Svetom liturgijom koja je služena u Hramu Svetog Jovana Vladimira, započelo je praznovanje Badnjeg dana u Baru. Liturgijom načalstvovao je protojerej-stavrofor Slobodan Zeković, a sasluživali su protojerej-stavrofor Radoman Mijailović, iguman Prokopije (Vuković), protojereji Jovan Plamenac, Ljubomir Jovanović, Mladen Tomović i Nikola Radović i jerej Aleksandar Orlandić. Za pjevnicom je odgovarao hor „Sveti Jovan Vladimir“.
Izvinuvši se u ime Mitropolita Joanikija koji je trebao da na Badnji dan tradicionalno služi u barskom hramu, otac Slobodan rekao je da je razlog Mitropolitovog nedolaska upokojenje arhimandrita Stefana (Kalika), koji je, kako kaže otac Slobodan, kao mladić od 16-17 godina iz rodne Dalmacije došao u Crnu Goru i ovdje tada sa jednim manjim brojem mladih ljudi željnih monaškoga podviga, koji su isto dobrim dijelom poticali iz Dalmacije, došao u Crnu Goru, gdje je teško bilo služiti kao sveštenik i kao monah u to vrjeme surovog komunističkog progona Crkve:
„Oni su došli i svoju mladost i svoj život ugradili u svetnje naše Mitropolije, čuvajući da se u njima ne ugasi kandilo vjere. Jedan, dakle, od tih hrabrih i odvažnih mladića bio je i arhimandrit Stefan, koji je od 1959. godine revnostno služio u svetnjama naše Mitropolije. Najprije u manastiru Kosijerevu, potom u Ostrogu i Morači, a najviše svoga svešteničkoga truda i monaškoga staža proveo je u manastiru Pivi, gdje je preko 20 godina bio iguman.
Poslednje godine svoga života već star i obolio, proveo je u manastiru Morači, gdje se juče mirno i upokojio i dušu svoju predao u naručje Hrista Bogomladenca, kome je od djetinjstva svoga vjerno i revnosno služio. Zbog velikog poštovanja prema arhimandritu Stefanu i svih njegovih zasluga za našu Mitropoliju, Mitropolit Joannikije prosto nije mogao drugačije da postupi, nego da pođe danas u manastir Ostrog, gdje će nakon zaupokojene Svete liturgije biti obavljeno i opjelo i sahrana blaženopočivšeg arhimandrita Stefana.“
Zatim je otac Slobodan prenio pozdrave Mitropolita Joanikija gradonačelniku Bara g. Dušanu Raičeviću, ministru Maji Vukićević i narodnim poslanicima Dejanu Đuroviću i Momčilu Lekoviću, kao i predstavniku Rimokatoličke crkve don Keljmendiju Spaćiju, koji su sa velikim brojem vjernog naroda molitveno prisustvovali Svetoj liturgiji.
U nastavku besjede prota Slobodan rekao je da smo danas pred dverima velikoga slavlja, velikoga praznika.
„Opet se i iznova sa velikom radošću, ljubavlju i trepetom molitvenim poklanjamo pred velikom tajnom ljubavi Božije, ljubavi Božije koja je Boga svela na zemlju, da nas grijehom posrnule i otuđene od Boga ponovo vrati u zajednicu sa Bogom živim i da nas vrati u onu slavu i dostojanstvo koju je Bog namijenio čovjeku od postanja svijeta. Velika i sveta tajna ovaploćenja jedinorodnoga Sina Božijeg koji je, primivši od Presvete Djeve Marije ljudsku prirodu, postao Sin čovječiji da bi nas, grijehom pale i otuđene od Boga, uzdigao, preobrazio, obnovio i učinio nas, kako kažu Sveti oci, bogovima po blagodati. Velika je i sveta ovo tajna koja kroz vjekove svima nama koji se sa ljubavlju i nadom u milost Božiju poklanjamo pred ovom svetinjom donosi mir, utjehu i radost. Radost vječnu, radost neprolaznu Carstva nebeskoga koju je Gospod pripremio onima koji ga vole, ljube, u Njega vjeruju i u Njega se nadaju.“
Ovo je praznik, naglašava otac Slobodan, koji nam uvijek, kao i svi drugi praznici Gospodnji, Majke Božije i Svetitelja Božijih, donose veliku radost i utjehu. Ali nekako uvijek posebna praznična radost bude u danima oko Božića. Upravo zbog te erupcije i projave silne ljubavi Božije prema svakome čovjeku. Tu radost uvijek da nosimo u svojim srcima, ona da nas krijepi i da nam daje snagu u svim životnim prilikama i neprilikama.
Osvrnuo se i na tragičan događaj sa Cetinja želeći da ova radost i ljubav Božija, koju posebno u ove dane osjećamo, utješi i srca naše braće i sestara, članova ožalošćenih porodica nevino postradalih na Cetinju.
„Isto tako i onih koji su postradali u istom gradu prije 2,5 godine. I svih onih širom svijeta koji su tužni, ranjeni, ucvijeljeni, jer smo svjedoci da nema kraja svijeta gdje se ne dešava neko stradanje, bol i patnja. Vitlejimski Bogomladenac svima da podari utjehu i snagu. Ožalošćenim porodicama sa Cetinja, sa kojima posebno svi ovih dana saosjećamo, da Gospod podari snagu, utjehu i vjeru da ovaj veliki bol i tugu koja ih je snašla iznesu hrabro i dostojanstveno. Molimo se Gospodu da u Carstvo nebesko primi duše svih nevino postradalih, da onima koji su ranjeni u ovom tragično događaju Gospod podari brzo ozdravljenje i oporavak, i da se svi pomolimo da se ovakve tragedije više nikada i nikome ne dešavaju.“
Na kraju Svete liturgije oci su u ime Mitropolita Joanikija svoj djeci podijelili božićne poklon paketiće, a djeca vjeronauke su ocima uzvratili darivavši ih poklonima koje su oni sami pripremili.
