Piše: Jovan Plamenac
Zločin koji je prvoga dana 2025. godine na Cetinju počinio Aco Martinović ubivši dvanaestoro ljudi pobudio je osjećaj dubokog saučešća u crnogorskom narodu ali i uskovitlao neprekidno uzburkani duh crnogorskih netrpeljivosti. Dok je narod palio svijeće za pokoj dušama ubijenih, društvene mreže su buknule optužbama i mržnjom. Vrlo brzo se sa političkih, uopšte pragmatskih razloga ovog zločina, prešlo na mistične, pa i duhovne.
Nova 2025. godina počela je još jednim zločinom koji je zapanjio svijet. Cetinjanin Aco Martinović ubio je dvoje djece i još deset svojih sugrađana, među kojima i svoju blisku rodbinu.
Ovaj događaj, prirodno, pobudio je osjećaj dubokog saučešća u crnogorskom narodu, ali i kod mnogih van granica Crne Gore. Taj osjećaj, u stvari, nastavio se na njemu veoma sličan nakon što je, takođe na Cetinju, Vuk Borilović 2. avgusta 2022. godine ubio deset ljudi, među kojima takođe dvoje djece. Ali ovaj događaj – neprirodno – uskovitlao je neprekidno uzburkani duh crnogorskih, blago rečeno, netrpeljivosti.
Jedni su za ovaj zločin svalili odgovornost na aktuelnu vlast, njenu policiju, ali i Srpsku pravoslavnu crkvu. Drugi odgovornim smatraju režim Mila Đukanovića, koji je tri decenije opstajao na podjelama u crnogorskom društvu, prvenstveno nacionalnim, uglavnom crnogorsko-srpskim, ali i vjerskim.
Mentalitet opsade
U Crnoj Gori je proglašena trodnevna žalost, otkazani su preostali novogodišnji koncerti i drugi javni skupovi. Crnogorski zvaničnici su se listom oglasili izjavama saučešća. Narod je palio svijeće. U isto vrijeme, društvene mreže su buknule optužbama na račun „onih drugih“, i mržnjom.
Oglasio se čak i Milo Đukanović:
„Događaj koji na zastrašujući način, nažalost, još jednom potvrđuje da se crnogorsko društvo nalazi u uslovima duboke krize i ugrožene bezbjednosti svakog građanina, svakog djeteta.“
Odmah mu je odgovorio poslanik Demokratske Crne Gore Momčilo Leković, nazvavši ga „patološkim mrziteljem i političkim lešinarem“:
„U ovim najtužnijim danima, dok je tišina zavladala ulicama Crne Gore i dok saosjeća svaki dobronamjeran čovjek, oglasio se najveći grobar naše zemlje – čovjek koji je više od tri decenije nemilosrdno sahranjivao pravdu, sigurnost i dostojanstvo svakog crnogorskog doma. U svom prepoznatljivom maniru, traži odgovornost od države i institucija, dok su njegovi tragovi krivice duboko urezani u svaki ugao ove zemlje.“
Sa Đukanovićeve strane bedema crnogorske podjele na Crnogorce i Srbe, za zločin na Cetinju na društvenim mrežama optužen je „velikosrpski Treći Rajh“, to jest „ideološka djeca genocida“. Sa njegove druge strane čulo se: „Postoji nešto što se zove ‘mentalitet opsade’ (siege mentality). To je kad grupa ljudi živi u uvjerenju da su pod konstantnim napadom, da ih neko opsijeda, je l’ te, i da pokušava da im napakosti. U takvoj sredini stvara se svojevrsna kolektivna psihoza koju pojedinci hrane jedni drugima, i postaju kolektivno nenormalniji. (…) Koliko je izražen mentalitet opsade u tom gradu već decenijama vidi se od njihovih mitoloških bitaka sa tzv. Sedmim bataljonom (bukvalno nije se desilo), lovćenske straže… (…) Npr, čak i kad bukvalno opsijedaju crkvu, oni misle da su oni ti koji su pod opsadom, kad biju brojčano i fizički slabiju djecu po Bogosloviji, oni misle da se brane. Njihovo kolektivno stanje svijesti je iskrivljeno i konstantno su na ivici. Ili mislite da je slučajno da se ovako olako dešavaju ovakvi monstruozni masakri u tako maloj sredini? (…) Naravno, osim samih Cetaša koji su dozvolili da budu dovedeni u ovu poziciju (…) najveću krivicu snose oni koji ih aktivno radikalizuju i napujdavaju jer njihov biznis model zavisi od toga.“
Vrlo brzo se sa političkih, uopšte pragmatskih razloga zločinima na Cetinju, prešlo na mistične, pa i duhovne. Jedni su ustvrdili da su oni posljedica ustoličenja mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija 5. septembra 2021. godine kojem su se na Cetinju brutalno oduprle crnogorske nacionalne organizacije i pokreti, predvođene Demokratskom partijom socijalista i uz podršku predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića, zbog čega su Mitropolit i patrijarh Porfirije do trona cetinjskih mitropolita u Cetinjskom manastiru, koji je bio pod opsadom, stigli vojnim helikopterom, uz jake specijalne policijske snage i pod pancir ćebetom. Drugi, zaključujući inverzno prvima, smatraju da su cetinjski zločini posljedica ne ustoličenja, nego ovog pokušaja da ono bude spriječeno, nebivalog u istoriji Crne Gore.
