Povratak časti: Pjesnik naroda i grafičar duha – dostojni nosioci 13. julske nagrade

PIŠE: Mićo Lutovac

Postoje trenuci u istoriji jednog naroda kada pravda, iako kasno, ipak stigne. Ovogodišnja dodjela Trinaestojulske nagrade pjesniku Bećiru Vukoviću i grafičaru Velju Stanišiću jeste upravo takav trenutak. Potvrda da Crna Gora, ma koliko lomljena i obmanjivana, ipak nije zaboravila svoje korijene – niti one koji ih njeguju.

Bećir Vuković nije samo književnik. On je pjesnik naroda koji je stvorio Crnu Goru, narod čije je stradanje bilo temelj njene slobode. Pjesnik koji svojim stihom ne laska trendu, nego brani istinu. Njegova riječ nije plaćena, nego proživljena – i zato boli one koji bi da Crnu Goru vide kao zemlju bez korijena, bez Boga, bez Crkve.

U vremenu kada je postalo moderno pljunuti na sve što je pravoslavno, sve što je srpsko, sve što je istorijsko – Vuković nije ćutao. Nije se povukao. Nije se umilio glasovima grant-kolumnista, ambasadorskih činovnika i umišljenih građanskih bogova.

I upravo zato danas Vuković smeta. Ne zbog onoga što je rekao, već zbog toga što nije prećutao. Zato što nije pisao po diktatu, već po savjesti.

Slično je i sa Veljom Stanišićem, jednim od najistaknutijih savremenih crnogorskih grafičara. Njegovi radovi nijesu puka tehnička majstorija – oni su slika duše naroda. U svakom potezu, u svakoj sjeni, osjeća se dubina kulturne memorije. Njegova grafika nije puki estetski čin – ona je svojevrsni molitveni zapis, istrajna borba protiv zaborava. On ne vaja kamen, ali reže tišinu i svjedoči trajanje.

Svečanost uručenja najvećeg državnog priznanja održana je u monumentalnom prostoru Vile „Gorica“, u atmosferi koja je sama po sebi govorila više od mnogih govornika. Prostor u kojem su se pojavile skoro sve istorijske zastave Crne Gore – od crveno-zlatne kraljevske, preko trobojki, do narodnih barjaka sa svetosavskim krstovima – bio je simbolično svjedočanstvo o kontinuitetu jedne istinske, neiskvarene Crne Gore. Crne Gore koja nije nastala 2006. godine, nego mnogo prije toga, i koja ne pristaje da joj se istorija kroji po mjeri partijskih interesa.

Posebnu težinu ima činjenica da je cijeli ambijent bio u duhu ćirilice – pisma na kojem je ispisana sva istinska istorija Crne Gore, osim one dvije decenije kada su je pokušavali prepisati razni „reformatori“ iz redova DPS-a, SDP-a i njihovih satelita. Crna Gora je ćirilična i srpska u svom temelju, u svojoj književnosti, u svom duhovnom i kulturnom naslijeđu – sve ostalo je bila laž, uvozna konstrukcija, kratak istorijski eksperiment.

Priznanja je uručio predsjednik Skupštine Andrija Mandić – čovjek kome pripada vrijeme časti, a ne vrijeme podaništva koje je pobijedio. Njegovo obraćanje bilo je tiše od vapaja mržnje na koji smo navikli, ali mnogo glasnije u suštini. Ta slika – Vuković, Stanišić, Mandić, ćirilica, trobojke – biće zapamćena kao trenutak kada se Crna Gora bar na trenutak ogledala u svom izvornom obliku.

Uporedo je, međutim, sasvim očekivano, otpočela galama “građanskih” ekstremista, nosilaca kulturnog bezosjećaja, koji vrište zbog nagrade dodijeljene Vukoviću. Problem nije Vuković – problem je što on pripada narodu koji je preživio njihovu državnu mašineriju, koji nije nestao pod njihovim proglasima, zakonima, lažnim komisijama i izbrisanim tablama.

Ta ista ekipa, ne tako davno, dodjeljivala je Trinaestojulsku nagradu Andreju Nikolaidisu – čovjeku koji je za pravoslavlje u Crnoj Gori rekao da “smrdi kao kužna lešina, sve do neba”, i koji je vjernike i sveštenike Srpske pravoslavne crkve nazvao “zločinačkom pastvom i popovima zlikovcima”.

Gdje su tada bili glasovi građanske moralnosti? Nije bilo osuda. Nije bilo protesta. Nije bilo deklaracija, peticija, niti jedne emotivne kolumne. Ćutanje – kao i uvijek – značilo je saglasnost. Jer u Crnoj Gori je, dugo godina, mržnja prema pravoslavlju bila zvanična politika, a njeni glavni teoretičari nagrađivani su kao najveći umjetnici.

Tako je sistem koji su negovali Milo Đukanović, Ranko Krivokapić i ostali “liberalni satrapi” funkcionisao: što više pljuješ po vjeri, po Crkvi, po identitetu naroda – to veća nagrada, veća stipendija, veća evropska tapšanja po ramenu.

I zato je ovo važno. Jer Trinaestojulska nagrada nije više samo priznanje – ona je simbolička odbrana dostojanstva Crne Gore. Zemlje koju nisu stvorili NVO-projekti i strani konziliji, već narod koji je znao šta je žrtva, šta je vjera i šta je sloboda.

Vuković i Stanišić ovu nagradu nijesu dobili jer pripadaju nekom sistemu – već jer pripadaju narodu. Jer su izraz onog što jeste Crna Gora: tiha, uzdržana, ali nepokolebljiva. Zemlja u kojoj pjesma i vajanje mogu biti otpor. U kojoj kultura nije vrijeđanje većih, nego služenje istini.

Ovo nije samo pobjeda jednog pjesnika i jednog vajara. Ovo je početak kraja jednog doba. Doba u kojem je mržnja prema vjeri bila ulaznica za kulturnu elitu. Doba u kojem se ruganje Crkvi pretvaralo u nagrade. Doba u kojem su “pravoslavci” bili za pod noge, a “građanisti” za tron.

Sada je vrijeme da tron pripadne onima koji ga nikada nisu tražili – ali su ga svojim radom, vjerom i čestitošću zaslužili. Vukoviću. Stanišiću. Narodu.