Badnjaci
Na platou ispred hrama u 15 časova počelo je tradicionalno paljenje badnjaka. U ime Crmničana badnjak su donijeli predstavnici sela Orahovo. Nakon osvećenja badnjaka sve prisutne u ime barskog sveštenstva pozdravio je otac Aleksandar Orlandić. Poželjevši svima srećan i blagosloven dan predprazništva rođenja Hristovog, otac Aleksandar se osvrnuo na ovaj veliki događaj u ljudskoj istoriji.
„Praznujemo događaj koji se desio u drevnim vremenima u tišini Vitlejimske pećine. Događaj kojem su svjedočila tek nekolicina pastira i trojica mudraca sa Istoka, ali događaj koji je podjelio svu istoriju. Događaj od koga se vrijeme i dan-danas mjeri na ono vrijeme prije rođenja Hristovog i ono vrijeme posle Njegovog rođenja. I to je način na koji se vrijeme mjeri u cijelom svijetu, znali mi za događaj koji je u centru vremena toga ili ne. Međutim, to je događaj koji daleko i prevazilazi istoriju, prevazilazi vrijeme, događaj koji je potresao nebo i zemlju.
Događaj koji je, kako sveti oci govore, veći od stvaranja svijeta, jer u tom događu je presazdana sva vaseljena od truležnosti u netruležnost. Slavimo dolazak Boga u tijelu. Bog, Logos, kako kaže Sveti Jovan Bogoslov, postade tijelo, postade čovjek, jedan od nas i nastani se među nama.
Dakle, onaj koji je prije svih vjekova od Oca rođen, rađa se u vremenu od majke. Onaj koji je tvorac neba i zemlje, postaje jedan od nas radi nas i radi našega spasenja. Kako pjevamo u troparu ovih predprazničnih dana, Hristos se rađa da bi obnovio lik, da bi nas koje je jednom sazdao po liku svojem i po podobiju, sazdao za vječnu ljepotu, vječni mir, radost i život. Sve ono što Bog jeste i što Bog ima da bi darovao nama, a ono što je prvosazdani čovjek sagriješivši, okrenuvši lice svoje od Boga, okrenuvši mu leđa izgubio. Bog se nije okrenuo od svoga stvorenja, nego upravo zato se i na današnji dan i rađa da bi obnovio lik svoj u nama. Hristos se rađa da bi podigao svoju tvorevinu – paloga čovjeka. I to je ono, braćo i sestre, što treba svi da znamo kada praznujemo ovaj praznik, sabirajući se ovako na ove blagoslovene događaje. Blagosloveni običaji, badnjak, i čestnice, i polaznici, sve to je dobro i blagosloveno, ako je u centru svega toga Bogomladenac Hristos i njegovo rađenje, događaj dolaska Boga u svijet. Ako toga nema, onda ni ovo sve što mi radimo nema smisla, a bojim se da nam može biti i na osudu.
Dakle, prije svega da znamo zašto se sabiramo i oko koga se sabiramo. Da ovaj plamen predstavlja plamen ljubavi Božije, koja se radi nas i radi našega spasenja ovaplotila i postala djete. Kao što je i mnogo vjekova prije toga događaja, Sveti Prorok Isaija govorio: „Sa nama je Bog.“ To je ono što je u centru ovog događaja. Sa nama je Bog, kako kaže Sveti prorok, razumite i pokorite se narodi. Razumite, jer u tom razumijevanju, u tom poznanju i jeste naše spasenje. Kako i sam Gospod kaže, život vječni je da poznate Boga Oca i onoga koga je poslao – Isusa Hrista. Dakle, to je centar onoga što praznujemo. Da je Bog postao jedan od nas, da je On sa nama. Dijete nam se dade; rađa nam se Sin. Dakle, Sveti prorok Isaija pjevao je prije mnogo vjekova, vidjeći duhovnim očima, Duhom Svetim, ono što se događa. I to je ono što je u centru ovog događaja.
Dakle, praznujući praznik, da se radujemo i veselimo, ali prije svega da znamo da se poklanjamo nas radi rođenom Bogomladencu kome neka je slava, sa Ocem i Duhom Svetim u vjekove vjekove.“
Nakon oca Aleksandra u ime Crmničana i sela Orahovo prisutne je pozdravio Marko Mašanović.
„Časni oci, draga braćo i sestre, pripalo mi je to zadovovoljstvo da u ime Crmničana, a ispred sela Orahovo, poželim srećan badnji dan. Kao što već mnogi znaju, Crmničani tradicionalno nalažu prvi badnjak ovdje na ovom mjestu, ispred hrama u Baru i veoma smo ponosni na ovu tradiciju. Ali ono što želim reći, jeste da svi badnjaci koji se nalažu i koji će se nalagati danas u toku cijelog dana, predstavljaju upravo ono što je univerzalna poruka Badnjeg dana i sutrašnjeg Božića, a to je poruka suživota, sloge, ljubavi i prijateljstva.
I na temelju te poruke, u danima kada se osnovne vrijednosti zajedništva često zaboravljaju, Božić nam pokazuje put da je ujedinjenje u ljubavi, poštovanju, međusobnoj pomoći, pravi put kojim trebamo ići. I stoga, želio bih da nas ovaj plamen sve ogrije, da donese toplinu u naša srca, sjetlost u naše duše, koja će nas voditi ne samo danas i sjutra, kroz sve životne izozove, već tokom cijelog života. Neka je nazdravlje i Badnji dan! Hristos se rodi!“
Dejan Vukić
