"Devet suza za Bakoče" - roman koji otvara nezacijeljene rane Crne Gore

Obilježavanje 80-godišnjice stradanja velikog zbjega vojske i naroda iz Crne Gore, izazvalo je brojne komentare i iznova pospešilo polarizaciju u našoj javnosti, koja još uvijek stražari nad rovovima, razasutim grobovima i "istinama" bratoubilačkog rata. "Ta velika tragedija o kojoj se mnogo znalo, ali se govorilo isključivo iza zaključanih vrata i u pola glasa,  držana je tako u životu sjećanja poput neke zabranjene biljke koja nije smjela da ugleda svjetlost niti da je ljudi vide,  jer bi tako posvedočila istinu. A, ona, i tako slabo zalivana i sa to malo svetlosti nije svela, već daje i list i plod", govori u intervjuu za "Srpske Novine" Miljena Drndar autorka romana "Devet suza za Bakoče" koji opisuje upravo tragediju Crne Gore od koje se još nismo oporavili.

Ovaj roman se pojavio prošle godine u izdanju "Štampar Makarije" i odmah izazvao pažnju čitalaca, ne samo u Crnoj Gori.

Umjesto da protivurječi dugodecenijskim tabuima, Miljena se odlučila da omelemi dugotrajuće i nikad zacijeljene rane, od kojih Crna Gora, kao što možemo da vidimo,  i danas pati jednako kao i tih strašnih godina kada su njeni sinovi i kćeri ostavljali kosti širom golgotnog puta "od Vezirovog do Zidanog mosta"

Roman „Devet suza za Bakoče“ danas biva izuzetno aktuelan jer teme kojih se dodiruje njegova radnja možda nikada ranije nisu bile vidljivije i tako popularne kao danas u crnogorskoj javnosti, uprkos tome što se o njima već 80 godina zna i govori ispod glasa. Šta je bilo ključno i presudno za izbor istorijskih događaja u romanu, a posebno se najprije osvrnimo na Lijevče Polje?

Istina, kao i Sunce, koliko god izgledalo da je jedna, (i da jeste jedna) uvijek drugačije izgleda kada se pogleda sa različitog mjesta, ujutru, u podne i uveče. Neko je ne vidi jer je preblizu, neko jer mu je zaklanjaju ideološki oblaci, neko jer je naprosto slijep, a rijetki su oni koji vide da je iako jedna – mnogostruko različita.

Ja sam željela da ispisujući ovu porodičnu sagu, dvije porodice, učinim upravo to – da približim istinu, približavajući im ljude, likove koji imaju imena, osjećanja i sudbine koje ponekad najmanje zavise od njih.

U teškim vremenima izbor je vrlo često sužen do nemogućnosti biranja. Kada ste vojnik, nažalost, ta mogućnost je gotovo nikakva. Lijevče polje je polje stradanja crnogorske vojske, izbjeglica i sveštenstva, a koje je kasnije nastavljeno do Slovenije. Okolnosti koje su do toga dovele bile su brojne. Danas, ljudi nemaju vremena da se upuštaju i istražuju šta se tamo zaista dogodilo. Neki uzimaju posleratne izvore zdravo za gotovo. Neke ne zanima, u moru današnjih problema. U romanu opisujem dio toga, a onda uzevši čitaoca za ruku provodim ga da pogleda unutrašnji doživljaj učesnika tih događaja.

Istoričar Nemanja Dević je na jednoj promociji rekao da je na njega najveći utisak ostavilo to što sam napisala roman o poraženima i da je o pobjednicima već toliko napisano da je jedna ovakva knjiga bila neophodna. A shvatiti da u građanskim sukobima, u ideološkim sukobima nema pobjednika i poraženih već da su svi poraženi – možda je najveća poruka ove knjige.

Zašto do danas ta duboka rana nije izlečena i jaz nije premošćen? Zato što rana koja se stalno truje lažima kao otrovom stalno iznova krvari, a kada se u jaz baca zemlja da se zatrpa - ona samo sleže i ide dublje. Zato što za tako nešto mora da se napravi melem, da se izgleči i izgradi most da sastavi strane. Taj melem i most je istina, dvije njene osvetljene strane i činjenica da su obje bile i u krivu i u pravu.

