Učiteljica Rada Višnjić kao kolateralna šteta
Piše: Prof. dr Dragan Koprivica
Naša javnost pamti kako je Uprava OŠ “Jugoslavija” u Baru dala otkaz prof. Radi Višnjić, pri čemu je, po riječima same profesorice, učinjen niz montaža i kvalifikacija u dobro namještenoj optužbi kako bi bila udaljena iz nastavnog procesa.
Priča o štrumfovima i navodnoj zloupotrebi djece takođe je poznata, pri čemu je po strani stavljen detalj da je riječ o đacima petog razreda osnovne škole, koji su na vlastiti zahtjev tražili, a potom i sami roditelji, tokom disciplinskog postupka, potvrdili da je neko od đaka dao pomenuti predlog.
Prema tome, prof. Višnjić nije dala zadatak đacima da u tri “problematične” boje crtaju štrumfove, nego je odobrila đačke želje, ali je u Crnoj Gori odvazda bila popularna sportska disciplina: lov na ljude.
Nije naodmet pomenuti i detalj da je povodom crtanja štrumfova na času čak i majka jedne učenice islamske vjeroispovijesti stala na stranu profesorice i dala izjavu za novine: “Mi nemamo ništa protiv crtanja bilo čijih zastava, a kamoli zastave naše stare Crne Gore!”
Naravno, mediji bliski režimu, koji je dosad svakog direktora osnovne i srednje škole postavio isključivo po političkoj pripadnosti i podobnosti (!), iskoristili su zgodnu priliku da satanizuju jednu učiteljicu u cilju spašavanja nepostojeće autonomije prosvjete.
Treba istaći i da je u tom prvom navratu prof. Višnjić dobila uslovni otkaz na šest mjeseci, da se u tom periodu ne bi ponovio sličan slučaj, što predstavlja potpuno nepoznatu kategoriju u pravu, kako Višnjić sama tvrdi da joj je rečeno od strane pravnih eksperata, te bi na sudu dobila spor, ali je tada izjavila da nije vjerovala u instituciju suda, što je i razumljivo.
Po isteku naznačenog perioda, tj. nakon osam mjeseci, profesorica je đacima samo proslijedila informaciju o održavanju tradicionalnog molebana, koji se vrši početkom svake školske godine u Baru, na kojem učestvuju samo učenici, nastavnici i roditelji! Dakle, riječ je o posebnom molebanu! Ovim povodom profesorica je izjavila da je samo informisala đake, i izrazila želju da joj se pridruži ko želi, sa roditeljima, a što je izvučeno iz konteksta u objavi medija, koji su na taj način obmanuli javnost, i dali povoda da građani osuđuju prof. Višnjić ne znajući cijelu istinu.
Pritom je, svakako, kao prosvjetni radnik, bila svjesna činjenice da djecu ne smije pozivati zbog epidemiološke situacije, pa je na moleban otišla sama, a bila su prisutna samo dva učenika, i to sa svojim roditeljima!
Naravno, vazda spremni režimski mediji i pojedinci od svega toga su napravili slučaj, ali treba navesti i detalj da je u to vrijeme bilo dozvoljeno okupljanje do pedeset građana, a u Hramu Svetog Jovana Vladimira u Baru bilo ih je dvadesetak, među kojima i dvoje djece, koju ona tamo nije ni vidjela.
Nijesu pomogli ni protesti prof. Višnjić što su režimski mediji iskoristili fotografije sa nekih drugih skupova u cilju fingiranja veće brojnosti prisutnih, pa je, po njenoj ocjeni, riječ o grubim montažama sa umišljajem da se prikaže pogrešna slika, i profesorici ubrza otkaz. Uz to, takve medijske montaže su, kako dalje ističe Višnjić, pojačane i zlonamjernim tvrdnjama da je, navodno, prisiljavala djecu da se klanjaju.
Pritom, kako je navela, na TV Vijesti je plasirana izjava direktorice Škole i već bivšeg ministra prosvjete, a nije bilo dozvoljeno da bude data ni izjava prof. Višnjić, ni izjava roditelja đaka. A tek nakon tri dana kratko je objavljen njen demanti, a jedino dnevna novina “Dan” objavila kompletnu izjavu svih učenika i roditelja, iz koje je bilo jasno da nije bilo nikakvog pritiska na đake od strane učiteljice, koja im je samo prenijela obavještenje, kao i svako drugo na vajber-grupi učenika.
