Kapela na vrhu Lovćena je neupitna volja naroda i dug prema Njegošu

PIŠE: Mićo Lutovac

Pitanje Njegoševe kapele jedno je od najjasnijih i najprisutnijih u Crnoj Gori. Malo je tema o kojima narod toliko postojano ima nedvosmislen stav, a još manje stvari u našoj istoriji koje su tako čiste i zapisane kao Njegoševa poslednja želja: da bude sahranjen u kapeli na vrhu Lovćena. Ne na drugom vrhu, ne u drugom zdanju i ne pod tuđom arhitekturom, nego u svojoj kapeli, na svojoj planini, u svojoj Crnoj Gori. Ko god želi da mijenja tu činjenicu, mora prvo da sruši samog Njegoša.

Njegoš nije slučajno izabrao Lovćen. Ni u životu ni u smrti nije posezao za politikom, niti za tuđim interesima, već za suštinom Crne Gore. Njegov izbor bio je oslonac: narod, planina i Bog. Nije ostavio želju koja se može tumačiti, već amanet praćen riječima koje su u narodu postale kletvenik. Ako se ne ispuni, neka prokletstvo padne na onoga ko ga pogazi. Danas je jasno da stid nije na Njegošu, već tamo gdje je amanet pregažen.

Oni koji pokušavaju da vraćanje kapele predstave kao politički projekat izbjegavaju jednu činjenicu: narod u većini podržava obnovu kapele. To nije potrebno dokazivati istraživanjima. Dovoljno je pitati ljude od Boke do Katunske nahije, od Bara do Podgorice, od Kolašina do Andrijevice. Narod želi ono što je i Njegoš želio. Upravo zato danas najjasnije govore mitropolit Joanikije i Andrija Mandić. Oni ne nameću ništa, već izgovaraju ono što narod već misli.

Kapela nije ideološko pitanje, već istorijski i duhovni poredak. Oni koji joj se protive zamjenjuju svoje ideološke napade za stvarnost. Za njih je svako podizanje crkve nazadovanje, a svako pominjanje Njegoša nacionalizam. Ali vrijeme je pokazalo da Njegošev grob nije igračka. Njegova kapela ispunjava Njegoševu poslednju volju, drži crnogorsku istorijsku vertikalu i čuva duhovni kontinuitet naroda.

Mauzolej je bio politički projekat jedne epohe i jedne ideologije. Kapela je nasljeđe naroda. Od njenog rušenja postoji podjela: narod i kapela, režim i mauzolej. Ta podjela traje i danas. Zato je pripisivanje kapeli „sujevjerja“ samo nastavak iste arogancije i mržnje koja ju je srušila.

Poštovanje prema precima nije strah, već temelj dostojanstva. Onaj ko se podsmijava krstu, molitvi, grobu i poklonu, podsmijava se narodu i njegovoj tradiciji. Narod ne plače na Lovćenu niti rida. Samo traži ono što je njegovo.

Za narod Njegoš nije „tvar“ ili „simbol“, već živi kamen naše vertikale. Kapela nije „grobina“, već tron jedne misli: da je čovjek ništa bez Boga, narod ništa bez pravde, a nacija ništa bez korijena.

Vraćanje kapele nije revanšizam, niti nadmetanje. To je čin dostojanstva i ispravljanje nepravde koja traje više od pola vijeka. To je podizanje onoga što je oboreno ideološkim čekićem tuđeg duha. To je vraćanje Njegoša tamo gdje je on sam htio da bude.

Kada danas čujemo glas mitropolita Joanikija, Andrije Mandića, brojnih bratstava, intelektualaca, sveštenstva i građana, ne čujemo institucionalnu pohlepu niti mračnu agendu. Čujemo ono što je zapisano u samom srcu Crne Gore: vratite kapelu, ispunite Njegoševu volju, okajte grijeh. Jer ko gazi amanet, gazi svoju dušu.