Tek onda se te kolone mogu približiti, tek tada će se pojaviti zarasla krasta. Onda kada ne budemo rušili spomenike jedni drugima, kada budemo shvatili da su svi ti spomenici naši, ma koja imena i ideologija iza njih stoji. Jer ispod svakog od njih počiva isti narod, nesrećne sudbine. Kao neko ko je iznutra imao pretke na obje strane, pobjednike i poražene, nadala sam se da to mogu da opišem tačno.

I tragedija na Medovi, pronašla je svoje mjesto u romanu, nažalost, vrlo malo poznat događaj izvan Crne Gore, a upitno je i koliko mlađeg svijeta uopšte zna za tu tragediju crnogorske dobrovoljačke vojske.

Tragedija na Medovi je plava grobnica crnogorske dobrovoljačke vojske jer su na taj nesrećni vojni brod stupili mladi ljudi kao vojnici, dakle ne kao turisti, ne kao civili, nego u vojnim kampovima Kanade, obučena vojska. Vraćajući se na poziv kralja Nikole da pomognu otadžbini bili su srećniji što idu u rat nego da ostanu u miru Amerike. Takav podvig je danas gotovo nezamisliv, mada ja nikada ne gubim nadu da bi i danas bilo takvih momaka. Nestrpljivi da opet ugledaju kopno voljene zemlje, odlučni da svoj život stave na raspolaganje iz čiste ljubavi. Proučivši izvore tog događaja nadam se da sam uspjela da dočaram dramu torpedovanog broda, brodolomnika i preživjelih. Osim toga, taj događaj se zbio istog dana (samo ujutru) kada se odigrala i bitka na Mojkovcu. Tako da je to bio najtužniji Badnji dan i Božić u istoriji Crne Gore. U slikama mojih junaka koji preživjeli idu plažom kao mrtvi, koji sahranjuju na proplancima one kojima je miliji bio povratak i čežnja za vazduhom i stadom ovaca... sadržana je sva tragika naših odlazaka i povrataka.

Opisujući ta dva događaja vratila sam mali dug precima za nezaborav.

Roman prati dvije porodice kroz cio dvadeseti vijek, preplićući im sudbine. Svi likovi obojeni su nizom tonova koji ne daju da ih vidimo crno ili bijelo. Nema izrazitih negativaca kao ni izrazitih pozitivaca ali sve ih na kraju volimo. Možda je moglo biti i nekog izrazitog negativca, kako to zahtijeva ponekad život?

Baš kao što sam rekla za istinu i događaje, to isto se odnosi i na ljude. Rijetki su oni kojima se ne može iskopati zrno dobrote. Tako nešto nisam mogla da iskopam jedino krvnicima u glavi u kojoj stradaju Mitrina majka i baba, ali njima se nisam dublje bavila. I one dobre, koji nemaju bar neki ljudski grijeh teško je naći. Čitaoci vole ovu knjigu i likove u njoj jer su tako ljudski obojeni, grešni, skloni padu, ali su ispravni u svojoj prvobitnoj postavci.

Ta postavka od djetinjstva, to je ono najbitnije. Zato ljudi vole Baja, čovjeka koji je poražen, jer njegovi motivi borbe od povratka iz Amerike bili su duboka ljubav prema zemlji, zato navijaju za njega da ostane u Parizu, kada je slomljen i mrtav čovjek. Zato Mitra i Savo nisu grešni preljubnici, zato što su zaljubljeni zatočenici vremena i okolnosti, zato Nikodija vole i oni koji su zakleti antikomunisti, jer je plemenite duše. A Mrguda vole i vjernici i ateisti, vole ga i ratnici i dezerteri, jer je lutao isto koliko i oni dok se nije pronašao. I konačno, zato vole i Leontija i Stašu, jer su potomci svih njih. Ovaj roman je roman suprotnosti koje sam, nadam se, toliko uvezala u jedan čvor da i ljudi najrazličitijih uvjerenja šalju slične utiske. A utisci su osim tih činjeničnih događaja, koji su mnogima značajni jer ih iznosim na svetlost posle decenija mraka, upravo emocije koje su im pokrenute, a da to nisu patetični pasaži već duboki izvori u samom čitaocu.

Zbog toga sam najsrećnija.

Koliko je bilo teško ne upasti u kolosjek današnjih priča u kojima su glavne teme droga, politika, kriminal, prostitucija i seks, jer takav, komercijalan narativ se najviše čita i najbolje prodaje? A opet, ova knjiga se mnogo čita u vremenu kada je pažnja svakolike publike statistički rečeno ograničena na dva minuta video klipa na tik toku i kratke vesti i naslova.