Uglavnom, po riječima prof. Višnjić, sve se završilo optužbom da su djeca organizovana u vjerske svrhe, pa je dobila otkaz, čak bez završenog disciplinskog postupka, po ubrzanoj proceduri, što ona tumači kao žurbu direktorice da joj uruči otkaz prije formiranja nove Vlade Crne Gore.
U Nikšiću su tokom pandemije, direktno od strane jedne profesorice, vođeni đaci na klizalište, pa niko nije odgovarao, a Višnjić je đacima samo proslijedila informaciju, što je različito od konkretnog poziva. A i jedna učiteljica u Ulcinju slavila je na času albanski praznik, pa nije pretrpjela nikakve sankcije.
Pošto svi u Crnoj Gori dobro znamo, a mnogi smo to osjetili i na ličnim sudbinama, da sindikati predstavljaju samo produženu ruku svake uprave, a njihovi čelnici skrivene lobiste režima, logično djeluju tvrdnje profesorice da i Sindikat Škole nije obratio nikakvu pažnju na njenu ukupnu dramatičnu situaciju. Pa je na njene molbe samo dobila “herojski” odgovor da je Sindikat protiv stigmatizacije, uz ocjenu predsjednice Sindikata tek nakon petnaest dana, i to krajnje površnu.
Prof. Višnjić ističe i da joj je DPS namještao brojne montaže na fejsbuku da je diskredituje kao ličnost, a žalila se i Agenciji za mirno rješavanje sporova, i tu je zasad sve stalo. Tako je sad profesorica razredne nastave, nakon tri decenije predanog rada, praktično, na ulici, bez sredstava za život i rad. U novembru i decembru je dobila po trećinu ličnog dohotka, i potom ništa. A Sindikat škole “dostojanstveno” ćuti, umjesto da insistira da se prof. Višnjić do okončanja spora vrati na radno mjesto. Jer u čitavoj ovoj priči ima mnogo kontroverzi, zbog čega ne treba da ispašta nijedna žena u Crnoj Gori danas, po političkoj, vjerskoj i nacionalnoj osnovi, u procesu koji mnogo liči na klasični revanšizam i vještu montažu lova na dežurne krivce.
Očigledno je da i u prosveti imamo različite aršine, i da su se, bar dosad, kola lomila preko leđa onih prosvjetnih radnika koji su srpske nacionalnosti i pravoslavne vjere, i koji imaju jasan društveni stav. I da se baš kod njih tražio mak na konac, kako bi se na taj način pokazala autonomija našeg osnovnog, srednjeg i visokog školstva. A tokom svih ovih trideset godina nije je bilo ni na jednom od sva tri nivoa, nego su prosvjetne ustanove djelovale kao partijske, komunjarske ćelije.
A prof. Rada Višnjić je doživjela sudbinu kolateralne štete u sukobu već bivših vlasti sa većinskim stavom pravoslavnog življa u Crnoj Gori, u znaku litija, koje su na miran način promijenile stvarnost ove zemlje.
Za očekivati je da resorno Ministarstvo konkretnije reaguje povodom čitavog ovog nemilog slučaja, u kojem je jednoj prosvjetnoj radnici život pretvoren u pakao. A ona se, u lavirintu zakona i samovolje moćnika, može u narodu prepoznati i kao naša današnja Jovanka Orleanka, što je i pokazala svojom borbom za slobodnu Crnu Goru i očuvanje svetinja, idući na sve litije po gradovima Crne Gore i govoreći na litijama. Time je doprinijela padu režima, a i dalje ostaje trn u oku režimskim poslušnicima. Još samo preostaje da ostaci odlazeće vlasti pokušaju da ovu čestitu i hrabru učiteljicu pošalju na Goli otok, ili bliži Grmožur, da zadovolje sujetu i osvetoljubivost, što je jedna žena među prosvetarima pokazala hrabrost, jasan i slobodan društveni stav.
