PIŠE: Milenko Jovanović
Ah, kakva drama. Kakva nacionalna tragedija. Predsjednik Skupštine Crne Gore, Andrija Mandić, ni ove godine nije pokazao osnovni nivo discipline i poštovanja prema svetinji zvanoj 21. maj – Danu nezavisnosti. Nije poslao čestitku. Ni riječi. Ni "smajli(ć)". Ni srce u bojama zastave.
I sada – naravno – NATO bilteni, autošovinističke redakcije i ostale strateške podružnice „civilnog društva“ (čije fakture inače plaćaju ambasade i donacije za „održivu demokratiju“) padaju u depresiju. „Kako je mogao?!“, urliču. „On je predsjednik Skupštine! On predstavlja sve građane!“ — kažu, naravno, misleći isključivo na one građane koji su 2006. glasali pod nadzorom mafije, uz pasoše iz Lješanske nahije, sa kancelarijama DPS-a koje su ličile na berze glasova. Da ne spominjemo CIA kurseve za „obojene revolucije“, koji su, srećnim sticajem okolnosti, baš tada imali diplomce u Podgorici.
Neka mi bude dozvoljeno da primijetim: Šef parlamenta, kao svaki normalan čovjek, jednostavno ne želi da čestita nešto što izgleda kao državnost, a funkcioniše kao d.o.o. firma. Jer šta je zapravo nastalo 21. maja 2006? Nije to bila neka velika demokratska pobjeda naroda – to je bio tehnički postupak da bi Milo Đukanović i njegovi ljudi, već duboko uvezani sa raznim tipovima iz mračnih krugova i teftera, dobili svoj legalizovani privatni posjed. Zvali su ga "država". U praksi, to je bilo nešto kao Crna Gora™ – sa logotipom, ali bez suštine.
Čestitati 21. maj znači staviti pečat na sve ono što je došlo poslije njega. Na ekonomski genocid nad sjeverom. Na društvenu piramidu u kojoj se do vrha dolazilo isključivo putem poslušnosti, koverte, kumstva ili brata od tetke. Na uređeno bezakonje u kojem su tajkuni postali „ugledni biznismeni“, a narod roblje u tuđoj državi za koju su ga ubijedili da je njegova.
Andrija je, dakle, samo ostao dosljedan. Nije pokleknuo pred novim talasom „civilizovanog“ pritiska. Nije pristao na ljudsku i političku kapitulaciju. Jer da jeste – od njega bi već tražili da sljedeće godine obuče majicu sa otiskom „Da, Milo!“ i zapleše u kolu sa LGBT aktivistima, NATO penzionerima i jednim dijelom NVO sektora koji inače pola godine živi u Briselu, a pola u Tivtu ili Podgorici.
I što je najljepše – isti ti koji su godinama ćutali na sistemsku pljačku i (li) u njoj svim mogućim resursima participirali, kao i na izborne manipulacije, na progon svakog ko misli drugačije – sada su šokirani jer jedan čovjek nije poslao čestitku. Neki bi rekli: imaju li oni ogledalo? Ja bih pitao: imaju li bar kap stida?
No nije ovo prvi put da isti krugovi vrište zbog „neprimjerenog“ ponašanja Andrije Mandića. Smeta im kad kaže da je srpski narod u Crnoj Gori diskriminisan. Smeta im kad se slika sa patrijarhom. Smeta im što uopšte postoji, jer podsjeća na ono što su htjeli da potpuno izbrišu – da je ovo bila zemlja ravnopravnih naroda, u kojoj se niko nije morao stidjeti ko je i šta je. Do 2006. godine, naravno.
Zato Andrija nije čestitao. Jer čestitati 21. maj u Crnoj Gori je kao da čestitaš čovjeku godišnjicu braka koji je sklopljen na prevari, sa falsifikovanim dokumentima, i u kojem su mu ukrali i kuću i prezime. To je simbol datuma kad je narod izgubio sve, a jedan čovjek dobio sve – od privatne obale, do monopola na pravdu.
Uostalom, ako se već čestita 21. maj kao „Dan nezavisnosti“, onda bismo po istoj logici mogli čestitati i 12. april 2001. – dan kad je hrvatski novinar Ivo Pukanić u „Nacionalu“ prvi put objavio priču o švercu duvana iz Crne Gore i direktno povezao vrh države sa kriminalnim klanovima. Taj tekst je kasnije koštao Pukanića života, a Crnu Goru, i do danas, međunarodne sramote.
Ili, možda, da slavimo 10. mart 2021., dan kad je Evropol predao crnogorskim tužiocima prve podatke iz „Skaj aplikacije“, pa smo konačno i zvanično saznali ono što je narod odavno znao – da su narko-klanovi, najvšiji policijski funkcioneri, tužioci i šefovi suda bili dio istog sistema. Države u državi, koja je funkcionisala kao dobro uvezan mafijaški sindikat.
Zar ne bi i to trebalo da slavimo? Jer sve je to – posljedica „nezavisnosti“. Sve je to rascvjetalo u državi čiju čestitku Andrija, zamislite, nije poslao.
U zemlji u kojoj je država godinama bila privatni kartel sa himnom, u kojoj se poštenje mjerilo lojalnošću jednom čovjeku, a pravda telefonom, prkosan prezir fiktivnih praznika postaje čin dostojanstva. Čestitati 21. maj, a prelaziti preko onoga što se iza tog datuma krije, značilo bi saučestvovati. A Mandić je, i ovoga puta, izabrao da ne saučestvuje.
