Crkva na Rumiji je lakmus papir crnogorskog društva

Časopis "Svetigora" objavio je intervju sa protojerejem Jovanom Plamencem, parohom barskim i starešinom crkve Svete Trojice na Rumiji, koji prenosimo.

Svetigora: Ove godine obilježavamo 20 godina od kako je crkva Svete Trojice na vrhu Rumije obnovljena. Oče, da krenemo od početka. Možete li nas podsjetiti na vjekovnu rumijsku litiju na Trojčindan? 

 O. Plamenac: Na vrhu Rumije postojao je praistorijski tumul čija bi gornja hronološka granica mogla da se postavi najkasnije u period kasnog bronzanog ili ranog gvozdenog doba, kaže arheolog Mladen Zagarčanin. Tumuli, mogile ili gromile kako ih lokalno nazivaju, razasuti su po mnogim uzvišenjima barskog pomorja. Oni su plodovi kulta heroiziranog pokojnika koji je slavljen krvnom žrtvom. Najveći je Velja mogila povrh Šušanja. Više njih je u Spiču, a posebno u Mrkojevićima. 
Hristijanizacijom lokalnog stanovništva, ova paganska svetilišta poprimila su hrišćanski karakter: sada je slavljen Jednotrojični Bog i Njegovi svetitelji, prinošenjem beskrvne žrtve. Na praznik Vaznesenja, Spasovdan, barski rimokatolici generacijama iznose kamenje i na maloj Časnoj trpezi na tumulu vrše bogosluženje. Na praznik Proroka Ilije, Ilindan, na Velji grad kod Sutomora iznošen je krst kao i na Rumiju. Štoviše, u litiji su pjevane iste pjesme: „Krste nose, Boga mole, Gospodi pomiluj,/ a u Boga milost prose, Gospodi pomiluj“.
 

U svom radu „Arheološka svjedočanstva o postojanju hrišćanskog svetilišta na Rumiji“ Zagarčanin kaže da je prvobitna crkva na Rumiji, sa oltarom kao što je onaj na očuvanoj Veljoj mogili, bila sagrađena od nekog trošnog materijala. To je mogla biti i neka drvena građevina, ili drvetom ograđeni prostor. Kasnije je tu napravljena crkva u suvomeđi, kakvih ima puno u okolini. Obično su ih, improvizovano, pravili pastiri. 
 

O crkvi na Rumiji u 19. i 20. vijeku pisalo više naučnika, književnika i publicista: Rimokatolički sveštenik Donato Fabijanić 1863. godine piše da su neki pustinjaci iz Palestine podigli manastir na vrhu brda Rumija; Ivan Jastrebov, ruski naučnik i konzul u Skadru, Prizrenu i Solunu 1880. godine u dva navrata pominje crkvu Svete Trojice na Rumiji;

Pjetro Balan u svojoj knjizi odštampanoj 1885. godine u Vatikanu piše da je kraljica Jelena, žena Stefana Uroša I Nemanjića restaurirala manastir na Rumija; Nikola J. Vučinić, 1889. godine piše o zavjetnoj crkvi na Rumiji; znameniti etnolog i geograf Pavel Apolonovič Rovinski 1897. godine napisao je o sjećanju na crkvu na Rumiji koje su sačuvali Arnauti; ulcinjski paroh Jovan Vujanović pominje Rumijsku crkvu 1897. godine; književnik i publicista Tomo P. Oraovac 1913. godine piše o crkvi Svete Trojice na Rumiji koju su Turci porušili...

 Kako, u kojem i koliko dugom periodu je rumijski paganski kult prerastao i hrišćanski nemoguće je rekonstruistati. Nije moguće utvrditi ni kada je nastala rumijska Trojčindanska litija u obliku koji danas poznajemo. Da li joj je krst kojeg je Sveti Jovan Vladimir držao u rukama kada je ubijen u Prespi 1016. godine priključen ili je uspostavljena sa njim, da li je prvo išla litija pa je zato sagrađena crkva na vrhu Rumije, ili je prvo sagrađena crkva pa pošla litija, danas možemo samo da pretpostavljamo. Ono što je izvjesno je da ona stopljena sa kultom mučenički postradalog Svetog Jovana Vladimira koji je rasprostranjen na dobrom dijelu Balkana: u Albaniji, Sjevernoj Makediniji, Grčkoj, Bugarskoj..., ali je najsnažniji i najživlji upravo u podrumijskom kraju. Rumijska Trojčindanska litija već vjekovima je, u stvari, srce kulta Svetog Jovana Vladimira.

