili.

U DPS-u itekako ima ljudi kojima se liberalna ideologija gadi; gade im se nametanje pederastije, antikulture, opšteg promiskuiteta…, uništenje porodice i svih tradicionalnih vrijednosti življenja, prekrajanje istorije, „crnogorski jezik“ i nadasve „Crnogorska crkva“…, kao i priznavanje Kosova za državu i slanje vojske na Kosovo kao podrška toj „državi“ u potencijalnom sukobu sa ostalim dijelom Srbije, kampanja protiv ćirilice i Rusije… Ali, ne gade im se benefiti koje im donosi status pripadnosti „njima“.

 Ovi ljudi nemaju kuraži i odvažnosti ne samo da se suprotstave nasilju crnogorskog režima u nametanju liberalne ideologije, nego ni da izađu iz te kaljuge. „Znaš, moram zbog posla…“ Zarad prividne materijalne sigurnosti, odriču se ličnog dostojanstva.

Ne bih se zakleo da se tekovine liberalne demokratije, sva ta vulgarnost koju ona donosi Crnoj Gori, ne gade čak i Milu Đukanoviću i ljudima koji, što javno što tajno, učestvuju u funkcionisanju režima. Ali, Đukanović je u čeljustima Zapada, koji već neko vrijeme obitava na liberalnoj demokratiji. Đukanović je u tom sistemu, duboko stranom crnogorskom biću, njegovom najvećem neprijatelju danas, konstanta, stub oko kojeg su šrafčići, i oni koje vidimo i oni koje ne vidimo, potrošni i lako izmenjivi djelovi sistema, obmotani kao bršljan oko drveta i sa njim žive u simbiozi.

Đukanovića Zapad drži kao Vranjinaši krapa u kuljaru, da im ne utekne, a da ne crkne. On se odrekao svoje volje, ali ne Hrista radi, nego radi svojih gospodara. Sav taj roj šrafčića njegovog režima je sudbinski vezan za njega. Kako on, tako i oni i sviraju i igraju po notama američnog ambasadora u Podgorici. Poneki akord tu ubace engleski, njemački ambasador… i – to je to. To je ta svirka uz koju nestajemo kao ljudi i pretvaramo se u bezličnu masu „novog svjetskog poretka“.

Ulazak u koaliciju sa DPS-om, kao i glasanje za DPS i partije koje su sa njim u koaliciji, pristajanje je na sav taj nesojluk Zapada na koji je pristao DPS vođen čvrstom rukom Mila Đukanovića.

U Crnoj Gori imamo koalicije koje su plod prvenstveno ličnih ambicija lidera, ili onih u samom vrhu izbornih lista pojedinih političkih stranaka. U koaliciji sa DPS-om oni učestvuju u vršenju vlasti. Kada bi, na primjer, Ivan Brajović omastio brk vlašću da nije tako servilan Milu Đukanoviću, i preko njega onima kojima je Đukanović servilan? I nađe se tako poneko da glasa za njega jer, razmišljaju ljudi, može i njima nešto kanuti. A u DPS-u je gužva...

I koalicije među opozicionim partijama su, uglavnom, interesne; plod su interesa partijskih lidera i njihovih najbližih saradnika. Zato su tako nestabilne, lako izmjenjive. Međutim, koalicija mora biti zasnovana na temeljnim načelima. Principijelna koalicija podrazumijeva zalaganje za određeni vrijednosni sistem, a ne za svoj društveni položaj i svoj džep.

U Crnoj Gori danas mogu da postoje samo dvije principijelne koalicije političkih partija: jedna koja je utemeljena na tradicionalnom crnogorskom vrjednosnom sistemu, i druga kojoj su temelji u liberalnoj demokratiji Zapada – jedna utemeljena na hrišćanskim i druga utemeljena na antihrišćanskim vrijednostima življenja. Svaka druga, predizborna ili postizborna, kombinatorika rezultat je kratkoročnih interesa rukovodstava političkih partija i „kratke su joj noge“.

Autor je paroh barski