Prisustvo državnog vrha vaskršnjoj liturgiji u Podgorici je trenutak istorijske prekretnice — čin koji simboliše kraj jedne duge okupacije sopstvene suštine. Narod, Crkva i država ponovo stoje zajedno. Duša mitropolita Amfilohija, duhovnog generala otpora, danas mirno počiva. Ono što je branio – sada je oslobođeno.
PIŠE: Milenko Jovanović
Decenijama je režim u Crnoj Gori vodio jednu opaku, hladnu, ali perfidnu unutrašnju okupaciju – ne vojnu, već identitetsku. Protiv Crkve. Protiv naroda. Protiv istorije. Sve što je mirisalo na zavjet predaka, na kosovsku etiku, na Svetog Vasilija i Njegoša, bilo je sistematski satanizovano i gurnuto u podrum stida. Crna Gora je tada ličila na čovjeka koji se odriče majke, samo da bi ugodio stranom staratelju.
I baš zato je slika sa ovogodišnje vaskršnje liturgije u Podgorici istorijski čin, ne protokolarni događaj. Ta fotografija — sa mitropolitom Joanikijem pred oltarom, okruženim narodom, i političkim vrhom države koji konačno stoji uz svoju Crkvu — ima snagu dokumenta o povratku slobode. Kad stoje zajedno Crkva, narod i država – to je dokaz da je neko pobijedio. Da je borba uspjela. Da je istina preživjela.
Danas, nakon decenija duhovne okupacije, prvi put gledamo jednu Crnu Goru koja više ne bježi od sebe. Prvi put nakon mnogo godina, više nije sramota biti Srbin u Crnoj Gori. Više nije opasno voljeti svoju Crkvu. Više ne prijeti hapšenje ako pjevaš "Crna i Srbija - to je jedna familija". Jer, borba koju je narod vodio pod barjacima Svetog Vasilija, u molitvenim litijama koje su potresle svijet, danas dobija svoju institucionalnu potvrdu.
A počelo je, od poslanika Demokratskog fronta predvođenih Andrijom Mandićem koji je prvi podigao barjak i pozvao na otpor, a nastavljeno od Crkve. Od mitropolita Amfilohija, čiji su govori bili snažniji od svake rezolucije, a štap kojim je udarao po dušama bio teži od svakog državnog pečata. Taj čovjek, koji je bio i vladika i pastir i prorok i pobunjenik, vodio je narod kroz teško doba. Sa trpljenjem svetitelja i snagom neviđenog vojskovođe do tada, stao je pred silu i rekao: "Ne damo svetinje". Danas, iz nebeske Crne Gore, on gleda ovaj Vaskrs i zna – narod ga je čuo, i pobijedio.
Jer, Vaskrs u Podgorici više nije samo liturgija. To je politička poruka. To je duhovna objava. To je nova strana u istoriji zemlje koja je dugo bila talac vlasti koja ju je prezirala. Onaj ko se sjeća samo nekoliko godina unazad, sjeća se i kleveta, i pokušaja otimanja hramova, i montiranih zakona, i suzavaca na crkvene povorke. Danas, umjesto suzavaca – svijeće. Umjesto hapšenja – blagoslov. Umjesto straha – nada.
Crna Gora danas ima priliku da postane ono što nikad nije smijela – da bude svoja. Da pomiri sebe sa sobom. Da vrati sveto u svakodnevicu, i istoriju u temelj. A to nije moguće bez Srpske pravoslavne crkve – ne kao "vjerske zajednice", nego kao narodne duše. Kao branika smisla, pamćenja i trajanja.
U tome je i najveći strah bivšeg režima. Oni koji su htjeli da izmisle neku novu, plastičnu, nepostojeću crkvu, znali su da da je ipak Srpska pravoslavna crkva ta koja sve drži. Pa su htjeli da je slome. Nisu uspjeli. Jer Crkva nije struktura, nego predanje. Nije institucija, nego zavjet. Nije politika, nego istina. A istina ne pristaje na progon, niti na poniženje. Ona čeka svoj čas – i evo ga.
Zato, ovaj Vaskrs je više od praznika. On je pečat pobjede. On je poruka da nema više nazad – ni u mrak, ni u bezličnost, ni u tuđinu. Ovo je potvrda da Crna Gora ima dušu. Da ima narod. Da ima čast.
I na kraju – ima i Crkvu.
A kad se sve to sabere – onda ima i budućnost.
Hristos Vaskrse!!!