Svetigora: Po čemu je osobena Trojčindanska litija na Rumiji?

O.Plamenac: Trojčindanska rumijska litija je pravoslavni obred i ima i formu i suštinu pravoslavne litije bilo gdje u svijetu. I, kao bilo gdje u svijetu, otkad je krenula, prije podosta vjekova, pa do danas, predvodi je pravoslavni sveštenik. Osobena je po činjenici da je na njenom čelu krst Svetog Jovana Vladimir. Ovaj krst, otkad je, krajem 16. vijeka, u Veneciji okovan u srebro ima oblik – litijskog krsta. 

Krst Svetog Jovana Vladimira čuva barska porodica Andrović. Androvići su sačuvali predanje da je ovaj krst kod njih dospio kao miraz djevojci koja se udala u njihovu kuću. Učitelj Ljubomir A. Bulatović 1925. godine zabilježio je mrkojevićko predanje da je krst Svetog Jovana Vladimira nakon njegovog stradanja ostao u Krajni, i da je tek kasnije prenijet u Mrkojeviće, nakon što je u Veneciji okovan u srebro. Zabilježio je da je krst u Mrkojevićima preko 350 godina, dakle danas već preko 450 godina.

U narodu podrumijskog kraja vjekovima živi sjećanje na drevnu Rumijsku crkvu. Smisao iznošenja kamenja na vrh Rumije u Trojčindanskoj litiji je u dubokoj vjeri i nadi ovog naroda da će crkva tu da se vrati, da doleti, kako je sačuvano u predanju prenošenom iz generacije u generaciju, onda kada se sabere dovoljno kamenja.

Rumijska litija je u vrijeme njenog nastanka bila sabranje samo pravoslavnog naroda. A onda, vitlani burama osvajačkih pohoda na ove prostore, jedan dio njih je primio rimokatolicizam, drugi islam. Međutim, po ugledu na svoje pretke i iz poštovanja prema njima, nastavili su da na Trojčindan u Litiji izlaze na vrh Rumije. Oni su, u stvari, preuzeli zavjet svojih pravoslavnih predaka. Pa i onda kada su muslimane njihove vjerske i političke vođe odvraćale od učešća u Rumijskoj litiji, kada je bivalo da ih „njeko muti“ kako je pisao Glas Crnogorca potkraj 19. vijeka, oni nijesu prestali da na Trojčindan u pravoslavnoj litiji idu na Rumiju. Crkva Svete Trojice je ispunjenje zavjeta predaka naroda podrumijskog kraja tri konfesije.

Muslimani i rimokatolici su prestali da u Trojčindanskoj litiji idu na Rumiju ne zbog obnovljene Rumijske crkve, kako je to tridecenijski crnogorski bogoborni režim nametnuo javnom mnjenju, jer upravo da bi bila obnovljena iznosili su kamenje na vrh Rumije, nego zato što su im pedesetih godina prošlog vijeka to zabranile komunističke vlasti. Komunističke vlasti zabranile su da u Trojčindanskoj litiji na vrh Rumije izlaze i pravoslavci, i muslimani, i rimokatolici. 

Protojerej Pavle Radunović, čuveni arhijerejski namjesnik barski, nekoliko dana prije Trojčindana sa Velišom Androvićem bi otišao u Velje Mikuliće. Veliša bi ponio krst svetog Jovana Vladimira. Prikrili bi se u Velišinoj kući, gledajući kako uoči praznika žbirovi komunističke vlasti špartaju kroz selo, osmatrajući hoće li se pojaviti pop i Androvići. A onda, tokom noći, samo njih dvojica, iznijeli bi drevni krst na vrh Rumije.
 

Dolaskom mladog, dvadesetogodišnjeg, tek rukopoloženog sveštenika Bogića Femića u Bar 1. avgusta 1972. godine, otvoreno je novo, veliko poglavlje u crkvenom životu ovog drevnog grada i njegove okoline. I udahnut je novi život Rumijskoj litiji.
 

U crkvi Svetog Nikole u Mikulićima, na obroncima planine Rumije, sveštenik Bogić Femić Liturgiju je prvi put odslužio na Duhove 1975. godine. Naredne godine Androvići su donijeli krst Svetog Jovana Vladimira, kojeg su njihovi preci vjekovima čuvali (i sačuvali) kao najveću svetinju, kao život najrođenijeg. Bio je to početak obnove Rumijske litije. 

