Crveni karton za mrzitelja Srbije: Korak ka normalnosti
PIŠE: Mićo Lutovac
Vijest koju je donio IN4S o otkazivanju gostoprimstva crnogorskom reditelju Danilu Marunoviću od strane institucija Republike Srbije, samo dan prije zakazanog nastupa u Narodnom pozorištu u Beogradu, pokazuje kako se ponaša ozbiljna država koja zna gdje su granice pristojnosti, kulture i nacionalnog dostojanstva. Ovaj čin nije čin cenzure, već jasan signal da Srbija neće pružati platformu onima koji je vrijeđaju, ismijavaju i satanizuju – bez obzira na to u kakvo „umjetničko pakovanje“ te uvrede bili zamotane.
Srbija – „smrad ratnog zgarišta“? Vidovdan – „patološki kult poraza“?
U tekstu objavljenom na Portalu Analitika, Marunović na vulgaran, antisrpski i ideološki zadojen način vrijeđa Srbiju, njenu istoriju, narod i simbole. Nazvati Srbiju „smradom ratnog zgarišta“, Vidovdan „kultom poraza“, a njenu istorijsku svijest „mitomanskom“ nije ništa drugo do ideološka agresija. I onda, samo 24 časa kasnije, očekivati da ta ista Srbija – koju ste upravo vrijeđali – otvori vrata svoje najvažnije kulturne institucije? Takvo ponašanje ne zaslužuje ništa drugo do ono što je uslijedilo – otkazivanje gostoprimstva. Svaki sličan slučaj u budućnosti treba očekivati da će biti tretiran isto – Srbija više nije i ne smije biti prostor slobodne mržnje prema sebi.
Moralna selektivnost i cinično ćutanje o stradanju Crnogoraca na KiM
Ono što dodatno otežava položaj g. Marunovića i sličnih glasnogovornika „umjetničkog antifašizma“ jeste njihovo istovremeno grobno ćutanje o stvarnim, dokumentovanim stradanjima. Nije poznato da je Danilo Marunović, niti većina intelektualaca sličnog profila u Crnoj Gori, ikada javno osudila ono što je nad njegovim, crnogorskim narodom učinjeno na Kosovu i Metohiji. A ako je ikada i igdje bilo elemenata genocida u posljednjim decenijama – to je bilo upravo na KiM, i to ne samo nad Srbima, već i nad Crnogorcima. Prema zvaničnim statistikama, 1999. godine na KiM je živjelo preko 30.000 Crnogoraca. Danas, njihovo brojčano stanje je spalo na svega 19 lica. Crkve su porušene, groblja preorana, kuće spaljene, a čitava jedna zajednica – nestala.
Gdje je taj angažovani glas protiv etničkog čišćenja? Gdje su reditelji, glumci, pisci i kolumnisti da progovore o nestanku Crnogoraca u srcu Kosova? Zašto o tome ćuti kulturna i politička elita Crne Gore? Zar su neka stradanja dostojna memorije, a neka se mogu prelaziti ćutanjem, ako se ne uklapaju u dominantni narativ?
Crnogorci i Vidovdan – istorijska činjenica, a ne mit
Bez obzira na to što potpisnik ovog teksta zna da su Crnogorci „so soli srpske“, i da su Vidovdan – kao simbol istorijske borbe, žrtve i časti – slavili zajedno sa ostatkom srpskog naroda, i prije i nakon ratova, neosporno je da su se od 1948. godine mnogi nacionalno izjašnjavali kao Crnogorci. Ali ti Crnogorci su sve do 1999. godine čuvali isti taj Vidovdan, poštovali istu istoriju, čuvali zajednička groblja i vjerovali u isti stradalni kontinuitet. Sramota je što se danas u Crnoj Gori o tome ćuti, kao da je riječ o tuđem, a ne o vlastitom stradanju i istoriji.
Slučaj Marunović nije samo pojedinačni incident. To je lakmus papir kako se Srbija odnosi prema sebi i kako će se ubuduće odnositi prema svima koji pokušaju da vrijeđaju njenu čast i institucije, a potom, bez trunke odgovornosti, očekuju počasti i podršku. Svaki koji na taj način nastupa – proći će isto. Srbija time šalje poruku da nije gluva na uvrede, niti naivna pred licem onih koji je preziru.
Ovo je korak u pravcu normalnosti. I korak koji treba pozdraviti. Umjetnost – da. Sloboda izražavanja – da. Ali ne na štetu nacionalnog dostojanstva. Ne na račun prećutanih stradanja. I ne u ime „kulturne saradnje“ koja se pretvara u ideološku ofanzivu. Država koja se brani – postoji. Država koja ćuti – nestaje. Srbija, ovoga puta, nije ćutala. I s punim pravom.
