O fašističkom ispadu u Brčelima: Mržnja kao posljedica srbofobične politike

PIŠE: Mićo Lutovac

Jučerašnji incident u manastiru Svetog Nikole u Brčelima, u Crmnici, predstavlja još jedan u nizu duboko zabrinjavajućih momenata koji otkrivaju ne samo patološke oblike netrpeljivosti, već i duboke društvene i političke rane koje je ostavio  režim Mila Đukanovića. Video-snimci koji su postali predmet šire javne rasprave prikazuju jedan od najstrašnijih ispada mržnje prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi (SPC) i monaštvu, a glavni akteri tog incidenta, Nenad Nikaljević, između ostalog, nije se libio da vrijeđa i ponižava same svetinje koje vijekovima predstavljaju duhovno i kulturno nasljeđe ovog kraja.

Ovaj izraz mržnje i divljaštva nije samo lični ispad Nikaljevića, već je rezultat jedne političke agresije koja je na sceni Crne Gore već decenijama. Ispad je direktna posljedica srbofobične politike koju je, svjesno vodio režim Đukanovića, a koja je ostavila duboke tragove u srcima i umovima mnogih potomaka nekadašnjih Srba, koji su danas postali ekstremni pobornici „novog“ tzv. crnogorsko-montenegrinskog identiteta. Nikaljević, kao i mnogi drugi koji su svojim djelovanjem pokazali duboku mržnju prema srpskoj kulturi, duhovnosti i istoriji, samo su jedan u nizu "proizvoda" te politike razbijanja srpskog identiteta u Crnoj Gori.

Nema sumnje da je i sam Nikaljević duboko uronjen u atmosferu u kojoj su ne samo političke strukture, već i mediji i obrazovni sistem, negirali ili marginalizovali srpsku kulturu i istoriju, pretvarajući ih u simbole „okupacije“ i „mrskih drugih“. S njegovim ispadima treba se pozabaviti sa ozbiljnošću kakvu oni zaslužuju, jer su ne samo napad na monaštvo, već i na najvažniju duhovnu, istorijsku i kulturnu baštinu Crne Gore.

Apsurdno je da potomci nesumnjivih Srba, poput Nikaljevića, napadaju srpsku duhovnost i istoriju. Crmnica, kao jedan od najznačajnijih krajeva Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, poznata je kao mjesto koje je odavno bilo upisano u istoriju kao srpska perjanica, ali i kao simbol postojanosti i ujedinjenosti u vremenima najtežih političkih i društvenih izazova. Time što potomci tih ljudi, koji su naslijedili ovu tradiciju, sada vrše napad na srpsku crkvu i duhovnost, pokazuju duboko izopačeno razumijevanje kako istorije, tako i onoga što je zaista vrijedno u jednom narodu i kulturi.

Time što ne samo da su na verbalnom nivou ponižavali igumane i monahe, već su demonstrirali duboku mržnju prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi, koja je u Crnoj Gori jedina istinski autentična, oni su udarili na temeljne stubove nacionalnog i duhovnog postojanja. Nikaljevićevo vrijeđanje igumana Nikona, monahinje, pa i episkopa budimljansko-nikšićkog Metodija, i korišćenje uvredljivih, apsurdnih pojmova poput „fašistički okupator“ i „četnička kučka“, ne samo da su duboko uvredljivi, već i predstavljaju opasan signal da se Crna Gora ne samo kao država, već i kao društvo, nalazi na raskršću u kojem su podjele dublje nego ikada.

Međutim, ono što je posebno užasavajuće u ovom slučaju jeste da ovaj incident nije izolovan. Kako je i sam iguman Nikon primijetio, isti pojedinac je već imao slične ispade i prije tri godine, što ukazuje na činjenicu da se ovakva ponašanja ne sankcionišu dovoljno od strane institucija. Takvo ponašanje, bez sumnje, mora biti osuđeno i od šire javnosti, jer je napad na manastir Svetog Nikole u Brčelima napad na samu duhovnu i kulturnu baštinu Crne Gore, koja je vijekovima unazad bila simbol hrišćanske pravoslavne zajednice na ovim prostorima.

U ovom kontekstu, reakcija nadležnih institucija mora biti pravovremena i oštra. Ne smije se dozvoliti da mržnja i netrpeljivost ovakvog tipa ostanu bez posljedica. I pravosuđe i javnost moraju da pokažu da nijedan akt agresije prema SPC i manastirima koji su dio srpskog duhovnog nasljeđa neće proći bez adekvatne kazne i sankcije. Ne smije se dozvoliti da ovakvi postupci budu normalizovani ili da prođu bez odgovarajućih sankcija.

Crna Gora i njena budućnost ne mogu biti vezani za fašizam, mržnju i netrpeljivost, kao što ni budućnost naroda ne može biti u reviziji istorije koja je, bez obzira na političke razlike, uvijek bila zajednička. Tu treba da bude jasno: prava budućnost leži u pomirenju, u priznavanju vrijednosti koje nas ujedinjuju, a ne u dubljim podjelama i napadima na ono što je sveto za veliki broj ljudi u ovom regionu.

Svi mi koji živimo u ovim prostorima znamo da je Srpska pravoslavna crkva, sa svojom mitropolijom i svetinjama,najdublji korijen i stub  duhovnosti i istorije. Ako to zaboravimo, ne samo da ćemo izgubiti svoje duhovno nasljeđe, već i sopstvenu budućnost.