Miodrag Lekić se oprostio od barske legende: Zbogom neponovljivi Vicko!
PIŠE: Miodrag Lekić
Teške, tragične okolnosti vremena u kojem živimo su u dva dana odnijele Viktora Dedaja i njegovu sestru Mandalenu. Tupi udarci nepravedne sudbine.
Čovjek koji bi pri pomenu njegovog imena izlazvao kod drugih osmijeh je neko ko je uspio u životu. To je priča o Viktoru.
Zato čujem i čitam u ovom sumornom trenutku prve i najčešće impresije - odlazi veseljak, dobar čovjek, prijatelj.
I svako ko ga je poznavao ima svoje iskustvo o tome.
Naprije sam znao priču o njegovom ocu Kolji, albanskom migrantu koji se svojim poštenjem i drugim lijepim osobinama brzo uklopio u Starom Baru postajući dio nezaboravne starobarske atmosfere solidarnosti i prijatnog druženja.
Zatim sam, u radio Baru, upoznao Viktora. Bilo je to 1981. godine ( uz tekst je i fotografija kolektiva radija) kada smo zajedno radili, u toj osnivačkoj, punoj entuzijazma, fazi formiranja barskog Informativnog centra.
Viktor je svojim osobinama, pojavom (uz atraktivnu, simpatičnu frizuru), smislom za humor i komunikaciju bio ljubimac kolektiva. Ne samo u radiju gdje je bio " tonac", već i u štampariji i "Barskim novinama", komponentama našeg rastućeg centra.
I puno je uspomena iz tog perioda, u kolektivu, ali i gradu koji je hitao u svom razvoju, seleći svoju geografiju i centar, tada već, činilo nam se, konačno ukotvljen na Topolici.
Neka ovom prilikom moje sjećanje na Viktora ode ka jednom radnom izletu kolektiva našeg radija u Beograd, tada sarađujući sa popularnim Studijom B.
Na sastanku, na onoj višespratnici, sjedištu Studija B, imali smo čast da upoznamo legendarnog Duška Radovića.
Uveče smo izašli da se provedemo. U kafani " Crvena Zvezda" kod Autokomande, je bilo jako veselo. Ne samo zbog tipične balkanske atmosfere i atraktivnog orkestra.
Bilo je negdje blizu ponoći kada je neko iz našeg barskog "multietničkog" društva naručio "šotu". ( Inače, riječ "multietničko" tada nismo upotrebljavali, valjda zato što smo taj pojam živjeli kao prirodno stanje.)
Na prve zvuke naručene muzike, te beogradske noći, Viktor je izišao da igra "šotu". Najprije sam. Bilo je odmah i pogleda koji su možda ukazivali da je Viktor mogao ovo da odigra i kod nas u Baru. Ali ubrzo pridružili su mu se drugi u igri " šote". Ne samo sa našeg, već i drugih stolova beogradske kafane.
Bio je to onaj pravi Beograd, velik, širok, u isti mah srpski, balkanski, kosmopolitski. Onaj koji sam trajno zapamtio tokom studiranja u njemu. Grad u kojem će Viktor sticajem životnih okolnosti jedno vrijeme živjeti i raditi u RTS-u.
Godine su prolazile, bilo je u njima i povratka u Crnu Goru. Iz raznih pravaca. Ponovo ćemo se, poslije dvije decenije, sresti. Prošetati Starim Barom. Ili Novim, pored mora. (Na fotografiji smo u Starom gradu).
Kada sam prije pet godina uz prisustvo medija, po nekima dosta ekstravagantno, u svakom slučaju neuobičajno, u jednom podgoričkom kafiću najavio osnivanje stranke za koji dan me je zvao Viktor.
"Ne razumijem se mnogo u sve to, ali dopalo mi se da si to osnovao u kafani. Još da je bilo u Starom Baru....".
Poslije ove razmjene utisaka, šala, uz nekoliko jezičkih lokalizama tipa "aj more" i sl. Viktor će zatim postati član naše stranke i njenog Predsjedništva.
Naravno, nismo pretendovali, niti to mogli, ponaviti godinu 1981.
Vremena, sa njima i mnogi običaji su se objektivno mijenjali. Ali naši odnosi su suštinski ostali isti. Dovoljno za trajno prijateljstvo i dobru atmosferu.
A koje je ostalo među svima nama iz onog kolektiva radija.
Zato smo danas, u ovim višestruko poremećenim vremenima, zajedno, uz zajednički poslednji pozdrav našem nezaboravnom Viktoru Dedaju - Goca, Ljilja, Selva, Zoran, Noco, Milan, Tihomir, potpisnik ovih redova.....i drugi koji će kasnije raditi sa njim.
Zbogom Vicko!
(Izvor: Fejsbuk)
