Kralj Nikola - vladar koji je klicao milom srpstvu
PIŠE: Nemanja Popović
Knjaz Nikola je 1889. ponovo bio u posjetu Rusiji. Između ostalog, povod su bili događaji koji su dodatno produbili srdačne odnose dvije države. To je bila udaja dvije knjaževe kćerke u carsku kuću. Knjaginjica Milica se 26. jula vjenčala u Peterhofu sa velikim knezom Petrom Niolajevičem Romanovim, sinom velikoga kneza Nikolaja Nikolajeviča, carevog strica. Uoči ove svadbe, isprošena je druga knjaževa kćer Stana, za kneza Georgija Maksimilijanoviča Romanova, za koga će se udati 16. avgusta, takođe na ruskom dvoru.
Uoči vjeridbe knjaginjice Milice, car Aleksandar III je nazdravio prisutnome knjazu Nikoli sa riječima: „Pijem u zdravlje moga jedinoga, vjernoga i iskrenoga prijatelja, Knjaza crnogorskoga.“
Ova careva izjava, osim davanja značaja crnogorskom vladaru, bila je svojevrsni opis tadašnjeg stanja na Balkanu kada je ruski uticaj i savezništvo u pitanju.
Knjaz Nikola je bio mišljenja da su ove riječi ruskog vladara koje ističu nepokolebljivost stalnosti u crnogorskim odnosima sa Rusijom, sa važnošću odjeknule u čitavom srpskom narodu. U svojim memoarima je napisao: „Ova izjava carska nije tako silno obasjala samo Crnu Goru (...), nego je ona izazvala i utvrdila vjeru u narodu srpskom u bolju i sigurnu budućnost svoju. Zato su one (čitaj riječi) i odjeknule onako radosno, ne samo u Crnoj Gori, nego na svakom kraju srpskom.“
Ovom prilikom je takođe, padala petstogodišnjica Kosovske bitke, koju je obilježavao čitav srpski narod. Srbi ovaj jubilej svoje velike bitke nisu dočekali ujedinjeni, ali su ponosno držali pomen kosovskim junacima u nadi da će njihova žrtva biti osvećena, da će se rađati novi Obilići koji će Kosovo vratiti u srpske ruke i slušati kako manastirska zvona srpskih svetinja zvone na oslobođenoj srpskoj zemlji.
Grof Ignjatijev se povodom tog jubileja, u ime „Blagotvoriteljnog obščestva“ iz Petrograda, obratio crnogorskom knjazu sa riječima: „Vaše visočanstvo. ... Samo se po sebi razumije, da u dane teških istorijskih uspomena, kao što je sad uspomena na pogibiju Srba, srce traži utjehe i ohrabrenja, a misao se ustavlja pri objašnjenju toga kobnoga ishoda Kosovskog boja, koji neutješno oplakuje cjelo Srpstvo. (...) Žalost naroda srpskoga postaje veća kada padnu na um oni nesrećni istorijski uzroci koji su doveli narod do kobne kosovske propasti. Međusobne rasprave balkanskih hrišćana, unutrašnje bolesti starog Srpskog carstva, nesloga i raspra među samim Srbima, pa i sama izdaja opšte narodne zastave od nekih njihovih vođa u kobne časove odlučnoga boja, sve to u svezi sa neprijatnim inostranim političkim odnosima sa strane, osobito Rima i Ugara, pomogla je osvajačkoj turskoj sili da se javi na Kosovu polju, te da nanese potonji udar svojim raštrkanim i već slabim protivnicima, Srbima."
Vrlo vjerovatno je Ignjatijev, ističući okolnosti koje su doprinijele srpskom padu na Kosovu, htio napraviti jednu istorijsku analogiju sa tada aktuelnim vremenom. Balkanske hrišćanske zemlje u ovom momentu nisu bile složne, već sukobljene, sa različitim spoljnopolitičkim kursom. Srpski narod je takođe bio razjedinjen i podijeljen, dvije srpske držve Srbija i Crna Gora, različito su se rukovodile u međunarodnoj politici kada su relacije sa velikim silama u pitanju. Pominjanjem Turaka, Rima i Ugara jasno je naznačeno iz kog pravca i u tom momentu prijeti opasnost srpskom narodu.
A nadasve, poruka ove izjave se može tumačiti na način da će Srbi, ukoliko ne budu složni i ukoliko njihovi politički lideri ne budu jedinstveni, uvijek doživljavati sudbinu nalik onoj na Kosovu polju.
