Izdaja koja bi Crnu Goru mogla koštati nestanka

PIŠE: Milenko Miško Jovanović

Crna Gora se, čini se, svjesno uvela u geopolitički ćorsokak. Bez stvarne snage i uticaja, ali sa neshvatljivo velikom ambicijom da se nađe u prvim redovima zapadnih sankcija prema Rusiji, naša država danas snosi rizike koji višestruko prevazilaze njene kapacitete i, što je još važnije, njene interese.

U trenutku kada se sve više zapadnih analitičara, pa čak i pojedinih zvaničnika, pita da li su sankcije Rusiji postigle željene efekte ili su se, poput bumeranga, vratile njihovim kreatorima, Crna Gora i dalje „trči ispred stroja“, ubjeđena da je to put ka „evropskoj porodici“. Pitanje je, međutim, hoće li takve porodice i takvog svijeta uopšte biti u bliskoj budućnosti.

Crna Gora je najmanja članica NATO-a, bez realne vojne, ekonomske ili demografske snage. "Naša" spoljna politika, međutim, ponaša se kao da iza nas stoje hiljade tenkova, milioni građana i strateški značajna geografija. Istina je, nažalost, sasvim drugačija.

Ubrzano svrstavanje uz svaki zapadni paket sankcija, diplomatska agresija prema Rusiji i istovremeno učešće u potezima koji idu direktno protiv interesa tradicionalnih saveznika — poput Srbije — vodi Crnu Goru na kurs koji može završiti gubitkom same državnosti.

Mnogi su skloni da potcijene dugoročne kapacitete Rusije. Danas, kada je ishod sukoba u Ukrajini sve bliži ruskoj pobjedi ili, najmanje, realizaciji njenih ključnih strateških ciljeva, Balkan ponovo ulazi u sferu ruskog interesa. To je region u kojem Moskva ima istorijske, kulturne i religijske veze, a njen uticaj će, sve je izvjesnije, u godinama koje dolaze rasti.

Crna Gora, u takvom razvoju događaja, može postati simbolična žrtva, ne zbog njene važnosti, već kao poruka drugima. Jer, nema države koja se od Rusije odrekla, a da nije na kraju za to platila cijenu. Najzad, sjetimo se prokletstva Svetog Petra Cetinjskog: "Dabogda živo meso otpadalo od onoga ko odstupi od Hristoljubive Rusije".

Upoređujući politiku Srbije i Crne Gore, razlike su evidentne. Srbija, uprkos pritiscima, vješto balansira između Istoka i Zapada. Beograd ne zatvara vrata nikome, ali dobro zna ko mu je istorijski saveznik. Taj pragmatizam, mada ne lišen povremenih oscilacija, pozicionira Srbiju kao državu koja će znati da izvuče koristi iz svakog raspleta.

I upravo ta politika Srbije, uz sve izraženiju podršku velikih sila poput Rusije i Kine, dovodi nas do zaključka koji se do juče mnogima činio nemogućim: vraćanje Kosova i Metohije pod punu kontrolu Srbije nije samo moguće — ono je sve izvjesnije.

Geopolitički uslovi se mijenjaju. NATO, koji je decenijama garantovao status kvo na Kosovu i Metohiji, gubi pozicije širom svijeta, a njegova sposobnost da zadrži uticaj na Balkanu slabi. Sa porazom zapadne politike u Ukrajini, prestaće i monopol nad rješavanjem balkanskih pitanja. Tada će nastupiti vrijeme za ispravljanje istorijskih nepravdi.

Puni povratak Kosova i Metohije u utsavno-pravni i fizički okvir Srbije, bilo kroz postepenu demilitarizaciju, bilo kroz direktne odluke velikih sila, biće dio novog poretka. Zapad će morati da prihvati novu realnost, a Srbija će, kao jedina ozbiljna i stabilna država u regionu, dobiti ono što joj pripada — i po istoriji i po pravu.

Jedan od mogućih scenarija, ako se strateške karte ponovo podijele, jeste i prirodno približavanje crnogorske obale Srbiji, bilo kao posljedica unutrašnjih procesa, bilo kao kompenzacija u široj geopolitičkoj rekonfiguraciji regiona. Ne bi bila prva situacija u istoriji da Srbija, nakon višedecenijskog gubitka izlaza na more, ponovo dobije ono što joj pripada.

Takođe, u takvom razvoju događaja, ne treba isključiti ni pomjeranje granica prema dijelovima današnje Hrvatske, prije svega na prostorima koji su nekada bili u srpskoj državnoj i kulturnoj zoni.

Sa druge strane, postoji realna opasnost da Crna Gora, kao kaznu za svoju izdaju, bude ostavljena na milost i nemilost velikoalbanskim apetitima koji odavno bujaju u Tuzima i Ulcinju. Ako NATO izgubi svoju poziciju na Kosovu i Metohiji — a sve upućuje na to da će Rusija uticati na takav rasplet — Albancima će biti neophodna „kompenzacija“ koja bi se, po logici geopolitike, mogla tražiti upravo na teritoriji Crne Gore. Moskva, pragmatična kakva jeste, možda će u jednom trenutku podržati takav razvoj, ne zbog ljubavi prema Albaniji, već kao poruku i kaznu Crnoj Gori.

Sve to vodi ka jasnom zaključku: Srbija će vratiti Kosovo i Metohiju. Republika srpska, neupitno, vjerovatno u većim granicama od aktuelnih, postaje jedinstvena teritorija sa Srbijom. To više nije pitanje želje, nego pitanje vremena. A sve se primaklo mnogo bliže nego što mnogi žele da vide. Ko bude stajao na pogrešnoj strani istorije u prelomnom trenutku koji munjevitom brzinom stiže, plaćaće cijenu. Crna Gora, ako nastavi kurs izdaje, rizikuje da tu cijenu plati najskuplje.

Crna Gora se igra opasne igre, i možda je već prešla tačku bez povratka. Umjesto da gradi mostove i čuva svoju neutralnost, svjesno se pozicionirala kao neprijatelj onog velikog i istorijskog prijatelja na kojeg se uvijek mogla osloniti.

U epohi koja dolazi, kada će Rusija sve više odlučivati o ključnim pitanjima Balkana, moglo bi se desiti da mali, a nerazumni, budu prvi koji će nestati sa mape.

Istorija nas uči da geopolitičke greške malih država, kada ih naprave na pogrešnoj strani, često ne bivaju ispravljene. One se, jednostavno, plaćaju. Najčešće veoma skupo.