Nije bilo ni malo teško, jer moj cilj nije bio ni prodaja ni čitanost po svaku cijenu. Knjigu sam pisala, kao uostalom i prethodne, najprije zbog svog osjećaja unutrašnjeg duga zemlji, precima, djeci... a potom i zbog čitalaca koje ovo zanima. Pa ipak, mnogo se čita, kao što ste primijetili, uprkos svemu, što je veliki kompliment za moj rad. Recimo, jedna prijateljica me je pozvala da mi kaže da doslovno nije mogla da čuje gusle, a da je nakon čitanja pasaža o guslama pustila snimak na jutubu i da joj je sada sve jasno vezano za njih. Eto, tako neki divni trenuci u onome što radim, dakle najbitnije je ne podilaziti ni na koji način publici, već uvijek raditi po savjesti onoga što hoćete da kažete kao važno. A to se prepozna od strane onih kojima je bilo namijenjeno, čak i kada ni oni nisu znali da će to tu pronaći.

Sigurno je da ima i onih na koje ova knjiga neće ostaviti utisak. To znači da njima nije bila ni namijenjena. Ne mogu vas svi voljeti. I ne treba. Ono što je meni važno, jeste da je istorijski tačna, a interpretacije se odnose samo na likove i njihove doživljaje, na šta kao pisac imam pravo, jer svijet knjige koju pišem zavisi samo od mene.

Šta vam je bilo najteže napisati?

Dva detalja su bila jako teška. Poglavlje u kojoj su ubijene Mitrina majka i baba, svakako mi je bilo najteže. Nakon toga sam završila u hitnoj pomoći, jer kada pišem proživljavam sve u slikama. Dok sam to pisala, uznemirenje je nabujalo do nemoći - nikada prije mi se to nije dogodilo, a ovo je četvrti roman koji sam napisala.

Druga najteža stvar je ista u svim mojim romanima, a ona se odnosi na one slike i pasaže u kojima treba da opišem ljubav mojih junaka tako da sve bude jasno šta se događa, strasno, intimno i fatalno, treba da gori i zemlja i nebo i papir knjige koju drže u rukama, a da ni za milimetar ne skliznem u banalnost i loš ukus.

Petar Arbutina je u recenziji Vaše knjige napisao kako je ovo povratak porodičnog romana na našu književnu scenu. Koliko je ovo samo Vaš, a koliko i svih drugih ljudi koji se u njemu pronalaze?

Mislim da ovaj roman pripada više drugima nego meni. Ja sam ga posvetila i precima i potomcima... A najviše možda pripada Crnoj Gori, jer nas je rodila. Ako sam se ikome odužila njime – njoj sam.
Tek potom, roman kao saga, pripada meni i mom stablu. Kao što sam i napisala – sve se to nije dogodilo, a ipak sve je bilo tako. To je najtačniji opis. Svi ti likovi našli su svoje grane i u desetinama poruka čitalaca koji su mi se javljali svoje utiske i kažu kao da sam pisala o njihovim porodicama. Neopisivo je lijep taj osjećaj za autora.

U Crnoj Gori ste već imali promociju romana. Sada, dok  svakodnevna traje buka "čuvara istine" postoji potreba da nam Bakoči "iz prve ruke" ponovo opišu ovu tragediju cijele Crne Gore. Da li će i kada biti novih promocija? 

Naravno, već sam se odazvala pozivima iz Podgorice i Nikšića u septembru ove godine. Veoma se radujem susretima sa čitaocima u Crnoj Gori, koju oduvek doživljavam svojom i kojoj se uvijek vraćem, kao svojoj kući.

Iz biografije

Književnica Miljena Drndar, rođena je 8. decembra 1970. godine u Požarevcu. Završila je Pravni fakultet u Beogradu.

Autor je romana: "Vaga za netačno merenje"(2011), "Dva i dva su pet" (2014.), "Zašivanje oblaka" (2019) i "Devet suza za Bakoče" (2024)  kao i priča, pesama i putopisa koje su objavljeni u zajedničkim zbirkama, na portalima i književnim časopisima.

Član je Udruženja književnika Srbije, Udruženja književnika Crne Gore i Udruženja novinara Crne Gore.
Udata je i ima ćerku i sina. Živi i piše u Nemačkoj.

................................

Razgovarao: Goran Ćetković