PIŠE: Dijana Obradović
Priča o bivšim radnicima „Primorke“ ponovo je došla pred vrata Opštine Bar. I dobro je što su radnici istrajni i što ne odustaju. Ali nije dobro ako se njihova muka svede na još jedan prijem, još jedno obećanje, još jedno „pokušaćemo da povežemo radnike sa ministrima“.
Predsjednik Skupštine opštine Bar i poslanik Evropskog saveza Branislav Nenezić danas je izašao pred okupljene radnike i najavio da će u četvrtak organizovati prijem, kao i da će njihov problem pokrenuti u Skupštini Crne Gore, preko Premijerskog sata.
Kako je objavljeno, Nenezić je kazao da može da „delegira ovaj problem“ Skupštini i da će zatražiti od ministarke Naide Nišić da organizuje prijem za bivše radnike „Primorke“.
To je svakako bolje nego ćutanje.
Ali, da se ne lažemo – radnicima „Primorke“ nakon dvije decenije više nije potrebno da neko organizuje prijem. Njima je potrebno da neko konačno organizuje odgovornost.
Jer „Primorka“ nije propala juče.
Nije ni opljačkana juče.
Nijesu juče ostali radnici bez svojih prava, zarada, otpremnina i godina rada.
Sve ono što se dešavalo sa jednim od najznačajnijih barskih privrednih sistema dešavalo se u vremenu kada su Crnom Gorom i Barom upravljale političke strukture koje su danas, u različitim oblicima i pod različitim imenima, ponovo dio vlasti i političkih dogovora.
I upravo tu počinje najveći paradoks današnje priče.
Nenezić danas stoji pred radnicima kao poslanik i predsjednik lokalnog parlamenta koji želi da pomogne. Ali politička stranka iz koje je potekao – Socijaldemokrate – nastala je iz političkog miljea Socijaldemokratske partije, a današnji Evropski savez čine upravo SD, SDP i LP. U lokalnoj vlasti u Baru Nenezić je na funkciju predsjednika Skupštine izabran uz podršku tadašnje koalicije DPS-SDP-LP i SD.
Zato nije dovoljno danas reći: „Pokušaću da pomognem“.
Potrebno je postaviti pitanje: gdje je politička odgovornost onih koji su decenijama upravljali sistemom u kojem je „Primorka“ uništavana?
Bivši radnici su u posljednjim protestima upravo na to ukazivali. Njihov predmet, kako tvrde, godinama stoji pred nadležnim institucijama, dok njihova potraživanja ostaju neriješena. U avgustu su protestovali u centru Bara, a nakon što nijesu dobili odgovore, najavili su radikalizaciju protesta.
Potom su najavili i blokadu magistrale u Šušanju.
Policija je blokadu zabranila, uz obrazloženje da bi takvo okupljanje ugrozilo bezbjednost saobraćaja i funkcionisanje glavne saobraćajnice. Radnici su, umjesto blokade, nastavili proteste, a potom najavili svakodnevna okupljanja ispred Opštine Bar.
I tu treba biti jasan - pravo radnika da traže svoja prava ne smije biti problem koji se rješava policijskim rješenjem. Saobraćaj se mora štititi, naravno. Ali još više mora biti zaštićeno pravo ljudi da godinama nakon gubitka posla traže ono što im pripada.
Jer ako institucije ne mogu da riješe problem, ljudi će neminovno tražiti sve glasnije načine da ih neko čuje.
A radnici „Primorke“ već su dovoljno dugo čekali.
Oni ne traže milostinju.
Ne traže poklon.
Ne traže političku uslugu.
Traže svoja potraživanja i svoja prava.
I tu dolazimo do suštine.
Ako je „Primorka“ uništavana kroz nezakonite poslove, zloupotrebe, izvlačenje imovine ili druge radnje koje su nanijele štetu preduzeću i radnicima – onda se ta šteta ne može nadoknaditi samo iz državnog ili opštinskog budžeta.
Ako je neko nezakonito stekao imovinu na štetu „Primorke“, onda treba tražiti tu imovinu.
U nekretninama.
Na računima.
U imovini koja je prenošena na druga lica.
U svim poslovima koji su ostavili trag u dokumentaciji.
I, ako istraga pokaže da je bilo odgovornosti, kod svakoga ko je učestvovao u tom sistemu – bez obzira na funkciju, partiju, sadašnji politički status ili nekadašnju moć.
To je jedini ozbiljan odgovor.
Jer nije normalno da se od radnika koji su ostali bez fabrike, posla i egzistencije očekuje da dvije decenije dokazuju da postoje, dok oni koji su u vrijeme uništavanja privrede imali funkcije, moć i pristup sistemu danas mogu da kažu da sa tim više nemaju nikakve veze.
Neko mora da odgovara za rezultat jedne epohe.
A rezultat te epohe u Baru nije samo „Primorka“.
To su fabrike koje su nestale, radna mjesta koja su ugašena, porodice koje su ostale bez sigurnosti i čitav privredni potencijal grada koji je godinama pustošen.
Zato je današnji nastup političara pred radnicima dobrodošao samo ako iza njega slijede konkretni potezi.
Ako će četvrtak biti još jedan sastanak na kojem će se čuti saosjećanje – malo je.
Ako će biti početak institucionalnog pritiska da se utvrdi ko je odgovoran, gdje je imovina „Primorke“, ko je imao koristi i zašto se godinama nije postupalo – onda već ima smisla.
I zato radnicima ne treba još jedna politička fotografija.
Treba im odgovor na jednostavno pitanje: gdje je završilo ono što je bilo njihovo?
Sve dok na to pitanje nema odgovora, svaki novi prijem, svaki novi sastanak i svako novo obećanje ostaće samo još jedna stanica u dvadesetogodišnjem čekanju.
A „Primorka“ i njeni radnici više nemaju šta da čekaju.
