PIŠE: Milenko Jovanović
Nije, definitivno, Njegošu besmrtnome mjesto u Meštrovićevoj hladnoj građevini. Smisao ove nametnute arhitektonske improvizacije je sve suprotno poslednjoj želji Svetog Petra II Petrovića Tajnovidca. Bio sam, iz radoznalosti novinarske. Ne naročito rado. Vidio, doživio...
Nisam ni ranije imao dilemu, ali sam još jednom jasno uvjeren zašto je ispunjenje Njegoševog zavjeta pitanje časti, istine i opstanka izvorne Crne Gore.
Imam potrebu da konstatujem ono što svi oduvijek znamo, a to je da Lovćen nije turistički vidikovac. Lovćen je zavjet. Lovćen je ispit za opstanak Crne Gore.
I ko god misli da je pitanje Njegoševe kapele „tema prošlosti“, taj ili ne zna što je zavjet, ili se pravi da ne zna. A ima i treće: zna, pa ga baš zato nervira.
Znamo svi da Petar II Petrović Njegoš nije bio pjesnik „regionalnog duha“. Ni „kulturna znamenitost“ za razglednicu. Ni „brend“. On je bio vladika. Vlast i oltar u jednoj ličnosti. Duh i mač u jednom narodu. I on je, 1845. godine, na Jezerskom vrhu, podigao kapelu. Ne mauzolej. Ne nikakvu kamenu salu. Ne nikakav studeni objekat bez krsta. Dakle - kapelu. Crkvu. Pod krstom. I jasno svojoj Crnoj Gori rekao: tu hoću da počivam.
To nije bila želja najobičnija. To je zavjet. A zavjet, znamo valjda, nije trenutno raspoloženje. Zavjet, ili, kako bi neko rekao - amanet, je obaveza. Nešto oko čega nema pregovora.
Kad čovjek ostavi amanet, a ti ga pogaziš, čemu i kome si bitan ? Ti si bez časti. I uistinu si proklet. Isto važi za narod.
Narod koji može da pogazi zavjet svog najvećeg, pogaziće sjutra sve - i pretke, i crkve, i grobove, i ime. Taj narod se onda više ne brani – on se sam raspada.
Zato je kapela na Lovćenu pitanje suštine. Ne kamena. Ne arhitekture. Ne „urbanizma“. Nego identiteta.
Jer, Njegoš je bio ono što se danas od strane pomodaraca i negatora svojih predaka uporno zamućuje - srpski vladika u Crnoj Gori. I to ne kao politička parola, nego kao istorijska činjenica života. Njegov jezik, njegova crkva, njegovo isključivo i jedino ćirilično pismo, njegova srpska misao, njegov kanon morala – sve je to bilo unutar srpskog duhovnog i kulturnog kruga.
I sad dolazimo do onog što „dukljanske“ radionice najviše boli. A to je da su Petrovići bili neupitni Srbi. Svi. Baš svi!
Petrovići nisu „postali Srbi“ kad je nekom politički trebalo. Oni su Srbi bili kao što je more slano. Kao što je Rumija iznad Bara, kao što je Sutomore između mora i Sozine.
I dinastije prije njih – isto su bile neupitno srpske. Balšići, Crnojevići, Nemanjići.
Srpska vlastela. Srpska državnost. Srpska crkva.
Svi, takođe, dobro znamo da Crna Gora nije nastala u agenciji za rebrending. Nastala je u pravoslavnom krštenju, u manastiru, u gudurama gdje se branio krst.
Duklja kao istorijski pojam postoji. Naravno. Ali današnje „dukljanstvo“ je nešto drugo. To je primitivni i nepismeni pokušaj da se staro ime iskoristi političk, kao makaze za sječenje srpskog korijena Crne Gore. To je psihološka operacija nad narodom. Da mu se kaže da nije ono što jeste, nego ono što treba da bude „korisno“ drugima. Polusvijet se, nažalost, "peca" ne te gadosti.