U početku, Litija je išla do vodopada na potoku Pitin u Mikulićima, nedaleko od crkve Svetog Nikole, gdje je 1984. godine otac Boško, prema drevnoj tradiciji, obavio vodoosvećenje („zakrstio vodu“). 

Prva Liturgija na vrhu Rumije, nakon mnogo vremena, odslužena je na Duhove 1994. godine. Tada se Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije prvi put ispeo na rumijski vrh, tamo gdje je 11 godina kasnije obnovljena crkva Svete Trojice.

Dvije godine kasnije, 1996, mitropolit Amfilohije je opet odslužio Liturgiju na golom rumijskom vrhu. Blagosiljajući, po tradiciji, krstom Svetog Jovana Vladimira sve četiri strane svijeta, prorokovao je: „Narod ovog kraja vjeruje da će kada iznese dovoljno kamenja na vrhu Rumije tu doletjeti crkva. Meni se čini, i ne varam se, da je ovdje iskupljeno dovoljno kamenja“.

Na Trojčindan 2005. godine doletjela je crkva ljepotica na vrh Rumije i osim nekolicine onih koji joj se i dana-danas protive i rado bi je oburdali niz planinu, to je bio radostan događaj za Bar, ali i za cijelu našu Crkvu. Možete li se prisjetiti tog dana? 

Sve je počelo kada je baranin Milo Dragović u vrijeme boravka u Hilandaru, u maju 2005. godine, sanjao crkvu na Rumiji i svoj san ispričao tamošnjim monasima. Oni su mu rekli da od mitropolita Amfilohija zatraži blagoslov za gradnju crkve od metala. 

Projekat crkve uradio je građevinski inženjer Mijo Lekić. On je i rukovodio radovima. Milo Dragović pozvao ga je 29. maja. Već 8. juna započeta je izgradnja crkve u radionici Rajka Neškovića u Bjelišima. Urađena je za devet dana i osam noći! Sagrađena je od čeličnih profila i lima. U osnovi je 3,5 h 2,60 metara, plus oltarski dio 60 h 120 sm. U kubetu je visoka 3,5 metara. Preslica sa krstom visoka je oko 5 metara. Teška je oko 3,5 tone. Na Rumiju je iznio helikopter Vojske Jugoslavije u dva dijela. Prvi dio je montiran 18. juna, a drugi je istog dana spušten na pedesetak metara udaljenosti od njega. Uoči Vidovdana, 27. juna, četrdesetak uglavnom mladića na rukama su prenijeli gornji dio crkve težak oko 1,8 tona i namontirao ga na već postavljeni. U međuvremenu su iz livnice Nikolaja Šuvalova iz Jaroslavlja u Rusiji stigla zvona za crkvu i krstovi koji su po idejnom rješenju protojereja Dragana Mitrovića urađeni u Vrnjačkoj Banji. U veličanstvenom događaju sa oko hiljadu ljudi, crkvu Svete Trojice na vrhu Rumije 31. jula je osveštao mitropolit Amfilohije, uz sasluženje vladike zahumsko-hercegovačkog Grigorija. 

Od tada pa do danas obnovljena Rumijska crkva proživjela je malo lijepih dana. Takvim se mogu nazvati oni dani u kojima je u njoj prinošena služba Bogu, kada su se na Liturgije u njoj služene okupljali ljudi koji su Bogu prinosili žrtvu svog truda.

Već ubrzo nakon osveštavanja crkve Svete Trojice, grupica crnogorskih umjetnika u destruktivnom performansu „Rumijska brojanica“, kojeg je direktno prenosila jedna crnogorska televizija, kamenje koje je narod vjekovima iznosio da bi kada ga se dovoljno sabere tu „crkva doletjela“, razbacivala je niza stranu, a propagatori optužbe Pravoslavnoj crkvi da je obnovom Rumijske crkve narušila barski međuvjerski sklad, od tada pa do danas, uporno, kao pokvarena ploča, ponavljaju: „Metalna crkva na Rumiji je kriva što muslimani i rimokatolici više ne idu u Trojčindanskoj litiji“... Sve vrijeme crkvu Svete Trojice na Rumiji javno najpogrdnije nazivaju. 

Histerija napada na Rumijsku crkvu dostigla je vrhunac 2018. godine kada smo krenuli da kamenje koje je narod vjekovima iznosio na vrh Rumije za crkvu u crkvu ugrađujemo. Crnogorska Skupština, Vlada, režimski mediji, tzv. nevladine organizacije danima su pjenili. Radove smo morali da prekinemo a crkvu smo jedva sačuvali.