Prizvana sjećanja
Oživjelo je sjećanje i na ranije zločine na Cetinju. Jedan je 21. novembra 1823. godine, u „Poslanici Njegušima“, opisao Mitropolit Petar I, potonji Sveti Petar Cetinjski:
„Ja sam odavno vidio da ovdje živjeti ne mogu i evo dođe vrijeme da od sile cetinjske pod starost bježim iz Cetinja. Jučer udariše Bajice na čeljad donjekrajsku, pred manastir, koja nosahu žito u mlin; skočiše moji ljudi i ne dadoše da žito uzmu. Tu su puške natezali da ove naše pobiju. Iza toga se zađede boj među Bajicama i Donjekrajcima za cijeli dan, neki Donjekrajci u Vlašku Crkvu, a Bajice okolo crkve i na svaku stranu oko Donjega Kraja. Čeljad koja bjehu u mlin pošla ne smiju se doma vratit, zakumili naše momke da ih provedu do kućah, i oni najprije pošli, vjeru u Bajicah izvadili da ih slobodno mogu prevesti, pak uzeli čeljad da prate, a kad došli mimo crkve na velju livadu, sretnu ih Bajice i ubiju u njihove ruke jednu đevojku Špadijerovu, koja je panula mrtva na njihove noge i haljine okrvavila. Kažu mi da su i šiljež i koze crkovne uzeli, koje smo predali na zimnicu u Donji Kraj.
Sad pomislite je li moguće ovo trpjeti. Da među Turcima živim, ne bih toliki zulum trpio, koliko trpim od Crnogoracah.“
Iz pepela zaborava iščeprkane su kletve Svetog Petra Cetinjskog koje je izricao onima koji su bratsku krv prolivali, ali i onima koji su otimali crkvenu imovinu. Takođe, razur crkve njemu posvećene na Lovćenu 1972. godine, kada je musliman iz Bistrice kod Bijelog Polja Iso Mahmutović odbio da ruši hrišćansku svetinju i napustio posao, a porušili su je ljudi koji nose hrišćanska imena. Prisjetili su se da se Rade Radoman, direktor cetinjskog preduzeća „Gradnja“, glavni organizator neposrednog rušenja crkve Svetog Petra Cetinjskog na Lovćenu, nekoliko godina kasnije, sa sinom i drugom Šakovićem udavio u Skadarskom jezeru i kako je taj događaj doživljen kao – „stigla ga Božja kazna“. Zatim, rane smrti Boba Bogdanovića, velikog cetinjskog borca za crnogorsko sopstvo suprotstavljeno srpskom i borca protiv Crkve, te pogibije njegovog sina…
U nastojanju da se razumije cetinjski usud, prizvan je pokojni istoričar Državnog arhiva Peđa Vukić koji je u intervjuu Mišu Vujoviću, objavljenom 2000. godine u „Dugi“, a kasnije i u njegovoj knjizi „Crnja i Gora“, pored još mnogog, kazao:
„Živim na Cetinju skoro od rođenja, već 35 godina. Takoreći, od malena obasipan sam kultom Cetinja, pričama kako je Cetinje mjesto sa velikom i slavnom istorijom i tradicijom, kako ono predstavlja simbol čojstva, morala i etike. (…) Uloga Cetinja u novijoj istoriji zaslužuje dublju analizu. Dolaskom kralja Aleksandra, kliču mu i odbacuju kralja Nikolu. Kad su Italijani došli na Cetinje dočekani su kao oslobodioci. Kako su klicali Italijanima 1941, tako su 1945. klicali komunistima. Isti narod je to sve radio. (…) Kult agresije, kult nasilja bio je imanentan mojoj generaciji. To znači da onaj ko nije znao da igra fudbal, ko nije znao da se bije, faktički je smatran kao nastran, nenormalan, ne sasvim čist. Međutim, mora se priznati jedno: iako je taj kult nasilja ‘terorisao’ ljude, iako svima nije bilo prijatno