"BISERI IZ BARKE": Kad policija hapsi spomenike - humor postaje krivično djelo

PIŠE: Tomislav T. Velički

Naglo zahladilo, sjevernjak udario, more podiglo talase, pa ja svoju barku vežem čvršće nego što DPS drži ostatke glasačkog tijela. A kad barka miruje, onda čujem sve što ne bih baš rado čuo. Ali, eto, život na moru je takav – donese i bure i smirenje, a najviše ove naše političke komedije koje su postale svakodnevica.

Sud i policija, valjda u potrazi za titulu režisera apsurda, odlučiše da upadnu u manastir Đurđevi Stupovi u Beranama. Zadatak? Da uhapse – ni manje ni više – spomenik Pavlu Đurišiću. Da nije tragikomično, bilo bi smiješno do suza. Zamislite tu scenu: sudija potpisuje nalog, policajac stavlja lisice – a sa druge strane, beton. Pa kad Goran Danilović reče da, da je Pavle živ, ne bi ga jurili, shvatio sam da je ovdje logika odavno uzela bolovanje.

Ali avantura se tu ne završava. Uhapsiše i humoristu Srđana Dida Stanojevića, jer je, valjda vođen ironijom koja je u ovoj zemlji opasnija od eksploziva, prijavio da je u kafani na Pobrežju vidio – spomenik Pavlu Đurišiću. Kad kafanski humor postane krivično djelo, onda znamo da smo duboko zaglibili u pozorište apsurda. Ovo više nije ni za rubriku „crna hronika“, nego za „stand-up festival“.

Jeftina zabava za sirotinju, reklo bi se. Svi ti potezi izgledaju kao namjerno skretanje pažnje sa pravih, gorućih problema. Dok se država raspravlja sa kamenom i bronzom, ljudi se bore s računima, inflacijom, odlivom mladih. Ali vlast je pronašla neprijatelja – spomenik. To je, čini mi se, jedino što im još dobro ide.

U svemu tome, politički najviše dobija Milan Knežević. I to je činjenica. Milan je čovjek koji zna da unese dozu humora i ironije u političku borbu, ali to nikad nije puko sprdanje – uvijek stoji čvrsta politička poruka iza svake njegove riječi. Njegove dosjetke često pogađaju bolje nego čitavi govori, a sposobnost da u trenutku okrene atmosferu u parlamentu nešto je što ga čini posebnim. Zato mu protivnici i priželjkuju izlazak iz vlasti – jer dobro znaju da sa njegovom energijom i stilom ne mogu lako da izađu na kraj. No, biće ih želja.

Njegov saborac Andrija Mandić, s druge strane, nosi težinu državnika, čovjeka koji uliva sigurnost i ozbiljnost. U tandemu, to je kombinacija snage i šarma: jedan čvrst i nepokolebljiv, drugi duhovit i oštar. To je razlog što taj politički savez (NSD i DNP) i dalje izaziva najveći strah kod oponenata.

A da ironija bude veća – oponente bi Milan, da hoće, mogao lako da zaglavi u (ne)suđeni kolektor u Botunu. Zamislite kako bi izgledalo da tamo završe sve političke karijere koje su u avgustu 2020. obećavale „zlatno doba“, a danas traže novu šansu. Taj kolektor bi bio najbolje mjesto za politički reciklažni centar.

No, dok jedni jure Pavla po manastirima i kafanama, drugi gledaju prema Sočiju. Putin šalje snažnu podršku Vučiću: kaže da su protesti „studenata“ u Beogradu samo još jedna obojena revolucija. Istinski studenti, dodaje on, jesu patriote i ne treba da idu za ovima koji igraju u režiji Zapada. I tu je u pravu: kad Zapad piše scenario, uvijek nešto škripi, a publika se pita – gdje je krajnja poenta.

I tako, dragi moji, dok nam spomenike hapse, kafane pretvaraju u sudnice, a parlament u kabare, mi gledamo predstavu za koju karte ne kupujemo – ali račune plaćamo svi. Politika je postala teatar bez zavjese, a mi smo publika koja ne može da izađe iz sale.

Zato, spremite kokice. Zima je duga, a sjednice parlamenta još duže. Komedije ne manjka – a ironije, hvala Bogu, imamo više nego što nam treba.

I, naravno, preporučujem guslarsku pjesmu iz priloga. Nikad nije bila aktuelnija....