Prethodno je, 2014. godine, Skupština Crne Gore „Kultu Svetog Vladimira“ utvrdila status nematerijalnog kulturnog dobra od nacionalnog značaja, kao prvom takvom u Crnoj Gori. To je urađeno na osnovu „Elaborata kulturnih vrijednosti – Kult Svetog Vladimira“ koji je, za vrijeme od dvije godine, uradio stručnim tim Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Zaključak Elaborata, izveden ne iz činjenica nego iz političkog stava režima, bio je da je Rumijska crkva devastirala „Kult Svetog Vladimira“ i preporučena je zaštitna mjera – uklanjanje crve. Međutim, po žalbi Mitropolije crnogorsko-primorske, 2017. godine Ministarstvo kulture je poništilo rešenje o utvrđivanju ovog statusa zbog pravnih propusta u postupku.

Crkva Svete Trojice na Rumiji je lakmus papir crnogorskog društva. Na njoj se svaki ljudski interes, politički, materijalni, udvorički, ali i etički, pokazao. Pokazao se interes grupacija ljudi, ali i pojedinačni. Ona je taj snijeg koji je pao ne da pokrije brijeg nego da svaka zvijerka svoj trag pokaže.

Ova mala crkva postala je nadaleko čuvena. O njoj je raspravljano i u Evropskom Parlamentu.

Svetigora: Svaku Liturgiju koju odslužite na vrhu Rumije podijelite putem fotografija sa svijetom. Ono što se iz tih fotografija može vidjeti, to su ta radosna lica koja svjedoče da je podvig uspinjanja dao ploda i da se uz te strmine čovjek možda ipak malo ljepše pripremi za susret sa Hristom u Svetoj Liturgiji. Kakvi su Vaši utisci? 

O.Plamenac: Na Rumijsku crkvu je u dvadeset godina njenog života nakon obnove sručena obilna ljudska zluradost. Ali, po prirodnom zakonu akcije i reakcije, na njoj je i obilje Božije blagodati.Posljednjih godina u crkvi Svete Trojice na Rumiji služim Liturgiju svakog mjeseca. I ranije sam, četiri godine zaredom. Bivalo je da je nađemo ispisanu grafitima „Albanija“, „UČK“..., ali i izlupanu kamenjem, odvaljenog katanca. Jednom smo našli obijena vrata. U crkvi ništa nije dirano, osim što je odnijet metalni krst sa 4 S, koji je visio u oltarskoj apsidi. Nakon nekoliko godina našli smo ga uglavljenog u vratima crkve. Kada je lijepo vrijeme, pogled sa vrha Rumije je kao iz mašte.

Sa jedne strane je more, sa druge Skadarsko jezero. Čine se blizu, kao da bi čovjek do njih mogao kamenom dobaciti. Sa jedne strane je Lovćen, rekao bi čovjek na dohvat ruke, malo dalje Durmitor, sa druge Skadar, zgrade i kuće mu se jasno vide, i Šasko jezero. Kao da upravo tu vrhuni krasota Božije tvorevine. A služili smo i kada je snijeg, pa i povelik, te jak ledeni vjetar, kada je temperatura niža i od -10 stepeni i bez grijanja. Bilo lijepo vrijeme, bile smrzlice ili vreline, rumijski hodočasnici pod snažnim su utiskom blagodeti hrišćanskog podviga. Na Liturgiji nas je bivalo i skoro sto, i samo dvojica, u vrijeme kovida 19. Na trojčindanskim, naravno, daleko više.

Svetigora: Crkvu ste nedavno i okrečili i pripremili za predstojeći praznik i slavu. Kako će izgledati ovogodišnji Trojčindan na Rumiji?

 O.Plamenac: Nakon dvadeset godina, na Rumijskoj crkvi je vidljiv rukopis ekstremnih klimatskih uslova. Ovih dana smo, u više navrata, iznijeli podosta građevinskog materijala na Rumiju u uljepšali Rumijsku krasavicu. Prefarbali smo je spolja, a unutra postavili izolaciju i ostalo potrebno lijepom izgledu.
 Na Trojčindan na Rumiji će biti uobičajena litija, u svim njenim elementima. Nakon više godina predvodiće je, i u crkvi Svete Trojice Liturgiju će služiti, vladika. Biće to episkop dioklijski Pajsije.