PIŠE: Mićo Lutovac
Dok se u Potočarima danas sabiraju mnogi da odaju pijetet žrtvama jednog od najtežih zločina u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije, na sceni se pojavljuje i tzv. Crnogorska pravoslavna crkva — doduše, u dva izdanja. Jedno predvodi čuveni „mitropolit“ pečatom "cetinjske tende", Miraš Dedeić, a drugo — njegov „kanonski klon“ Bojan Bojović zvani Boris. Obojica bez pastve, bez oltara, ali sa viškom mobilnog interneta i ambicije svojstvene NVO grantoprežima.
I tako, u NVO CPC koja i inače broji više frakcija nego vjernika, Potočari postaju pozornica. Sa svojim ličnim fotografima, lažnim ozbiljnim izrazima lica i uredno naštimovanim porukama za medije, pojavljuju se u različito vrijeme, da se ne bi slučajno susreli i fizički sukobili.
Zamislite sliku — u prvom planu Miraš sa skupocjenom štafetom iza koje nosi transparent „Pod Turcima je bilo najbolje“, sjeda na kamen u Potočarima i slika se pored table sa natpisom „Memorijalni centar“, kao da pozira za turistički katalog iz 1699. godine. Sa druge strane, Bojan-Boris, uredno našminkan, obuva nove cipele marke „PiJetet“ i čita sa tableta već unaprijed napisanu poruku o „saosjećanju i zajedništvu“.
Iznad svega — dron! Prati ih. Nije anđeo ni simbol nade, već kamerman projekta „internacionalno pomirenje kroz ličnu promociju“. A u pozadini — tihi žubor rijeke i još tiša istina: žrtve nisu rekvizit.
Tragikomično je, ali istinito.
Miraš, poznatiji po antisrpskim ispadima nego po molitvama, tom prilikom šalje poruku da je Crnoj Gori „najbolje bilo pod Turcima“. Nije razjasnio da li misli na harač, janjičare ili na doba kad su vladike u Poturicama tražile blagoslov. Ali on uvijek voli ekskluzive — samo ne na svoj račun.
Njegov duhovni rival i foto-konkurencija, „mitropolit“ Bojović-Boris, ne želi da zaostane. Njegov nastup je bez poruke, ali sa mnogo poza. Cilj je jasan — da u narednoj prijavi za NVO fondove ima makar jednu sliku iz Potočara. Jer, ako nemaš sliku, kao da nisi bio. A ako nisi bio, ne možeš dobiti grant.
Ironija dostiže vrhunac kad se shvati da su obojica — i Miraš i Boris — godinama gluvi i slijepi na pravi genocid koji je izvršen nad Crnogorcima na Kosovu i Metohiji. Tamo gdje je 30.000 ljudi koji su se izjašnjavali kao Crnogorci — prognano, njihove kuće spaljene, imanja oteta, crkve porušene, a groblja pretvorena u deponije. Nijedan od ove dvojice kvazimitropolita nije našao za shodno da tu ikad pođe, makar na minut ćutanja, makar na jedan kamen koji nekome znači.
Ali zato se u Potočarima nadmeću u izrazima tuge, kao da je u pitanju kasting za novu „regionalnu savjest“. Pritom, pitanje istine o Srebrenici je i dalje predmet dubokih podjela — i pravnih, i istorijskih, i političkih. Ali zločin, kao takav, nesporan je. A što je sporno — to su njih dvojica. Jer kad neko u ime Crkve, koja to nije, u ime naroda, koji ih ne priznaje, u ime vjere, koju koriste kao propusnicu — staje pred grobove, to nije pijetet. To je performans. I to je zloupotreba.
I zato, šta god ko mislio o događajima u Srebrenici — jedno je sigurno: pojava Miraša i Borisa na tom mjestu nije odavanje pošte, već njeno obezvređivanje. Sa njima dvojicom, kompromituje se sam povod, obesmišljavaju se žrtve, i cijeli memorijalni prostor postaje scena za jeftinu glumu i ličnu promociju.
Da li će im doći neki novi grant za ovaj „performans za pamćenje“ ostaje da se vidi. Ali ako se dodjeljuje nagrada za licemjerje, evo kandidata koji se slikali iz dva ugla — da sigurno uđu u uži izbor.