I onda, normalno, Njegoš smeta. Jer je prevelik da se prefarba. Jer ima veliki pravoslavni krst u biografiji. Jer ima vladiku u tituli. Jer ima Srbina u duši i suštini.
I dolazimo tako do odgovora na pitanje - zašto je kapela morala da padne. Najprije su mrzni okupatori pokazali kako se to radi.
Kad su Austrougari u Prvom svjetskom ratu udarili na kapelu i pomjerali Njegoševe ovozemaljske ostatke, oni nisu „radili rekonstrukciju“. Najdirektnije su ti gadovi gađali simbol. Okupator uvijek gađa zavjet. Okupator uvijek gađa oltar. Jer, poznato je, ako mu slomiš vertikalu, lakše slomiš narod.
A onda dolazi teži udarac - domaća ruka. Ona koja se kune u progres, a radi za prekidanje pamćenja. Tu ona najprimitivnija i najveća bagra dolazi do izražaja. Po onoj narodnoj, "ako su Turčinu ruke krvave do lakata, poturici (čitaj - bivšem Srbinu) moraju biti do ramena".
Komunistička vlast, koja je u suštini bila najgora kompromitacija onog što jesu suštinski komunistički ideali, je imala jedan veliki problem. Naime, kapela na Lovćenu je bila pravoslavna. I time nepomirljiva sa ideologijom koja hoće da od čovjeka napravi brabonjak. I zato je kapela morala da padne. Ne zato što je bila ruinirana. Nego zato što je bila živa.
I, da se ne lažemo, tu je bila i druga namjera: da se Njegoš izvuče iz srpskog koda. Da se od vladike napravi „umjetnik“. Od zavjeta „kulturna tema“. Od krsta „folklor“.
Uzgred, rušenje kapele 1972. godine nije bio „građevinski zahvat“. Najogavnije je to bilo nasilje nad zavjetom. Majmuni su obavili hiruršku operaciju nad pamćenjem.
A mauzolej? Mauzolej je postavljen kao zamjena. Kao novi narativ. Kao znak da je država u pokušaju jača od zavjeta. Da je ideologija jača od krsta. Da su komesari jači od vladike.
E, nisu.
Mauzolej nije neutralan Mauzolej nije „samo drugi oblik“.
Nije „samo umjetnost“. Nije „samo turizam“.
Da smo načisto, mauzolej je bolesna poruka da Njegoš ne treba da bude pravoslavni vladika, nego „nacionalni mit“ bez crkve. Da Lovćen ne treba da bude oltar, nego platforma. Da se krst sklanja, kako bi se lakše sklonilo srpsko ime sa Crne Gore. Koja je po svemu srpska.
I tu je, složiće se mnogi konzumenti ovih redova, korijen cijele "svađe".
Jer ko god kaže:: „Neka ostane mauzolej, to je moderno“, ta vucibatina u suštini kaže „Neka ostane prekid zavjeta.“
A ko prihvati prekid zavjeta, prihvatio je da mu se istorija falsifikuje.
Njegošev amanet se mora ispuniti. Zato što je to pitanje časti. Zato što je to pitanje pravde. Zato što je to pitanje duhovnog zdravlja naroda.
Ne otkrivam toplu vodu, ali dok se amanet ne ispuni — Crna Gora će biti samo crna i nesrećna.
Savršeno je znao Sveti Tajnovidac da prepozna dubine Mnogo je vidio unaprijed. Znao je i vidio da će se istina goniti, krst skrivati, a narod dovoditi u sumnju o samom sebi. Uostalom, zato je kapela bila prva meta.
I zato je danas njeno najavljeno obnavljanje trn u oku demonskim slugama.
Stoga , da rezimiramo: Njegoš nije tražio mauzolej. Tražio je kapelu. Pod krstom pravoslavnim. Na Lovćenu. Sve dok se to ne ispravi, Lovćen će biti visok, ali prazan.
A Crna Gora će imati planinu, ali neće imati mir.
Na nama je da ispunimo amanet.
Ne zbog politike, nego zbog duše i istine.
(Autor je glavni i odgovorni urednik "Barskog portala")
