PIŠE: Mićo Lutovac
Danas se navršava devetnaest godina od dana koji je jednima praznik, a drugima – većinskoj, časnoj i istorijski svjesnoj Crnoj Gori – duboka nacionalna rana. Dok se u pojedinim institucijama vijore zastave i ponavljaju fraze o "slobodi", "suverenosti" i "evropskom putu", istina je da se 21. maj 2006. ne može drugačije nazvati do – datum sramote, izdaje i prevare.
Pokradeni referendum ne može biti temelj države. To je valjda jasno. Referendum o tzv. nezavisnosti nije bio trijumf volje naroda, već besramna operacija domaće i stranih službi u strogoj koordinaciji i sprezi sa zapadnim centrima moći. Dokumenti, svjedočenja, neregularnosti i logički slijed događaja ukazuju na brutalnu krađu. Od vještački uvezenih „dijasporaša“, preko pritisaka na zaposlene u javnom sektoru, do precizne medijske manipulacije i selektivnog brojanja glasova – sve je bilo podređeno jednom cilju: otkinuti Crnu Goru od Srbije po svaku cijenu.
A šta smo dobili? Zavisnost od Zapada i poniženje prema Istoku.
Takozvana nezavisna Crna Gora danas nema ništa svoje. Ekonomski zavisna od kredita i diktata MMF-a i EU, politički podanik NATO pakta, moralno dezorijentisana i nacionalno rasuta. Prva stvar koju je učinila „nezavisna“ vlast bila je priznanje lažne države Kosovo – odricanje od svete zemlje i vlastitog, srpskog identiteta. Odmah potom – ulazak u NATO, pakt koji je 1999. bombardovao i Crnu Goru i Srbiju, pakt koji i danas, svojom zlokobnom ulogom u Ukrajini, dokazuje da je sve osim "odbrambeni".
Prestali smo da budemo narod sa kičmom. U mračnom uglu istorije zaboravili smo kome dugujemo opstanak: Srbiji koja nas je kroz vjekove branila, i Rusiji koja nas je politički, duhovno i materijalno podržavala onda kad nam je bilo najteže. Kao zemlja sa donimantno pravoslavnim narodom, okrenuli smo leđa bratskoj Moskvi i zakleli se u Vašington. To nije nezavisnost – to je sramota.
Kako se danas usuditi pogledati u oči sjenima Svetog Petra Cetinjskog, Njegoša, Marka Miljanova? Ko je taj što ima obraz da slavi "pobjedu" koja je poništila vrijednosti za koje su živjeli i umirali? Njegoševa "Luča mikrokozma" zamijenjena je LGBT rezolucijama, a čojstvo i junaštvo kučkog vojvode i junaka – podaničkim služenjem strancima i unutrašnjim tajkunima.
Prevara se temelji na laži, a laž ne može trajati vječno. I tu se vraćamo čovjeku kojeg su mnogi vrijeđali i pokušavali osporiti– Slobodanu Miloševiću. Danas, kada sagledamo sudbinu Srbije, Crne Gore i cijelog Balkana, jasno je: bio je bez imalo rezerve - pravu. Ne samo u idejama, već i u procjenama. Vidio je šta dolazi – raspad naroda, morala i identiteta. na posletku, nije slučajno što ga se i danas plaše.
Dakle, danas nije nikakav praznik većinske Crne Gore. Ovo je podsjetnik na najtežu nacionalnu kapitulaciju u novijoj istoriji. Ali nada postoji – u narodu koji nije zaboravio ko je, šta je i kome pripada. Dobro je što su danas u vlasti i one stranke i pokreti koji otvoreno govore istinu: da je referendum pokraden, da Crna Gora nije slobodna, i da moramo nazad – ne u prošlost, nego u pravdu.
Istinska sloboda neće doći iz Brisela, Vašingtona, ili iz ambasadorskih recepata. Ona će doći kad se kao narod pokajemo – pred precima, pred Srbijom, pred Rusijom, pred Bogom. Kada vratimo bratske veze sa Beogradom, kada izađemo iz NATO saveza koji više nikoga ne štiti, već raspiruje ratove, mržnju i masovna ubistva, na čemu je do sada i opstajao. Ukrajina je dokaz: cijela konstrukcija zapadnog "sistema vrijednosti" puca pred našim očima.
Crna Gora mora biti dio onoga što jeste – srpskog duhovnog, kulturnog i istorijskog prostora. Samo tada će pronaći mir. A 21. maj će jednom u budućnosti biti obilježavan – ne kao dan nezavisnosti, već kao dan kada je počela velika obmana, iz koje smo – nekad – konačno izašli.
