Bećković: Od Prizrena do Lovćena sve je srpska postojbina!
Ako Kosovo nije naše, naše nije ništa. Ako predamo Kosovo, nema razloga da pravimo pitanje od bilo čega drugog, možemo dati šta god hoće. Ali, onamo namo za brda ona i još dalje, na onoj strani, onostrani se dižu Dečani, opominje jedan od najvećih srpskih pjesnika Matija Bećković.
Uoči njegovog 82. rođendana, kao dva posebna dara za poštovaoce Bećkovićeve misli i stiha stiže nova zbirka „Onamo namo“, treća iz započete poetske ispovijesti u kojoj, kroz portrete savremenika i prijatelja, pjesnik na najdublji način slika sebe.
Pored knjige, ovih dana na Festivalu autorskog filma pred publiku stiže i dugo očekivani dokumentarni film „Gospodin“ reditelja Puriše Đorđevića.
O bitnoj razlici između autora originalnog naslova i onoga što pjesme iz zbirke „Onamo namo“ treba da poruče, Bećković za Sputnjik kaže:
- Kralj Nikola je napisao "Onamo namo’" s tim što je njegovo više ovamo, a moje je više onamo. Jer, onamo namo za brda ona i još dalje, na onoj strani, onostrani se dižu Dečani, i gaji zeleni onostrani i boj junački neprestani…Tamo ću jednom i ja poći, da to je moje, sebi ću doći“.
O rođendanu koji se poklapa sa nekadašnjim Danom Republike, kaže:
„Rođen sam 29. novembra koji je doskoro bio Dan Republike, ali ta republika je nestala. Od Avnoja i Republike nema ništa, ali je ostao sveti apostol Matej koji je bio pregrnut tim avnojevskim vodopadom i tom republikom i sada je i on ugledao svjetlost dana. Za moj rođendan u podne ću biti u valjevskoj gimnaziji, a uveče na premijeri Purišinog filma. Djeluje nestvarno“.
U knjizi prepoznatljivog bećkovićevskog jezika i manira ujedinjeni su i smijeh i tužbalica, i ironija i elegija, urnebesne scene i sjetna prisjećanja. Njome prolaze junaci njegovog života, veliki pjesnici, pisci, slikari, srpski i svjetski, tu su i Beket i Vitmen, Šejka i Dado, Amfilohije, Atanasije, patrijarh Pavle… Među slavnima jednako važni i oni nepoznati… Svi koji su Bećkovićev život, kako sam kaže, učinili bogatijim, mudrijim, lepšim… Zato je ta knjiga otvorena, nezavršena, knjiga u kojoj će još da se piše i dopisuje…
- Recite mi šta pamtite, pa ću vam ja reći ko ste vi“, objašnjava pjesnik uvjerenje iz kog su nastali ovi stihovi. „Rembo je još kao dete rekao učitelju: "Ja sam neko drugi’" a Jung da neko drugi njemu komanduje. Nema nikoga ko to ne bi mogao da kaže za sebe i u kome nisu drugi. I te druge prepoznajemo i osvetljavamo da im se nekako odužimo. A mi smo ono čega se sjećamo. Imao sam sreću da imam prijatelje sa kojima sam proveo život koji su me toliko napunili raznim ljepotama da im se ja sada odužujem. Većina nije među živima, otišli su onamo namo. Oni su sada u mojim pjesmama i ja se nadam da oni to znaju.
Gorski vijenac, uspomena na narod
Da nijedan Bećkovićev poetski vijenac ne biva bez „Gorskog vijenca“ potvrdio je i ovoga puta naselivši i knjigu „Onamo namo“ Njegoševim likom i dijelom. U pjesmi od samo jednog stiha čitamo: „Gorski vijenac: uspomena na narod“. Pjesnika pitamo da li je zaista samo uspomena.
„S obzirom na ono što smo imali prilike da slušamo ovih godina, morali smo to pomisliti. Jer, kad jedan narod ima jednog pjesnika, jedinog koga priznaje za pjesnika, koga je rodio taj jezik, i iz tog jezika nastala jedna knjiga da taj narod ima sebe na tom jeziku, a onda on krene da se protiv toga buni, da preimenuje taj jezik, da cenzuriše tog pjesnika, da se rve s njim, da ne zna šta će s njim i šta će bez njega… I ta borba se vodi, traje i to je jedinstven slučaj u sudbini bilo kog pesnika u bilo kojoj zemlji i narodu. Ni najveći pjesnici kao što je Gete ili Puškin ne igraju takvu ulogu u sudbini svoga naroda kao Njegoš. U jednoj pjesmi bilježim ono što je Kiro Radović rekao da bi Njegoša 1941. ubili makar iz tri razloga: prvo — nije raskrstio s religijom, drugo — bio je velikosrpski nacionalista i treće — imao je i nešto para“.
Da se bitka završi, da se opet Lovćen pojavi
O tome kakva bi bila Njegoševa sudbina 2021. Matija Bećković kaže da bi spasenje za sve bilo kada bi rvanje prestalo i ta duga bitka se završila.
„Kakvo bi spasenje Crne Gore bilo da se ta bitka završi. I da recimo Njegoševe kosti počinu i da se sahrane u crkvi koja je i ozidana kao njegov zavet. Da se ništa ne ruši, da sve ostane kako je i bilo, samo da se povrati ono što je srušeno i da se tako, kao neki znak ozdravljenja i pomirenja, pojavi i sam Lovćen, koji je u toj bici srušen, koji više nije ličio na sebe. Da jedan naraštaj napravi podvig i pokaže da je sposoban da izađe iz tog rova iz kog nije bilo nikakvog dobra“, napominje akademik Bećković.
Priznaje da je ono što je njegova prva misao kad pogleda svoje pesničko troknjižje („100 mojih portreta“, „Mojih 80“ i „Onamo namo“) strah da nekog ipak nije propustio, da ga se nije setio…
„Najprisutnija je misao da ma koliko ste ih tamo naređali i setili se, da ste nekog najvažnijeg propustili i da ste im ostali dužni. I tada krećete da ga nađete i da se čudite kako je moguće da ste ga se setili tek sad. To je sudbina svakoga stvaranja: najbolja pesma je ona koju niste napisali“.
O reditelju filma „Gospodin“ Bećković kaže da ga zadivljuje to što Puriša ima 96 godina a bistre je glave kao da ima šest.
„Ja sam ga slušao, šta je god od mene tražio, ja sam izvodio — reci ovo, kaži ono. I glumio sam. Za vreme korone javljao mi se sa pozdravom -živ sam, a sa planovima kao da će tek početi. Slikajući mene on je slikao i sebe, a po tome šta je od mene tražio video sam kako je Puriša nadrastao sve te naše priče i kako je pravi umetnik koji je okrilatio da se bavi umetnošću i lepotom“.
Za sebe, za 82. rođendan, kaže da nema specijalnih želja, jer je već dobio više nego što je želeo.
„Da sam ostao na onome što sam ja želeo, ne bih bio sa vama ovde. Nama je bio veliki uspeh da ostanemo živi i da nekako izvučemo živu glavu“.
(Sputnjik)
