PIŠE: Mićo Lutovac
Za tri dana će dvadeset prvi maj. Dan koji nam već dvije decenije predstavljaju kao „praznik slobode“, „dan državnog dostojanstva“, „istorijsku pobjedu“. A čovjek se, gledajući šta je od Crne Gore napravljeno nakon tog dana, ne može oteti samo jednom pitanju: „Što slavite, nesoji?“
Šta je to Crna Gora dobila odvajanjem od Srbije, osim što je postala sušta suprotnost sopstvene istorije, tradicije, Njegoša, Svetog Petra Cetinjskog, kralja Nikole i svih onih generacija koje su Crnu Goru gradile kao srpsku Spartu, a ne kao koloniju tuđih interesa?
Jer, da budemo pošteni do kraja — nije cilj referenduma 2006. godine bio samo da se razdvoje dvije države. To je bio tek prvi korak. Naredbodavci i sponzori tog projekta znali su šta žele. Trebalo je od Crne Gore napraviti državu koja će se odreći sebe. Svog imena. Svog naroda. Svog porijekla. Svog Kosova. Svog zavjeta. Svoje braće.
I zato je sve moralo biti završeno onako kako je i završeno — brutalnom krađom referenduma, pritiscima, kupovinom glasova, ucjenama režima Mila Đukanovića, medijskom mašinerijom i stranom logistikom koja je od prvog dana znala kakav će biti krajnji ishod.
A ishod je stigao brže nego što su i mnogi slutili.
Samo dvije godine nakon otimanja Crne Gore od Srbije — priznato je tzv. Kosovo.
Suprotno volji ogromne većine naroda.
Suprotno istoriji Crne Gore.
Suprotno Njegošu.
Suprotno svakom grobu crnogorskih i srpskih junaka koji su vijekovima ginuli za Kosovo i Metohiju kao sveti zavjet, a ne kao monetu za potkusurivanje zapadnih ambasada i domaćih političkih trgovaca i veleizdajnika.
To priznanje ostaće najveća bruka i izdaja u istoriji moderne Crne Gore.
Ne zato što je to neka „politička tema“, već zato što je Kosovo i Metohija duhovna vertikala srpskog naroda. Mjesto na kojem se branila sloboda, vjera i identitet. I baš zato je priznanje lažne države Kosovo bilo suštinski cilj čitavog projekta „nezavisne Crne Gore“.
Nakon toga došlo je sve ostalo.
Ulazak u NATO — protiv volje većine građana.
Sistematsko srbofobno prekrajanje istorije.
Progoni Srpske pravoslavne crkve.
Pokušaj otimanja svetinja.
Brutalno falsifikovanje jezika, tradicije i identiteta.
I sve to pod parolom „evropske Crne Gore“, dok je država tonula u podjele, kriminal, korupciju i moralno raspadanje.
Najtužnije od svega je što danas 21. maj slave i oni koji su na vlast došli pretežno srpskim glasovima. Oni koji su se predstavljali kao korektiv Đukanovićeve politike, a nastavili gotovo sve njene ključne spoljnopolitičke i ideološke pravce.
I Milojko Spajić i Jakov Milatović i njima slični partneri danas bez imalo stida stoje uz tekovine 21. maja, iako su dobro znali da su upravo Srbi i srpski birači bili okosnica promjena 2020. godine.
Ti ljudi nijesu glasali za nastavak politike priznanja lažnog Kosova, NATO bespogovornosti i antisrpskog inženjeringa.
Glasali su za ispravljanje istorijske nepravde.
A dobili su novo pakovanje iste politike.
Ali, istorija nije završena.
Narod koji je preživio Turke, Austrougare, komunističke progone i sve moguće okupacije, preživjeće i ovaj period političkog beščašća i nacionalnog odrođavanja.
Doći će dan kada će narod ponovo odlučivati.
Ovoga puta bez ucjena.
Bez kupljenih ličnih karata.
Bez stranih ambasada kao izbornih štabova.
Bez medijskog terora i kriminalnih struktura koje su čuvale režim.
I tada će se jasno vidjeti šta je stvarna volja naroda Crne Gore.
Jer Crna Gora nije nastala na odricanju od Srbije, nego na zajedništvu sa njom.
Nije nastala na mržnji prema sopstvenom narodu, nego na žrtvi za njega.
Nije nastala na odricanju od Kosova i od svoje Metohije, nego na kosovskom zavjetu.
Sve drugo je privremeno.
I zato, kad opet krenu vatrometi, koncerti i patetične priče o „istorijskom danu“, ostaje da odjekne ono jedino pitanje koje pogađa pravo u suštinu: „Što slavite, nesoji?“