živjeti na Cetinju, prije 1990. bilo je snošljivo. Nije bilo šovinizma. (…) Za ovih deset godina na Cetinju odigrali su se fantomski ideološki procesi dalekosežnog značaja, ne samo za Cetinje već i za Crnu Goru. Narod je i formalno raskinuo sa srpskom sviješću svojih predaka. Taj raskid drastičniji je na Cetinju nego u bilo kojoj drugoj sredini u Crnoj Gori. Ako danas kažete Cetinjanima da su, ako ne Srbi, ono bar porijeklom Srbi, ogromna većina smatraće to najvećom uvredom. (…) Narod vjeruje da su Srbi, kao narod i srpstvo kao ideologija, korijen svih nedaća koje Cetinje prate već šezdeset godina.“
Kao kada ljekar čeprkajući po dubini čovjekove duše u traženju uzroka njegovoj tegobi dosegne i do prenatalne dobi njegovog života, tako se u traženju uzroka cetinjskoj kobi stiže do – osnivača Cetinja. Kada je Mehmed II Osvajač 1478. godine zauzeo Skadar, vladar Zete Ivan Crnojević prebjegao je u Italiju. Tu se, u Bogorodičnoj crkvi u Loreni, nedaleko od Ankone, zakleo da će ako se ikada vrati u Zetu podići crkvu posvećenu Presvetoj Bogorodici. Po povratku u Zetu, 1482. godine u Cetinjskom polju je podigao dvor, a dvije godine potom i crkvu posvećenu Rođenju Presvete Bogorodice. Tu je zatekao potomke Ivana Borojevića koji je sa sinovima Borojem, Vladislavom, Vušurom i Dragoslavom još u prvoj polovini 15. vijeka doselio sa Zlatibora, iz Starog Vlaha.
Ivan Crnojević je 4. janura 1495. godine izdao Povelju o osnivanju Cetinjskog manastira kojom mu je priložio skoro svu svoju imovinu u Cetinjskom polju, njegovoj okolini i na Lovćenu, i u drugim djelovima države kojom je upravljao. U Cetinjski manastir je prenio sjedište Zetske mitropolije.
Cetinjani danas slave 4. januar kao dan osnivanja svog grada, pozivajući se na „Povelju o osnivanju Cetinja“ koja ne postoji.
Knjaz i gospodar Crne Gore Nikola I Petrović Ukazom od 17. juna 1895. godine kaže: „najsvečanije potvrđujemo manastiru pravo svojine zemljišta, na kom se cetinjska varoš, Naša Prestonica, podiže, te dajemo svakome na znanje, da ovo zemljište ostaje za sva iduća vremena u isključivoj svojini Cetinjskog manastira sveto i neprikosnoveno.“
Sjećanje na strašnu kletvu Ivana Crnojevića
Cetinje je velikim dijelom izgrađeno na zemlji koju je Ivan Crnojević svojom Poveljom ostavio u vlasništvo Cetinjskog manastira. Mnogi su, do ne tako davno, donosili prilog u manastir, kao nadoknadu za korišćenje crkvene zemlje na kojoj su im kuće. Imali su strah Božiji proistekao iz živog sjećanje na strašnu kletvu Ivana Crnojevića koju je izrekao u Povelji o osnivanju Cetinjskog manactira:
„Ako koga nauči sijač zlobe i naš protivnik đavo, da štogod oduzme ili promijeni od ovoga što smo napisali, takav da je proklet od snažne desnice Vladike našega tvorca neba i zemlje i od sile časnoga i životvorećega krsta, od 12 vrhovnih apostola i 70 ostalih, i od 318 svetih otaca nikejskih, i od svih svetih od vijeka Bogu ugodnih, i neka bude podoban Judi izdajniku i onima koji rekoše: ‘Uzmi, uzmi razapni ga, krv njegova na nas i na djecu našu’ i takvom da prečista majka Božja bude suparnica na strašnom i nelicemjernom sudu.“
Izvor: Pečat
-200x200-rez.jpg)
