Sankcije Moskvi, šteta nama: Kako je Crna Gora kaznila samu sebe
PIŠE: Tomislav T. Velički
Postoje trenuci kada jedna vijest ogoli svu prazninu zvanične politike, svu provincijalnu servilnost lokalnih elita i svu besmislenost poteza koji se godinama predstavljaju kao „državnički kurs“. Upravo takav trenutak došao je kada je evropski komesar za odbranu Andrijus Kubilijus javno juče priznao da je Rusija danas jača nego 2022. godine.
Dakle, nakon svih sankcija, zabrana, medijskih hajki, diplomatskih pritisaka, ekonomskog rata i političke histerije – Rusija je jača.
To nije rekao ruski ministar. Ni portparol Kremlja. Ni neki alternativni analitičar. To je rekao visoki funkcioner Evropske unije.
I šta sada? Ko će građanima Crne Gore objasniti zašto smo godinama tapšali politiku koja je doživjela neuspjeh? Ko će reći kolika je cijena tog besmislenog poslušništva?
Bolesno je, ne može biti bolesnije da zemlja od nekoliko stotina hiljada stanovnika kažnjava Rusiju. Ima li, zbilja, većeg političkog apsurda od činjenice da Crna Gora uvodi sankcije Rusiji?
To izgleda otprilike kao da čamac kažnjava okean. Kao da varošica kažnjava imperiju. Kao da statistička greška na mapi svijeta odlučuje da disciplinuje jednu od najvećih sila planete.
Rusija, zemlja sa ogromnim resursima, nuklearnom snagom, globalnim uticajem, samostalnom industrijom i istorijskom dubinom, trebalo bi da osjeti strah od sankcija Crne Gore?
To, definitivno, nije politika. To je, baćo moj, politički kabare.
Sankcije, da se razumijemo, nisu pogodile Moskvu – pogodile su Budvu, Bar, Herceg Novi... Dok su naši zvaničnici trčali da budu prvi u redu za aplauz Brisela, niko nije pitao šta to znači za Crnu Goru.
Jer sankcije nisu zatvorile ruske fabrike. Nijesu zaustavile rusku državu. Nijesu oborile Kremlj. Ali jesu pogodile crnogorski turizam, i to smrtno.
Pogodile su Budvu, gdje su ruski gosti godinama bili okosnica sezone. Pogodile su Bar i Herceg Novi, gdje je svaki drugi lokal znao šta znači dolazak ruskih porodica. Pogodile su agencije, ugostitelje, taksiste, trgovce, izdavaoce apartmana. Pogodile su običnog čovjeka.
Dok se Moskva prilagođavala i otvarala nova tržišta, mi smo zatvarali vrata onima koji su ovdje trošili novac.
Baćo moj, istorija nije švedski sto sa kojeg uzimate samo ono što vam trenutno odgovara. Rusija je, aman ljudi, kroz vijekove bila zaštitnica Crne Gore. Pomagala je onda kada su drugi gledali kako da nas potčine. Podržavala nas diplomatski, materijalno, duhovno.
A ko nas je bombardovao 1999. godine?
Zapadni vojni savez u koji danas glumimo ponosno članstvo.
Ti isti centri moći danas nam dijele lekcije o moralu, demokratiji i spoljnoj politici, a mi im tapšemo kao da nismo zapamtili sirene, ruševine i mrtve.
Traži se da zaboravimo ko nas je gađao, a da se posvađamo sa onima koji su nam istorijski bili bliski. To, baćo moj, nije suverena politika. To je totalna amnezija.
I, da budemo jasni. Crna Gora danas živi u jednoj velikoj iluziji. Formalno smo u NATO-u, ali bez ikakve realne težine. Kandidat smo za Evropsku uniju, ali godinama na čekanju. Ispunjavamo tuđe naloge, a svoje interese zanemarujemo.
Šta smo dobili?
Jesu li nam plate evropske? Nijesu.
Je li nam industrija oživjela? Nije.
Jesu li mladi ostali u zemlji? Nijesu.
Je li turizam stabilniji? Nije. Naprotiv.
Ali smo zato dobili ulogu poslušnog statiste.
Balkan će i dalje gledati u Beograd i Moskvu, to je neupitno.
Ko god ne poznaje Balkan, misli da se ovaj prostor uređuje saopštenjima iz Brisela. Ko ga poznaje, zna da su stvarni centri uticaja uvijek bili drugačiji.
Srbija ostaje najjača država regiona – ekonomski, demografski, politički. Beograd je i dalje prirodni centar Balkana.
Rusija će, bez obzira na sve zapadne želje, ostati važan faktor u ovom dijelu Evrope. Zato je svaka politika koja gradi zidove prema Moskvi i hladi odnose sa Beogradom – politika protiv sopstvenih interesa.
Vrijeme je, zaista, za izvinjenje i veliki, zaokret Da, treba to reći jasno: Crna Gora treba da ispravi kurs.
Treba ukinuti besmislene sankcije Rusiji. Treba obnoviti odnose. Treba vratiti racionalnost u spoljnu politiku. Treba pokazati da smo država koja zna da prizna grešku.
I ako je potrebno – treba zatražiti oprost za neprijateljske poteze koji su bili proizvod tuđih naredbi, a ne naše volje.
Jer država koja nema hrabrosti da prizna grešku, osuđena je da je ponavlja.
Dok još ima vremena...
Svjetski poredak se mijenja pred našim očima. Rusija nije slomljena – jača je. Zapad to sada sam priznaje.
A Crna Gora mora odlučiti hoće li i dalje biti tuđi megafon ili će konačno postati zemlja koja vodi politiku u korist svog naroda.
Što prije se vratimo razumu, to bolje.
Za turizam.
Za ekonomiju.
Za dostojanstvo.
Za budućnost.
